SMIJEM LI ŠUTJETI?

 

SMIJEM LI ŠUTJETI?

Htio sam najprije napisati 'smije li Crkva šutjeti?', jer znam da ovdje Crkva ima ogromnu i nezamjenjivu odgovornost. No ne želim nikome predbacivati, pogotovo ne zvati nikoga na odgovornost (to nije u mojoj domeni; Bog je jedini sudac). Uostalom možda Crkva i govori? Da li je adekvatno, primjereno situaciji i opasnosti? Ne znam. Ovdje samo mogu reći da 'ja ne čujem'. Slijedom toga prebacio sam se na sigurno područje. Želeći imati mirnu savjest pitam sebe „Smijem li šutjeti?“ Očito ne. Toliko o naslovu.

Čovječanstvo je u krizi u kakvoj nikada nije bilo. Možda bi bolje bilo reći 'čovjek je u krizi'. Ova kriza nije slučajna, nego je planirana, inducirana i provodi se u djelu koraka po korak upravo neshvatljivom bezdušnošću, željenom odlučnošću, perfidnom taktikom laži i krajnje dosljednom logikom koja slaže kockice u nekim drugim okvirima u kojima se mi ne krećemo pa nam se sve to čini 'nelogično' i mislimo da će u toj nelogičnosti kriza negdje zapeti. Ali varamo se: tamo se polazi sa sasvim drugih pozicija gdje se (sve) vrednuje naglavce, a naš način razmišljanja je zapravo dokaz naše naivnosti. Postajemo doista laki pljen. Svjedočili smo i svjedočimo ofenzivi genderizma koji guta sve više ljudskih duša. Neću pretjerati ako kažem, Crkva se tu uopće nije snašla. Svjedočimo neshvatljivoj „brizi“ za naše zdravlje koja je odnijela i odnosi stotine tisuća ljudskih života i ostavlja za sobom milijune invalida (još ne znamo koliko steriliteta), da ne govorimo o 'kolateralnim' posljedicama društvenog i ekonomskog značaja… Opet su crkvene strukture na koljenima. . Paradoks do neba. I upravo zahvaljujući tom paradoksalnom karakteru primijenjenih strategija ogromna većina ljudi uopće ne vidi; čak ni onda kada su oni sami žrtve. Zašto i kako se to događa međutim nije nepoznato. Opisao je to genijalno još prije 130-ak godina Gustav le Bon u svojoj studiji „Psychologie des foules“ (1895.) otkrivši te zlokobne konstante društvene psihe analizirajući događanja za vrijeme i nakon francuske revolucije. Budući da tu razum i kritičnost u određenim okolnostima potpuno zataje (u načelu kod svih! ljudi bez obzira na naobrazbu, društveni status ili sl.) moguće je provesti najnevjerojatnije stvari baš zato što ljudi ne vjeruju da su ostvarive ili da su moguće ili ih jednostavno doživljavaju i vide „naglavce“. Drugim riječima ljudi ne vjeruju/ne vide  što im se gura u oči, ili obratno, vjeruju/vide fantome. I dosljedno tome djeluju. Kad se jednom to dogodi Le Bon će reći da tu više nema lijeka.

Oni koji kormilare, upravljaju tokovima   današnjih zbivanja u čovječanstvu to vrlo dobro znaju i vide kakvu im šansu pruža upravo to mentalno stanje koje pak uopće nije teško proizvesti. (Pogotovo ne danas nakon  E. Barneys-ove „Propagande“ (1928.) –   koji se inspirirao na Le Bonu - i J. Goebels-a koji je – inspiriran od Barneysa – to isprobao u Trećem Reichu.)

Nije slučajno što je mnogim ljudima koji su znali kako je funkcionirao nacizam u Njemačkoj, upravo usporedba s Reichom najprije pala napamet.

Za ilustraciju i potvrdu ovih tvrdnji kao i za uspješnu takvu strategiju navest ću sljedeći primjer. Prije II. svj. rata saveznici su znali kako se Njemačka naoružava i da razvija neki novi tip ratnog zrakoplova o kojemu su pošto-poto htjeli što više doznati. Bio je to kasnije u ratu vrlo poznati njemački Messerschmitt. Stavili su u pokret veliku špijunsku mašineriju. Bezuspješno.   1939. g. bila je u Parizu velika svjetska izložba aviona. Nijemci su Messerschmitt stavili na izložbu i tako ga 'savršeno' sakrili.

Ono što ovdje postaje vidljivo jest kako ljudi reagiraju odnosno kako se njima može izuzetno učinkovito manipulirati. Pronađene su, razrađene i implementirane nove psihološke metode kojima ljudi postaju žrtve a da toga uopće nisu svjesni.

Tragično je da u ovo krizno vrijeme ima jako malo ljudi koji su upućeni u tu problematiku, ništa o tome ne znaju, pa im je jednostavno nemoguće „odmaknuti se korak“ da bi iole kritički sagledali stvarnost. U ovakvoj situaciji ako neki nešto i vide počinju sebe smatrati ludima i odmah se utope u masu (jer tamo nema ludih), a zrnce kritičnosti koje im se pojavilo odmah će se spremiti u kutiju teorije zavjere.

Ovim uvodom koji lako može nekima biti i nerazumljiv (uostalom prekratak je za ovako važnu temu) želio sam upozoriti kako lako mogu postati žrtve u navedenom smislu i kad budu čitali niže navedeni članak. Jer: 'to se ne može dogoditi', 'ljudska zloća ipak nije tolika', 'to je preuveličano' ili čak 'Bog to ne može dopustiti'… Drugim riječima: to što gledamo na svjetskoj izložbi ni u kom slučaju nije i ne može biti Messerschmitt.

Međutim, onima koji još nisu svoju sposobnost kritičkog zapažanja i rasuđivanja spremili u kutiju teorija zavjere ovo upozorenje može biti od koristi. Tako se barem nadam, kao što znam da onim drugima ne može biti (tako tvrdi Le Bon). A budući da na ovakve stvari nitko, baš nitko koliko ja vidim, ne upozorava morao sam se upitati „Smijem li i ja šutjeti?“.

===========

U mom članku „Vrhunski biolog i vrhunski teolog“ zabrinuto sam postavio pitanje moralnosti zahvata u ljudski genom u smislu stvaranja čovjeka verzije II koji više neće biti ono što je čovjek sada nego neko stvorenje lišeno elementarnih ljudskih osobina koje ga čine čovjekom. Članak koji slijedi da će Vam neke odgovore.

Ovaj članak/analizu objavio je dr. Joseph Mercola na svojoj web-stranici 16. ožujka 2022. Budući da ne vidim da bi u našem crkvenom prostoru nitko o ovim sudbonosnim stvarima pisao (a 'smijemo li o tome šutjeti?') odlučio sam članak prevesti (Google je preveo, ja popravio ) i objaviti ga u mom blogu. U izvornom članku se upućuje na tri priložena dokumentarna videa, što sam ja ovdje morao zaobići. Članak je naslovljen:

 

PROBUDITE SE – ORWELOVA VIZIJA 1984. SAMO JE JEDNO DESETLJEĆE UDALJENA OD NAS -
ŠTO TREBATE ZNATI O TRANSHUMANIZMU

Kratki prikaz

·        Prema Klausu Schwabu, osnivaču i izvršnom predsjedniku Svjetskog ekonomskog foruma (WEF), cilj Četvrte industrijske revolucije je promijeniti ono što znači biti spajanjem čovjeka i stroja.

·        Ljudi su sada "hakljivi", jer sada tehnologija pomoću koje vaša tvrtka ili vlada može bolje poznavati nego što poznajete sebe, a to može biti vrlo opasno ako se zloupotrijebi

·        Profesor Yuval Noah Harari predviđa da će se algoritmi sve više koristiti za donošenje odluka koje su u prošlosti donosili ljudi, bili to vi ili netko drugi, uključujući hoćete li biti zaposleni ili ne za određeni posao, hoćete li dobiti zajam ili ne, koji školski kurikulum ćete slijediti i čak za koga ćete se udati/oženiti.

·        Harari upozorava da ako dopustimo uspostavu digitalne diktature, u kojem sustavu, bilo da se radi o korporaciji ili vladi, zna najintimnije detalje o svakoj osobi, bit će nemoguće razbiti. Njezina kontrola bit će potpuna i nepovratna

·        Ako vjerujete da su vaše misli i ponašanje uvijek i da će uvijek ostati pod vašom vlastitom kontrolom, razmislite ponovno. Već imamo tehnologiju za izravnu promjenu misli, emocija i ponašanja

 

Prema Klausu Schwabu, osnivaču i izvršnom predsjedniku Svjetskog ekonomskog foruma (WEF), cilj četvrte industrijske revolucije je promijeniti ono što znači biti čovjek spajanjem čovjeka i stroja. Ukratko, dok se još izraz “transhumanizam” ne koristi, to je upravo ono kamo nas globalna kabala namjerava odvesti, htjeli mi to ili ne.

U intervjuu za CNN u studenom 2019., profesor povijesti i autor bestselera Yuval Noah Harari, učenik Klausa Schwaba, upozorio je da su "ljudi sada životinje koje se mogu hakirati", što znači da sada postoji tehnologija pomoću koje vaša tvrtka ili vlada može bolje upoznati nego što vi sami sebe znate, a to može biti vrlo opasno ako se zloupotrijebi.

Predvidio je da će se sve više koristiti algoritmi za donošenje odluka koje su povijesno donosili ljudi, bilo vi ili netko drugi, uključujući hoćete li biti zaposleni ili ne za određeni posao, hoćete li dobiti zajam, koji školski nastavni plan i program ćete slijediti, pa čak i za koga ćete se udati/oženiti.

Pred vama su duboke opasnosti

Također postoji i sve veći rizik manipuliranja od strane vanjskih sila kojih čak niste ni svjesni. Gledajući unatrag u posljednje dvije godine, prilično je lako potvrditi da se masovna manipulacija odvija u nevjerojatnim razmjerima i da je fenomenalno učinkovita.

Kao što je Harari primijetio 2019. dostupne mogućnosti već nadilaze Orwellovu autoritarnu viziju iz 1984., a od sada će ona samo postajati moć  ^. Siguran je da će u kratkom roku postojati mogućnost praćenja vašeg emocionalnog stanja kroz nešto tako jednostavno kao što je nosiva narukvica.

Možete se poslušno smiješiti i pljeskati dok slušate govor državnog dužnosnika, ali oni će znati da ste ljuti ili da se ne slažete s onim što je rečeno, pa će moći poduzeti protiv vas bilo što na temelju vaših najosobnijih, unutarnjih emocija a ne na temelju onoga što izvana izražavate.

Ono što je važno, Harari je upozorio da, ako dopustimo uspostavu ovakve digitalne diktature, u kojem sustav, bilo da je to korporacija ili vlada, zna najintimnije pojedinosti o svakoj osobi, bit će nemoguće razbiti. Njezina kontrola bit će potpuna i nepovratna. A Harari vjeruje da mi možda imamo samo desetljeće, najviše dva, da jednostavno spriječimo ovu digitalnu diktaturu da peuzme vlast.

Reinženjering samog života

Harari je na godišnjem sastanku WEF-a 2020. u Davosu raspravljao i o nadolazećem transhumanizmu a u ovom govoru otišao je još dalje. Ne samo da globalna elita ima tehnološku sposobnost da stvori globalnu digitalnu diktaturu, već “elita može dobiti moć reinženjeringa budućnosti samog života”.

"Za četiri milijarde godina ništa se temeljno nije promijenilo u osnovnim pravilima životne igre", rekao je. “Cijeli je život bio podvrgnut zakonima prirodne selekcije i zakonima organske biokemije. Ali ovo će se sada promijeniti.

Znanost evolucije prirodnom selekcijom zamjenjuje evolucijom inteligentnim dizajnom. Ne inteligentnim dizajnom nekog boga u oblacima, [već] NAŠIM inteligentnim dizajnom i dizajnom naših 'oblaka', IBM-ovog oblaka, Microsoftovog oblaka. To su nove pokretačke snage evolucije.”

Teško je odrediti jeli Harari za ili protiv transhumanizma. On o tome govori kao o neizbježnosti i nečemu što se može iskoristiti za ogromno dobro. Ali on također prepoznaje njegove duboke opasnosti i čini se da vjerujemo da trebamo razgovarati o tome kako se te tehnološke sposobnosti mogu koristiti i trebaju li se koristiti.

U svom govoru u Davosu Harrari daje dojam kao da je on zagovornik ovog poduhvata inteligentnog dizajna ljudi, ali u svom intervjuu za CNN 2019. također je izjavio da “nikada ne smijemo podcijeniti glupost ljudi”. Budući da imamo tehnologiju za dizajniranje novih oblika života, uključujući nove vrste ljudi, ne znači nužno da smo dovoljno pametni da dizajniramo nešto bolje od onoga što je prirodna evolucija do sada smislila.

U svom govoru u Davosu, Harari je također istaknuo da nam znanost sada omogućuje stvaranje života ne samo u organskom nego iu anorganskom području. Govorimo o “živim” robotima i slično. On također postavlja pitanje tko je "vlasnik" vaše DNK, ako se ista može ucrtati i hakirati. Pripada li ona vama, korporaciji ili vladi?

'Dani slobodne volje su iza nas'

Kakvi god bili Hararijevi istinski osjećaji o transhumanizmu, on odlučno kaže da su ideje da imamo dušu i slobodnu volju "prošlost". Harari također predviđa da će se ljudi u budućnosti moći osvrnuti i vidjeti da je pandemija COVID-a prekretnica u kojoj je biološki nadzor preuzeo vodstvo i postao norma.

Objašnjenje kako se to moglo dogoditi daje Schwab, koji je javno priznao da su se sudionici WEF-ovog programa Young Global Leaders "probili u kabinet" mnogih svjetskih vlada.

U Kanadi je, na primjer, otprilike polovica političara, uključujući premijera Justina Trudeaua, pohađala je Schwabovu obuku. Schwab se bavi uvođenjem transhumanizma i promjenom onoga što znači biti čovjek, a njegovi miljenici, globalni lideri, sigurno čine sve što mogu da ti snovi postanu stvarnost. Ovo je distopijska budućnost koju WEF i njegovi globalni saveznici aktivno pokušavaju implementirati, slagalo se čovječanstvo s tim ili ne.

Promjena onoga što znači biti čovjek

Schwab sanja o svijetu u kojem su ljudi povezani s oblakom (cloud) i koji mogu pristupiti internetu putem vlastitog mozga. To, naravno, također znači da bi vaš mozak bio dostupan ljudima koji bi mogli pozabaviti vašim mislima, emocijama, uvjerenjima i ponašanjem, bilo da su oni sami tehnokratska elita ili slučajni hakeri.

Ako vjerujete da su vaše misli i ponašanje uvijek i da ćete ostati uvijek pod vašom vlastitom kontrolom, razmislite još jednom. Već imamo tehnologiju za izravnu promjenu misli, emocija i ponašanja. Neke od tih sposobnosti opisane su u izvješću o projektu za 2021. koje je izradilo Ministarstvo obrane Ujedinjenog Kraljevstva u partnerstvu s Uredom za planiranje obrane njemačkog Bundeswehra.

Ljudsko povećanje (human augmentation) može 'izravno poboljšati ponašanje.' Ako možete promijeniti ponašanje neke osobe na pozitivan način, možete ga kontrolirati i na njezinu vlastitu štetu.

Izvješće, “Human Augmentation — The Dawn of a New Paradigm, a Strategic Implications Project,”  ⁴  daje pregled znanstvenih ciljeva ministarstava obrane Ujedinjenog Kraljevstva i Njemačke, a oni su upravo ono što naslov sugerira. Ljudsko povećanje je naglašeno kao ključno područje na koje se treba usredotočiti kako bi se pobijedilo u budućim ratovima:  ⁵

“Ljudsko povećanje postat će sve relevantnije, dijelom zato što može izravno poboljšati ljudske sposobnosti i ponašanje, a dijelom zato što je vezivno sredstvo između ljudi i strojeva.”

Ključne riječi na koje bih želio skrenuti vašu pozornost su potvrda da ljudsko povećanje može “izravno poboljšati ponašanje”. Ako možete poboljšati ponašanje, to znači da možete promijeniti nečije ponašanje. Ako možete promijeniti ponašanje osoba na pozitivan način, možete ga kontrolirati i na vlastitu štetu.

Teoretski, apsolutno svakome, bilo kojem nasumičnom civilu s vezom između mozga i oblaka i potrebnim biološkim povećanjem (kao što je snaga ili brzina) mogu se dati bežične upute da, na primjer, izvede atentat, i izvede ga besprijekorno, čak i bez prethodne obuke .

Alternativno, njihovo fizičko tijelo može privremeno preuzeti udaljeni operater s potrebnim vještinama. Dokaza koncepta već postoji, a pregledao ga je dr. Charles Morgan, profesor odjela za nacionalnu sigurnost na Sveučilištu New Haven. Pomoću interneta i moždanih implantata mogu se misli prenijeti s jedne osobe na drugu. Pošiljatelj također može izravno utjecati na fizičke pokrete primatelja.

Projekt Besmrtnost

Povijesno gledano, težnja za besmrtnošću bila je pothvat utemeljena na vjeri, utemeljena na ideji da je duša besmrtna dok tijelo propada, što je koncept s kojim sam u potpunosti usklađen. Transhumanisti više-manje preokreću ovu ideju. Oni u potpunosti odbacuju pojam duše i ciljaju na očuvanje percipirane osobnosti, prvo kroz radikalnu produkciju života fizičkog tijela, a kasnije kroz prijenos podataka iz mozga u zamjenski obrazac.

Prema Dmitriju Itskovu, ruskom osnivaču projekta Immortality 2045,  ⁶  samo 2% ljudi spremno je prihvatiti smrt — statistika kojom on opravdava potragu za besmrtnošću kroz stvari poput umjetnih organa, umjetnih konstrukcija tijela, simulacije mentalnih procesa i, u konačnici, prenošenje vlastitog uma u umjetni nosač.

Ciljevi ovog projekta uključuju ne samo stvaranje kibernetičkih tehnologija potrebnih za postizanje besmrtnog tijela, već i stvaranje “nove filozofske paradigme za čovječanstvo”. Schwab je govorio o istoj stvari, koristeći izraz “društveni ugovor” umjesto “filozofska paradigma”.

Vizija Immortality 2045, objavljena 2011., počinje stvaranjem prve robotske kopije ljudskih tijela koja se mogu daljinski kontrolirati do 2020. Do 2025. žele avatar u koji se ljudski mozak može presaditi na kraju života . Do 2035. žele avatar sa sintetičkim mozgom, u koji se može prenijeti ljudsku osobnost, a do 2045. zamišljaju holografski avatar. Itskov kaže:  ⁷

“Cilj prvog projekta, poznatog kao 'Avatar', je stvaranje robotske kopije ljudskog bića kojom se može upravljati preko sučelja 'mozak-računalo'. Kad me zamole da iznesem suštinu ovog projekta, kažem ljudima da se prisjete filma 'Surogati', koji prikazuje svijet u kojem svaka osoba ima umjetno tijelo kojim upravlja daljinski.

Tvorci tog blockbustera stavili su naglasak na negativnu stranu takvog scenarija. Ipak, filmska vrlo grafička demonstracijska ideja omogućuje da se odmah dobije osjećaj o čemu se radi.”

Zvuči li vam život kroz avatar kao život lišen duhovnosti? Nije tako, kaže Itskov, jer će se prestankom ovisnosti o našim fizičkim tijelima “mnoge stvari otvoriti duhovno”. Sumnjam u to, jer će vam većina duhovnih adepta reći da zaljubljenost u tehnologiju prije ometa nego podiže duhovne težnje, koje se najlakše postižu jednostavnim životom u bliskom kontaktu s prirodnim svijetom.

Jednostavno ne predviđam da ćete moći duhovno uzdići kada bilo koji broj vanjskih strana može pristupiti vašem mozgu i diktirati što mislite, osjećate i vjerujete. Transhumanisti poput Itskova skloni su se usredotočiti samo na uočene prednosti sintetičkog života. Primjerice, obećava da će njegovi avatari biti pristupačni svima koji ih žele, bez obzira na prihodovni razred.

Ipak, WEF je jasno najavio da do 2030. nitko neće ništa posjedovati, iako nije jasno navedeno, da će vjerojatno uključiti čak i vaše tijelo. Dakle, vjerojatno je nerealno misliti da bi vaš avatar bio “vaš”.

Gledano kroz objektiv četvrte industrijske revolucije WEF-a, čini se da je  plan da elita doslovno posjeduje cijelo čovječanstvo  , koje će biti preuređeno prema vlastitom ukusu. I, ako se ljudi mogu hakirati i kontrolirati na daljinu, onda možemo biti sigurni da hoće. To posebno vrijedi za sintetičke ili mehaničke avatare koji ne mogu "živjeti" ili ostati "svjesni" bez veze s oblakom (cloudom).

Resurs za razumijevanje transhumanističke agende – Blockchained

Corey Lynn je vrhunski istraživački novinar koji pokriva teme koje mainstream neće dotaknuti, uključujući transhumanističku agendu. Na njegovoj web stranici,  Corey's Digs  ,  ⁸  možete pronaći odabrana poglavlja iz njegove knjige "Globalni krajolik o putovnicama za identifikaciju cjepiva".

Četvrto poglavlje u knjizi naslovljeno " Blockchained   " objašnjava što je sve digitalni identitet. Digitalni ID nije samo dio identifikacije, s kojim možete dokazati tko ste. Prikupljat će i pratiti SVE vaše podatke, od vaših osobnih financija, obrazovanja, radne povijesti, GPS lokacije 24/7, svega što ste ikada upisali na svoje računalo, vašu povijest pretraživanja, prisutnost na društvenim mrežama, emocionalni status i fizičku biometriju, sve do vaše DNK.

Ovdje ću pokriti samo manji dio tog poglavlja, dio o ljudskom povećanju i umjetnoj inteligenciji (AI), pa za više, svakako pregledajte njegovu web stranicu ili, još bolje, pročitajte njegovu knjigu koju možete  kupiti na stranici  . Digitalni PDF je samo 9,95 USD, a tiskana kopija je 19,95 USD.
(Tiskana kopija za sada nije dostupna, moja op.)

Veliki podaci, dodjeljivanje podataka i AI (umjetna inteligencija)

Nemojte se zavaravati, transhumanizam je krajnji cilj tehnokratske elite, a i “veliki podaci” i AI sastavni su dio toga. Bez jednog ili oba od njih, transhumanistički san je mrtav, utopljen u vodi. Cilj transhumanizma je nedvojbeno razlog zašto je uopće toliko fokusa na ta dva područja.

Dakle, zapamtite, prikupljanje podataka, dodjeljivanje podataka i AI ne čine vaš život praktičnim. Oni će vas učiniti zastarjelim. Namjera je zamijeniti vas svojom sintetičkom kopijom kojom se može daljinski upravljati.

Godine 2021. Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD), međuvladina organizacija koja se sastoji od 38 zemalja koje surađuju s različitim radnim skupinama i kreatorima politike, objavila je izvješće o “Stanju provjerenog načela OECD-a AI”. Do sada je 46 zemalja usvojilo ova načela umjetne inteligencije.

Strategija je razviti centralizirana spremišta javnih skupova podataka u svakoj zemlji, a zatim omogućiti dodjelu javno-privatnih podataka kako bi se izgradila velika mreža u kojoj je svaki skup podataka povezan sa svim ostalima.

Biosigurnost će se koristiti za opravdanje tiranja nadzora

Drugo izvješće Komisije za nacionalnu sigurnost za umjetnu inteligenciju (NSCAI), osnovano “kako bi unaprijedio razvoj umjetne inteligencije” i “sveobuhvatno se bavilo potrebama nacionalne sigurnosti i obrane Sjedinjenih Država,” naglašava potrebu za borbom protiv digitalnih dezinformacija i davanje prioriteta biosigurnosti.

Kako bi se to pomoglo, superračunalo koje financira američka vlada postavlja se u Oak Ridge National Laboratory pod vodstvom Ministarstva energetike. Ovo AI superračunalo može napraviti više od 1 kvintilijuna izračuna u sekundi.

Dijeljenje tih podataka se već odvija. Kako je primijetio Corey, NATO je pokrenuo interni biometrijski sustav za razmjenu podataka među državama u studenom 2020., a u svibnju 2021. američka vojska spojila je svoj popis praćenja biometrijom s automatskim biometrijskim identifikacijskim sustavom Ministarstva obrane (ABIS).

“Rade na multimodalnom fuzijskom usklađivanju i poboljšanju sposobnosti biometrijskog uparivanja lica putem AI-a i strojnog učenja, a već su poboljšali svoje infracrvene kamere dugog dometa,” piše Corey. “Gledajući prema bliskoj budućnosti, također su usredotočeni na biometriju otiska dlana, lica u gomili, integraciju za prepoznavanje prijetnji na mreži i netradicionalno latentno prikupljanje DNK.”

ODMAH su nam potrebni biometrijski zakoni o privatnosti

Dok se znanost o nadzoru kreće brzinom munje, propisi i zakoni o privatnosti zaostaju puževom brzinom. Federalni zakon o biometrijskoj privatnosti, Nacionalni zakon o privatnosti biometrijskih podataka, uveden je 2020., ali nije zaživio. Kao što je primijetio Corey, mogao bi uskrsnuti ako dovoljno ljudi progovori.

U SAD-u nekoliko država ima zakone o biometrijskoj privatnosti, pri čemu je Illinois jedan od najstrožih, ali velika većina nema takvu zaštitu. Kako je izvijestio Corey:

“Zakon o privatnosti biometrijskih podataka Illinoisa (BIPA) zahtijeva od privatnih subjekata da pisanim putem informiraju ljude da se njihovi podaci prikupljaju i pohranjuju, koja je svrha i rok za prikupljanje i pohranu, te moraju osigurati pisano oslobađanje te osobe.

Tim istim privatnim subjektima nije dopušteno prodavati, iznajmljivati, trgovati niti profitirati od biometrijskih podataka neke osobe. Osoba može podnijeti tužbu od 1000 USD za svako kršenje iz nemara ili 5000 USD za svako namjerno ili nepromišljeno kršenje, plus odvjetničke naknade i troškovi. Za utvrđivanje statusa nije potrebna stvarna šteta.”

Jasno je da su nam takve vrste zaštite potrebne posvuda, u svim državama i svim zemljama, jer ovakva kakva je, globalna kabala transhumanističkih tehnokrata gradi sustav dijeljenja podataka koji bi trebao postati globalan. Nedostatak pravne zaštite protiv prikupljanja, analize i dijeljenja podataka ono je što omogućuje ovo nepromišljeno širenje nadzora. Kao što je primijetio Corey:

“Ako do sada nije kristalno jasno, globalisti i eugeničari (ponekad jedni u istom) vode igru i vrlo naporno rade na ostvarenju svojih konačnih želja za kontroliranom ljudskom rasom, evolucijom transhumanizma uz snažnu umjetnu inteligenciju. mjesto mnogih ljudi, dok lete na Mars tijekom godina besmrtnosti i promatraju čovječanstvo kroz beskrajne sustave nadzora. Ali njihov će san postati stvarnost samo ako ljudi to dopuste.”

 

 

STALNA POPUT NEBESA

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Nikola Radić

STALNA

POPUT NEBESA

 

Ogledi o Bogu i čovjeku

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

RIJEKA 1999.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Zahvaljujemo

Općini MALINSKA - DUBAŠNICA

čijom je pomoću ova knjiga tiskana.

 

 

 

 

 

 

 

 

Radovi Teologije u Rijeci

Knjiga 4

Izdaje: Teologija u Rijeci, Tizianova 15, 51000 RIJEKA

tel/fax: 051-515-561

Uredničko vijeće: Mile Bogović, Ivan Devčić, Josip Grbac, Marijan Jurčević, Ivan Šporčić, Anton Šuljić, Anton Tamarut

Urednik: Anton Tamarut

Tajnik: Branko Benčić

Naslovna stranica: Slavko Katnić

Recenzenti: Ivan Devčić, Anton Šuljić

Lektura: Ana Pelčić (I. dio), Marija Turk (II. dio),

Korektura i kompjutorsko-grafički slog: Nikola Radić

Naklada: 1000 primjeraka

Tisak: Tiskara Šuljić - Marinići

Ó Nikola Radić, Krk

                         

ISBN 953-6420-02-3

 

 

 

 

 

KAD RAZMIŠLJAM O RIJEČI

 

Kad razmišljam o Riječi, ostajem zbunjen,

mnogo puta doslovno bez riječi.

Dogodi se da budem ljut što ništa ne razumijem.

Ali ipak stojim pred Njom i ne odlazim,

jer znam da ona nešto skriva, nešto za mene.

Sigurno.

Kad razmišljam o Riječi, znam da ne gubim vrijeme.

To vrijeme rodit će plodom.

Kakvim, ne znam.

Možda neočekivanim, možda neželjenim.

Ali 'dobrim plodom'.

U to vjerujem.

Kad razmišljam o Riječi, nikada nisam sam.

Riječ je sa mnom.

Nekada velom zastrta, dok bih joj ja htio vidjeti lice.

Ja znatiželjnik.

A Ona se otkriva kada, kako i koliko sama hoće.

Često nam se ne poklapaju planovi.

No Ona je tu negdje, blizu...

To znam.

Kad razmišljam o Riječi još nešto znam:

Riječ razmišlja o meni.

I jedino je važno da nam se misli nađu,

da nam se srca nađu

na istom putu, na istoj stazi;

ne jedinoj, ali za mene jedinstvenoj,

jer me na njoj čeka Ona,

da me zagrli, da me ponese...

I na kraju je još jedino važno da joj se predam;

sasvim.

I ne bude uvijek najvažnije

baš to, što 'razmišljam' ...

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Predgovor

 

 Božja riječ je susretna i osobna; u njoj se, naime, ogleda živi odnos Boga i čovjeka. Nije to, dakle, puka riječ na papiru, slovo iz daleke prošlosti, nego riječ vazda suvremena i svježa, satkana od duše i tijela, riječ za sva vremena, u svakoj životnoj dobi i prilici drukčija i posebna: riječ života!

Razmišljanju nad tom utjelovljenom, osobnom i jedincatom riječi božanskog uma i srca posvećena je zbirka ogleda Nikole Radića “Stalna poput nebesa”. S osobitim zadovoljstvom uvrstili smo Radićevu knjigu u niz “Radovi” Teologije u Rijeci, jer smatramo da njegovo osebujno ophođenje s Božjom riječi može mnogima poslužiti kao nadahnuće kako čitati biblijske tekstove iz konkretnih životnih okolnosti, kako u susret s Božjom riječi ući čitav, umom i srcem, s naslijeđenim i stečenim kulturnim i duhovnim osobinama, znatiželjno i prostodušno.

Radić iskreno priznaje da mu ne pada uvijek lako prijateljstvo s tom riječi. Često je njome zbunjen i zatečen; no i tada kada je ne shvaća, ostaje s njome; sluti kako će, možda, nove životne okolnosti, vrijeme i vjetar Duha odškrinuti zasad neotkrivenu tajnu riječi. Ne želi praviti nasilje nad riječi, iznuđivati pod svaku cijenu smisao i poruku. Sama blizina riječi znači mu mnogo više od njezine služnosti. Riječ je za njega više od poruke; ona je u njegovim razmišljanjima prije svega duhovni prostor znatiželje u kojem se on nastoji snaći.

Radić kao svojevrsni avanturist duha redovito traga za onim svetopisamskim mjestima koja su rjeđe posjećena i manje obrađena; općim, pak, mjestima nastoji uvijek prići s druge strane, na nov i neočekivan način. I stoga, vjerujemo, da će takvo drukčije čitanje i doživljavanje biblijskih tekstova biti iskrenom bogotražitelju pravo osvježenje i pomoć na putu u neistražive dubine Božje riječi. Smijemo se nadati da će katehete i propovjednici evanđelja ovu knjigu ogleda o Bogu i čovjeku prepoznati ujedno i kao suvremenu, vrlo zanimljivu i korisnu katehetsku i homiletsku građu.

 

U Rijeci, na svetkovinu Duhova,

23. svibnja 1999.

 Dr. Anton Tamarut, urednik

 

Uvod

 

Ova knjiga objedinjuje dvije zbirke "ogleda", od kojih je ona koja čini drugi dio ove knjige već objavljena u Rijeci 1995. godine pod naslovom "Kad razmišljam o Riječi" u nakladi Riječkog nakladnog zavoda.

Razmišljanja zapisana u ovoj knjizi nastala su tijekom desetak godina. Kada sam se, potaknut od prijatelja, odlučio objaviti ih, učinio sam to želeći čitaocu dati stanoviti poticaj i ostavljajući mu što je moguće više slobodnog prostora za osobno razmišljanje. Nisam htio citirati sve odlomke iz Sv. Pisma na koje se određeni sastavci odnose. To bi bespotrebno povećalo opseg knjige, a čitaoca u određenom smislu ograničilo. Zato sam na te odlomke samo na uobičajen način upozorio. Trebat će zato čitajući ovu knjigu imati pred sobom i Bibliju. Imat ćeš, poštovani čitatelju, priliku da nakon pročitanoga u ovoj knjizi i sam dalje čitaš i razmišljaš.

Jer ova knjiga nije pisana da bi ti dala mjerodavna tumačenja određenih odlomaka. Ona je nastala iz mojih traženja i pokazuje ti, bez posebnih pretenzija, što sam tražeći našao.

Čitajući mnogo puta slične sastavke, nailazio sam često na to da se određenom biblijskom sadržaju prilazi s iste strane, da se u poruci često stavljaju isti naglasci. Mene je uvijek intrigiralo pitanje, ne može li se stanovitom odlomku, određenom biblijskom izričaju, prići i s neke druge strane. Jer Riječ je Božja “živa, oštrija od dvosjekla mača” – rekao bi sv. Pavao, pa imam pravo vjerovati i vjerujem da ona i u meni može zaživjeti na neki novi, meni primjereni način. Ako sam doista čovjek ovoga vremena, imam se, dosljedno, pravo nadati da će to biti na stanoviti način primjereno i ovom vremenu.

Ovo vrijeme nije jednako onom pred sto, pa ni onom pred pedeset godina. Ni ja u njemu, ni ti čitatelju, nismo jednaki ljudima onog vremena. Prilaziti Riječi Božjoj s tom sviješću nije uvijek lako, a sadrži i stanoviti rizik. U rukama držimo drugi znanstveni instrumentarij, način se mišljenja i gledanja na neke životne datosti promijenio, interesne sfere nisu iste... Da li zbog toga ne krenuti?... Ja sam pokušao. I našao sam za mene i za moje potrebe dragocjenih stvari.

Stavljam ih na papir, pred tebe čitatelju, ne toliko zato što vjerujem da će baš to jednako za tebe biti dragocjeno, nego da te ohrabrim da i za tebe, u jedinstvu s cijelom Crkvom, postoji tvoj prilaz Evanđelju u smislu Isusovog obećanja danog apostolima da će ih “Duh upućivati u svu istinu” (Iv 16, 13). Možda je to ipak jedna pretenzija ove knjige?!

Tu sam istu misao, na drugi način, izrekao u uvodu knjige “Kad razmišljam o Riječi”:

“Možda ćeš, kad pročitaš određeni odlomak, ostati kod njega ili kod onoga što slijedi i bez potrebe da se vraćaš ovoj knjizi. Ako ti se to dogodi, ništa nisi izgubio. Dobio si.

Ono što ćeš ovdje pročitati nije nikakvo službeno tumačenje određenog odlomka, odnosno evanđeoskog događaja. To je zapravo nešto, što je dotični odlomak u meni proizveo. Ti ćeš se s time možda složiti, možda nećeš. Otvoren onom Duhu 'koji puše gdje i kako hoće', ti ćeš se možda i naljutiti i tvoje će misli krenuti drugim pravcem. Znači da su ove misli poslužile samo kao poluga da se u tebi pokrene neki drugi kreativni potencijal. Ništa nisi izgubio. Dobio si.

Ako ove misli (ili neke od njih) budeš mogao ugraditi u svoj vjernički sustav mišljenja i vrednovanja, ako ti na izabrani odlomak bace neko novo svjetlo, vjerujem također da nisi ništa izgubio. Nadam se da si dobio.” (Kad razmišljam o Riječi, Rijeka 1995.)

Ova je knjiga nastajala polako, ponajviše na poticaj brojnih prijatelja koji su tako, svaki na svoj način, postali njezini nevidljivi i svojevrsni koautori. Toliko važni, da osjećam potrebu upravo njima posvetiti ove retke. Ne trebam im navoditi imena, oni će se prepoznati.

 

Krk, 1999.

Autor

SADRŽAJ

 

1. Stalna poput nebesa                       7

2. Vrijeme je...                                   9

3. Postojanost i utjeha - nada  11

4. "Istinujući u ljubavi"         13

5. Glas pastira                                    14

6. "Propovijedajte Evanđelje

     svakom stvorenju!"          16

7. Svjetlost srca                     18

8. Nedostojni uzvanici           20

9. "Radujte se s radosnima,

    plačite sa zaplakanima"     22

10. "Pogriješi li brat tvoj..."  23

11. "Rabbi, gdje stanuješ?"   24

12. "Štogod učiniste jednome od moje

     najmanje braće, meni učiniste." 25

13. Strahopoštovanje i blizina             27    

14. Bez kese i torbe… ali…       29

15. Umijeće slušanja             31

16. Stariji brat                                   33

17. "Žena mi je dala..."

    "Zmija me prevarila..."      35

18. Nepravedno bogatstvo      37

19. Farizej i carinik               40

20. Oko - svjetiljka                42

21. "Da ste slijepi, ne biste imali grijeha"
                                               44

22. "Imenom sam te zazvao: Ti si moj" 46

23. "Otpusti nam duge naše"   48

24. Znakovi vremena             51

25. "Ne bojte se!"                  54

26. Kušnja                              56

27. Preobraženje                    58

28. “Kazao mi je sve što sam počinila” 59

29. Sveti Josip                                  61

30. Sljepilo očiju i sljepilo razuma i srca 
                                               62

31. Bolest na slavu Božju      63

32. Povjerenje i izdaja                       64

33. Nerodna smokva              66

34. “Ustat ću i poći svome ocu” 67

35. Postavljena u sredinu      68

36. Staviti ruku na plug         70

37. Pitanja koja to nisu          72

38. Prijateljima u posjete      74

39. Prvo ili zadnje mjesto..., ili...?  76

40. Radost nalaženja              77

41. Slobodni od tereta dobra 78

42. Kraljevstvo je nebesko 'kao kad'  80

43. Sažaliti se                        82

44. Što govore ljudi, a što vi kažete?  84

45. Što je zapravo u igri?      85

46. Lančane reakcije dobra i zla  86

47. Upornost naspram upornosti  88

48. Pitanja, pitanja, pitanja...?  89

49. Kako je Šimun postao Petar  90

50. Kralj “usprkos”!              91

51. “Opasni” konkurenti        93

52. “Trojstvo u jedinstvu”  - jedinstveni izazov                                  94

53. “Kome da idemo...?”       96

54. Slijepac koji “vidi”          97

55. “Bolje je za vas da ja odem” 98

56. Slijepi vođe slijepih        100

57. Kraj i početak                  102

58. Felix culpa                                   104

59. Pogovor                            106

 

I

 

“STALNA POPUT NEBESA”

Dovijeka, Gospodine, riječ tvoja ostaje,

stalna poput nebesa.

(Ps 119, 89)

 

Arhimedov usklik “Dajte mi čvrstu točku i pokrenut ću svemir!” otkriva trpku istinu o dvostrukoj egzistencijalnoj tragičnosti ljudske zbilje: svijest o nezaobilaznoj potrebi i važnosti sigurne uporišne točke i svijest da čovjek tu točku nikada neće naći. Gdjegod se upremo, prije ili kasnije prisiljeni smo uvidjeti da to nije ono uporište koje kroz cijeli život tražimo. Kolikogod duboko u sebi nosimo tu slutnju i kolikogod sigurni bili da joj možemo vjerovati, toliko smo s druge strane upućeni na stalno lutanje, traženje, isprobavanje, koje uvijek završava istom konstatacijom: nije to ono...

Zanimljivo je uočiti da je naš pojam stalnosti i sigurnosti često (ako ne uvijek) vezan uz pojam nepomičnosti. Mi, naime, znamo da je u pojavnom, prostornom svijetu to upravo tako. Stalno je nešto što se ne miče, što ostaje na mjestu. Odatle i usporedbe: stalan kao hridina i sl.

Nije teško učiniti korak dalje i postati svijestan da postoje događanja, procesi koji su također 'stalni'. To je vremenska stalnost koja pruža sigurnost da će se nešto uvijek iznova dogoditi baš zato jer ima to obilježje stalnosti.

Iako je Arhimed vjerojatno i prije svega mislio na fizikalne zakone, njegova misao upućuje na nešto dublje ili više od toga, jer sve spomenute  sigurnosti ipak imaju samo relativnu vrijednost, i nisu nipošto 'zadnja' sigurnost koja nam je toliko potrebna i za kojom težimo. Čovjek koji sebe smatra nereligioznim možda će taj svoj problem riješiti na način da potrebu za sigurnošću proglasi suvišnom i nepotrebnom, nečim što mu je odgojem ili kulturom nametnuto i bez čega se može, konačno i mora živjeti. Religiozan će brzo zaključiti da mu jedino Bog može biti ili dati tu traženu sigurnost, pa se na više ili manje uspješan način pokušava osloniti na Njega.

Stari su nebo, nebeski svod, doživljavali naj- sigurnijim do čega su nekako iskustveno mogli doći. Latinska riječ firmamentum (nebo) u nutar-njoj je sprezi s riječju firmum (čvrst). Nebo je za čovjeka 'sigurno' i zbog toga što se definitivno nalazi izvan dohvata čovječjih ruku, pa on tu baš ništa ne može promijeniti. Psalmist će upravo u slici neba naći odgovarajuću usporedbu kad želi izreći svoje iskustvo o Riječi Božjoj: “Riječ je tvoja stalna poput nebesa”.

No o kakvoj je stalnosti ovdje riječ?

Nepomičnost, nepromjenjivost, trajnost... samo su vrlo djelomični odgovori na to pitanje. Mi znamo da postoji stalnost koja je isključivo ovisna o nečijoj osobnoj volji ili odluci. Onda ćemo tu zbilju možda bolje izraziti riječju vjernost. Za tu stalnost nije karakteristična hladna (mrtva) nepomičnost, nego tu govorimo o stalnosti koja je prilagodljiva svakoj novoj situaciji na način da ne izdaje ni sebe, ni onoga koji se na nju oslanja.

Ta vjernost kojoj kao ni nebu ne možeš doseći dna, vjernost koju nikakve naše mizerne nevjere ne mogu pokolebati (“On vjeran ostaje!”), vjernost koja nije vjerna samo meni nego svakome, vjernost kojom je Bog prije svega apsolutno vjeran sebi (“Ta ne može sebe iznevjeriti.”), o toj je vjernosti ovdje riječ.

Stanemo li jedne vedre zvjezdane noći očiju uprtih u taj svemirski beskraj, možda ćemo se osjetiti izgubljenima pred tom neizmjerljivom veličinom. Mi, koji se osjećamo sigurnima tek ondje gdje (mislimo da) vladamo. Davni je palestinski pastir tada radije osjetio mir, predanost i divljenje doživljavajući se stopljenim s nebom kojemu, znao je,  konačno i sam pripada. Znao je da je nebo uvijek vjerno zemlji, znao je da se zvijezde ne prestaju smiješiti svojoj sestrici zemlji i kad se ova zaogrne oblacima, da bi se (iz bogzna kojih razloga) otela njihovu pogledu...

Treba se ponovno obući u tu iskonsku jednostavnost, pokušati se probiti do tog elementarnog iskustva, 'dodirnuti' zvjezdano nebo kako se ono jedino i može dodirnuti... Tek tada ćemo 'spoznati' što znači: “Stalna poput nebesa”. I istovremeno shvatiti da 'za naše potrebe' ipak postoji Arhimedova čvrsta točka: Riječ Božja.

 

 

“VRIJEME JE...”

(Rim 13, 11)

 

“Vrijeme je da se ustane”, “Vrijeme je da se krene”... i mnoštvo sličnih izričaja naslušali smo se i slušamo gotovo svakodnevno u našem životu, još od vremena kad nas je mama dizala iz kreveta da idemo u školu, ili požurivala na autobus.

“Sve ima svoje vrijeme”, “sve u svoje vrijeme” i sl. drugi je niz izričaja, srodan spomenutome, pri čemu osjećamo da se radi o jednom stvarnom i nezaobilaznom vidu naše egzistencije, koji ima nekakvu svoju nutarnju zakonitost koja se ne bi smjela remetiti, i koja ostaje takva kakva jest i onda kada joj se mi izmaknemo. Potpuno je na toj istoj liniji doživljavanja i izraz “Sad nije vrijeme za to”. To što se netko u procjeni konkretne situacije ili u primjeni nekog takvog izraza na neko aktualno stanje može prevariti, ne mijenja načelno ništa na stvari. To su jednostavno izričaji prikladni izraziti određeno duševno stanje ili potrebu koja je, međutim, uvijek u nekoj vezi s vremenom.

Teško je moguće, ako uopće, 'čuti' sv. Pavla ako u nama ne zatitraju pohranjena iskustva vezana uz takve doživljene savjete, upozorenja, pozive...

Sv. Pavao u poslanici Rimljanima zove: “Vrijeme je da se oda sna prenemo”. Snom se dakako služi na analoški način, koristi ga kao usporedbu. Svakome je jasno da se ne radi o fiziološkom snu, nego o snu u prenesenom smislu riječi. Sv. Pavao govori tako jer ne može drukčije, nema izbora. Na duhovnom su području analogije neizbježne, nužne. Ne smijemo, međutim, zaboraviti da sv. Pavao ne rabi slučajno baš tu analogiju. Da nije tako, mogli bismo joj naći i neku drugu zamjenu (što ne bi bilo teško). To ne bi bilo mudro, jer bismo u najmanju ruku otupili onu “oštricu” s kojom Pavao ovdje sigurno računa. Slika sna očito najbolje odgovara onome što on želi reći, na što želi upozoriti. Tu nam opet može pomoći jedna sintagma koju nerijetko koristimo u našem svakodnevnom životu. Možemo evocirati iskustvo koje imamo kada o sebi ili o nekom drugom moramo reći da se “uljuljao u san”. Najčešće taj izraz upotrebljavamo kasnije, kada se netko već 'probudio', odnosno kada ga je 'gruba' stvarnost probudila iz tog sna. Tada se, naime, najlakše shvati i osjeti što je to značilo “biti uljuljan u san”.

A lako se uljuljati u san. Ako ništa drugo, naša iskonska potreba za sigurnošću i spokojem vrlo nam efikasno 'pomaže', a da toga nismo ni svjesni, da stvorimo tu svojevrsnu iluziju. Da, iluziju, jer sada 'nije vrijeme za to'. Kao što vozaču nije 'vrijeme za spavanje' kada se nalazi za upravljačem automobila ili mornaru kada je za kormilom broda. U takvu se slučaju najčešće događa da 'vrijeme buđenja' bude u nekoj grabi (ili čak “kod sv. Petra”, kako ljudi znaju reći), odnosno u valovima mora.

Poziv sv. Pavla je toliko jednostavan i teorijski tako jasan da on izuzetno lako za nas može biti doslovno “pucanj u prazno”. U velikoj smo opasnosti da ga preolako shvatimo.

Nezaobilazna pretpostavka djelotvornosti Pavlova poziva, naime, jest: postati svjestan da spavam. I čim se to dogodi, ja sam budan, drugo i nije potrebno. Problem nedjelotvornosti ovog jasnog poziva leži upravo u tome što mi mislimo da ne spavamo, mislimo da smo budni. I dokle god tako osjećamo, nema mnogo vjerojatnosti da ćemo se “prenuti”. To neko naše nazovi-buđenje, u koje sami sebe uspijemo uvjeriti dok slušamo Pavla i dosljedno tome opet sebe umiriti, nije tada ništa drugo nego nastavak, dio već dobro etablirane uljuljanosti u neki određeni ili čak generalni san.

Dobro je uočiti da sv. Pavao ovdje ne govori nevjernicima, nego baš vjernicima. Njih pokušava probuditi. Iz toga se lako zaključuje da biti vjernik ne znači automatski i biti budan. Mi smo na ovome mjestu možda veoma skloni nevjernike smjestiti u kategoriju onih koji spavaju, a sebe iz nje ugodno isključiti. I time za sebe automatski riješimo problem. Sv. Pavao nam ne daje to pravo. Što više on iz tog poziva ne isključuje ni sebe, on ne govori 'vi' nego 'mi'.

Razne su prilike i okolnosti koje čovjeku mogu prostrti ugodnu ležaljku na kojoj se uljulja u još ugodniji san. Na osobnoj razini to mogu biti (i jesu) razni uspjesi (pravi ili fiktivni, svejedno), dobro mišljenje okoline, javno mnijenje koje mi ide u prilog, da ne govorimo o aplaudiranju, pohvalama, častima i sl. Na društvenoj ili nacionalnoj razini može se uočiti kakva tu opasnost prijeti od onih bolesti kojima znade biti zaražena kolektivna svijest, a koje obično zovemo 'mitovima', bez obzira odnosili se oni na sadašnjost ili na prošlost. Ne bismo se trebali zavaravati, mitova ima u svakom narodu. Katolički narodi (možda) imaju svoje specifične mitove, iako sigurno ne svi u jednakoj mjeri. U svim tim slučajevima čovjek je, pojedinac ili zajednica, negdje van realnosti, ili tu realnost u najboljem slučaju doživljava samo u jednoj njezinoj dimenziji ispuštajući iz vida sve ostalo.

Gotovo je uvijek uzrokom buđenja i otrježnjenja nekakva opasnost koja se na vrijeme uspije uočiti. Dakle, u konačnici strah. Nije tako u ovom slučaju kod sv. Pavla. Njemu je povod za poziv na buđenje i povod za buđenje samo 'lijepo, sunčano sutra'. Ovdje nije strah nego radost ona motorna snaga koja čovjeka diže iz sna. Shvaćamo da je moguće probuditi se i zbog nečega što je ljepše od aktualnog 'sna' i da je baš takvo iskustvo posebno vrijedno. To se, doduše, u svakodnevnom životu rjeđe događa. No da je to tako potvrdit će nam analogna iskustva iz našeg djetinjstva kada nas mama nije probudila, a mi bismo se bili toliko radovali da smo, na vrijeme probuđeni, mogli nešto doživjeti (npr. ponoćku). Jasno nam je da je iskustvo buđenja zbog radosti bitno različito od onog koje se događa zbog straha. To ne znači da probuditi se iz straha nema svoju vrijednost, no kvaliteta tih dvaju iskustava bitno je različita. Na ovom mjestu imamo pravo upitati se, ne bismo li se morali mnogo rjeđe u životu 'buditi' iz straha, kad bismo se češće budili zbog nečega čemu se radujemo. Pruža li nam život dovoljno ovakvih prilika da bi one druge mogle postati, ako ne izlišne, a ono barem rijetko potrebne? Čini se da nam sv. Pavao daje pravo to zaključiti.

Pavlov je pogled okrenut budućnosti koja je bitno obilježena i osmišljena susretom s Gospodinom koji dolazi. Radost susreta koju treba doživjeti nuka ga da poziva na buđenje. Poznato nam je da i polubudan čovjek može nešto doživjeti. No dubina i kvaliteta njegova doživljaja upravno je razmjerna s njegovom budnošću, s bistrinom njegova pogleda, s otvorenošću, s mogućnošću percepcije svih njegovih osjetila.

Ono “Vrijeme je” izraz je hitnosti. Hitnosti zato jer je šteta od svakog nedoživljenog trenutka koji nam može promaknuti prevelika.

No sve je to ipak moguće samo pod jednim uvjetom: da otkrijem sebe, da doista pronađem sebe gdje spavam na nekoj ležaljci dopuštajući da kraj mene prolazi najvredniji dio života. Tek kad se to dogodi, moći ću vidjeti što mi još treba...

A možda mi drugo više neće biti ni potrebno, odnosno, dogodit će se samo od sebe... Bitno je, naime, 'biti budan', a ja to jesam čim shvatim da spavam. Kad sam shvatio da spavam, spavanje je već prošlost!

 

 

 

POSTOJANOST I UTJEHA - NADA

(Rim 15, 4)

 

Problem postojanosti, stalnosti, izdržljivosti jedan je od osnovnih problema s kojima čovjek nekako mora izaći na kraj kada se 'bori za sebe'. Nije, naime, toliki problem učiniti neki dobar i vrijedan korak, donijeti neku dobru odluku, reći “da” ili pak “ne” ondje gdje sam shvatio da je upravo takav odgovor ispravan i dobar. Problemi počinju navirati kasnije: kada onome što sam rekao treba ostati vjeran, kada u tome iz dana u dan treba nastavljati živjeti... Štoviše, kada se radi o trenutku ili kratkom roku koji trebam odživjeti, za to ću obično naći snage. Nije tako lako s onim što slijedi. “Da” izrečen pri vjenčanju sasvim je nešto drugo od onog 'produženog da' koji treba živjeti do konca života. Možda nam kao dobra ilustracija za ovu stvarnost može poslužiti bol koja, istina, nikada nije ugodna, ali ju se za kratko vrijeme dade podnijeti čak i kad je velika. No drukčije je kada se bol, makar i malena, mora nositi danima, mjesecima, možda godinama... Svatko je vjerojatno iskusio kako bol tada postaje “neizdržljiva”.

Slična se 'neizdržljivot' može konstatirati i kada treba ustrajati uz neku dobru odluku ili obavezu koju smo u trenutku oduševljenja možda lako (da ne kažem i 'olako') preuzeli. Tu je čovjek jednostavno 'tanak'. Pa, kolikogod nismo svi jednaki, ipak je ovo svima problem. Kako ga riješiti, kako mu doskočiti?

Zamislimo li se ozbiljno u tu životnu situaciju uvidjet ćemo da čovjek zapravo u tom slučaju sam sebi jednostavno nije dostatan. Nema u sebi dovoljno resursa odakle bi crpio snagu da bi sam sebi tu bio dorastao. Čovjek, dakle, mora potražiti neke druge resurse: izvan sebe, u svojoj okolini, u drugima...

Iz ovog motrišta nije čudno, štoviše normalno je i logično, da sv. Pavao uz postojanost vezuje jedan drugi pojam: utjehu.

Utjehu shvaćamo kao nešto što čovjeku dolazi izvana. Utjeha se prima od drugih. Ako slučajno kažemo za nekoga da “sam sebe tješi”, onda imamo pred očima nekakvo iluzorno stanje. To redovito pretpostavlja da je dotični na neki način van realnosti.

Utjeha, međutim, u našem pojmovanju znači određenu psihološku pomoć u žalosti ili nekom sličnom stanju. Nije tako s pojmom utjehe koji se javlja u Bibliji. Tamo je taj pojam puno širi i znači zapravo svakovrsnu podršku u bilo kakvoj potrebi, pri bilo čemu. To je jednostavno “podrška”. 'Držati', 'po-držati' nekoga može samo onaj koji je dotičnome blizu, koji stoji 'uz' njega. U najširem je smislu moguće da nekome ta podrška dolazi i od svakog okruženja koje je za njega povoljno, no u načelu je to osoba: Bog ili čovjek, svojom gestom, svojom riječi... svojom prisutnošću.

Uočavamo da postoji jedna međuovisnost između neke početne dobre volje (koja je pak “dobra” volja tek kad želi i ustrajati) i podrške koja toj volji dolazi izvana, a na koju je čovjek htio-ne-htio usmjeren, želi li ostati onakav kakav je odlučio biti. Kada se ovaj sklop ostvari, on rezultira nadom. Nada je njegova logična posljedica. Nada postaje ukorijenjena stvarnost. Ona je izbjegla opasnosti da bude neka iluzorna 'utjeha' već kad je podrška samo čovjek (u svoje ime), a kamo li kada je podrška Bog (makar i preko čovjeka). U slučaju koji imamo pred očima Pavao s pravom očekuje podršku Božju preko Njegove Riječi (“utjeha Pisama”).

To konkretizirano u meni znači dvoje:

- da osim svoje dobre volje koju imam trebam tražiti podršku od drugih. U protivnom precjenjujem svoje snage.

- da postoje sigurno situacije i slučajevi gdje ja moram biti podrška nekome drugome da se taj ne bi slomio. Štoviše, u tom se smislu mogu Bogu dati na raspolaganje. I to je doista najviše i najljepše što mogu.

Kada se to shvati, može se dalje shvatiti i kako je vrlo odgovorno nekoga dovesti do početne odluke, a onda ga ostaviti sama.

Kada se slome neke “nade”, tko zna gdje zapravo leži odgovornost za to?

 

 

 

“ISTINUJUĆI U LJUBAVI”

Nego, istinujući u ljubavi da poradimo te sve uzraste u Njega, koji je Glava, Krist,...

(Ef 4, 15)

 

Pavao je očito nešto shvatio što, kolikogod bilo jednostavno i logično, teško prodire u naše glave i još teže u naša srca. Svi mi, naime, znamo nekako što nam znači istina i što nam znači ljubav. Kad doživljavamo sklad između našeg nutarnjeg doživljaja i vanjske stvarnosti, reći ćemo da smo u određenoj istini ili da znamo tu istinu. Kad nešto ili nekoga prihvaćamo, s njim se solidariziramo, na neki ga način doživljavamo kao dio sebe, s njim smo nekako sjedinjeni, reći ćemo da volimo, da imamo iskustvo ljubavi. Naš se problem sastoji u tome da često te dvije životne zbilje doživljavamo odvojeno, svaku za sebe, jedamput jednu, drugi put drugu. Drugim riječima, mi tada istinu doživljavamo bez ljubavi ili imamo iskustvo ljubavi zaobilazeći istinu.

I što se događa? Istina, koliko god bila točna i suverena, sama je po sebi 'bezdušna', etablira se (ako joj to treba) i 'ubijajući'. Njezina krutost je njezina prednost. Ona ili jest ili nije. Ne može nešto istovremeno biti i ne biti istina. Ako je istina doista istina, ona stavlja pred zid ne dopuštajući odstupnice. I nije zapravo nikakvo čudo da je odnos čovjeka prema istini često obilježen dubokim, možda iskonskim, strahom. Uz ostalo i zato što on nikada ne zna (makar to ne priznao), je li njegova istina baš ona prava...

Drugo je pitanje o kojoj se, odnosno kakvoj se istini radi. Shvativši da je istina “tvrd orah” čovjek je morao povući neke crte razgraničenja između objektivne, subjektivne (ili kakve već) istine, jer se u istom košu ili pod istom kapom one međusobno slabo podnose. Relativizirajući tako istinu (ovu našu, ljudsku) on joj je nešto ublažio onu ubojitu oštricu. No bez obzira na to, iskustvo uči da nas insistiranje na istini ne jednom može “koštati glave”. Na našim ljudskim relacijama svi imamo razloga bojati se istine. Jer nije rijetkost da “zaljubljenici u istinu” (dakako svoju) uspiju tu istinu i “zakraljiti”. Najčešće nad mrtvima!

Ni 'priča' o ljubavi ne ohrabruje. U sebi nosimo iskonsku težnju da volimo. Imanentna karakteristika ljubavi je povezivanje. Ne nasilno, nego slobodno i rado prihvaćeno. Ta nam je povezanost toliko potrebna da se bez nje ne da ni zamisliti cjeloviti čovjek. Lako se podsjetiti da je bez nje život prazan i besmislen. Tek mu ona daje draž i toplinu. Ona je najprivlačniji vid življenja koji možemo ostvariti. No i u doživljaju ljubavi prisutan je strah. Normalno je to samo virtualni strah koji se aktualizira kada zaprijeti opasnost. Nekada je aktualan i bez potrebe, pa dobivamo stanja koja smatramo više ili manje bolesnima. Ali uvijek je to strah od pucanja te veze o kojoj smo životno ovisni, odnosno strah da ne izletimo u izolaciju koja nas životno ugrožava. Treba ovdje uočiti i činjenicu da bismo mi sve lijepo i dobro što imamo htjeli imati i “što jeftinije”.

Kada tom okružju što ga je stvorila ljubav pokušamo prići s nekom 'istinom', neće nas začuditi reakcija koja u toj istini vidi barem potencijalnog neprijatelja koji ugrožava doživljaj ljubavi. Zato će biti najbolje pred istinom zatvoriti oči, zaobići je, preskočiti, ili u najmanju ruku, preoblikovati je na podnošljivu mjeru. Kao rezultat imat ćemo opet smrt. Samo što 'život' sada nije ubijen izvana, već se ugušio sam.

Izazov koji nam nudi Pavao je u tome da je punina života moguća tek u prihvaćanju i integriranju iskustva istine i ljubavi. Čini se da bismo se uvijek morali pitati: kad nam se nameće istina, kad s njome baratamo - što je s ljubavlju?; kad se osjećamo ugodno i sigurno u ljubavi - što je s istinom? Možda ćemo se približiti jednom izuzetno važnom iskustvenom sadržaju (ne teoretskom, to je lako!) gdje ćemo moći staviti znak jednakosti između te dvije vrednote, pa ih nećemo više ni moći odvojeno doživljavati. Na kraju, nije li Isus sam rekao i “Ja sam ... Istina...” i “Tko ostaje u ljubavi u meni (Istini!) ostaje...”

A Pavao u istoj rečenici (Ef 4,15) upućuje na rast u Kristu upravo na taj način.

 

GLAS PASTIRA

Ovce idu za njim

jer poznaju njegov glas.

  (Iv 10, 4)

 

Važnost nekog pojma možemo nekada procijeniti i po učestalosti njegova pojavljivanja na određenom mjestu. Ako se neka riječ često javlja, znak je da je potrebna, možda vrlo potrebna, da bi se neka poruka prenijela na odgovarajući način. Riječ je oznaka za određenu zbilju, i sama je jedna ljudska zbilja. Radi se prvenstveno o izgovorenoj riječi. Napisana je riječ već nova stvarnost u paleti raznih mogućnosti ljudskog izražavanja i ne smijemo je poistovjetiti s izgovorenom riječi. Od izgovorene riječi ona je zadržala tek toliko koliko je potrebno da ne dođe do potpunog kaosa u međuljudskom sporazumijevanju. Izvorna riječ je izgovorena riječ. Nemoguće je i nepotrebno ovdje na šire iznositi problematiku koja se na to odnosi. No potrebno je ukazati na stanovite relacije da bismo uočili važnost nečega što nam često, ako ne redovito, bježi iz vidnog polja.

Ovdje smo se naslovom usredotočili na riječ GLAS. Ona je posebno zanimljiva jer kao riječ (izgovorena) označuje nešto što istovremeno ona jest. U onom prvom, denotativnom smislu, ona je slična mnogim drugim riječima koje nešto 'označuju' i osim toga nemaju drugih 'pretenzija'; u ovom drugom, autoreferencijalnom, ona je nešto jedinstveno, neponovljivo, najosobnije, izraz moga bića u tom trenutku. U onom prvom smislu mi određenu riječ 'razumijemo', u ovom drugom je i 'osjećamo'. U onom prvom smislu tu smo riječ, kao i sve druge, naučili; u ovom drugom je GLAS naš doživljaj koji prenosi jednu ili više poruka bez obzira na sadržaj kojemu je postao prenosnikom. Drugim riječima, on je i sam svoj 'sadržaj'.

Ova dva “sadržaja” mogu nekada, nažalost, biti u velikom neskladu. U našem je slučaju tada GLAS izmanipuliran. Njega se pokušava upregnuti u nešto što on 'ne želi'. On će to slušatelju  na svoj specifičan način staviti i do znanja. Na toj razini on jest to što jest i zapravo se manipulirati ne da.

Ostajući kod glasa na toj razini lako nam se sjetiti da ljudi glasu pridaju mnoštvo epiteta. On može biti vedar, umoran, topao, suh, trpak, plačljiv, umiljat, osoran, grub, stisnut ili otvoren, siguran ili nesiguran, plašljiv..., oblikovan duboko u grlenoj šupljini ili (tako rekuć) na izlazu iz usta... I kolikogod epiteta imali na raspolaganju još uvijek osjećamo da njima ne možemo izreći sve ono kako ga doživljavamo. No on je uvijek izraz trenutnog stanja dotične osobe (ili možda kroničnog stanja jednog okamenjenog trenutka, nekog kroničnog grča...). Glas je uvijek moj i samo moj. “Boja glasa”, ako pod tim nazivom mislimo na karakterističnu zvučnost nečijeg glasovnog organa, pod ovim vidom nije nam zanimljiva, osim kad je i ona dijelom rezultat kakvog kroničnog (psihičkog) stanja - a tako se ona često i shvaća. Stručnjaci za meta-govor znali bi i mogli ovdje još štošta reći...

Zaključak koji se već iz ovog nameće mogao bi se formulirati: moj glas, to sam ja (sviđalo mi se to ili ne).

Mislim da tek onda kad uspijemo shvatiti težinu i domašaj ovog pojma, odnosno ove ljudske zbilje, možemo razumjeti zašto je baš ta riječ bila toliko potrebna Isusu da bi nešto poručio. Štoviše, ostajemo začuđeni konstatirajući da se riječ “glas” u Bibliji javlja čak 450 puta (330 puta u Starom i 120 puta u Novom Zavjetu) . “Glas” je u Bibliji, upravo zbog spomenutih svojih mogućnosti i karakteristika, mogao postati simbolom. Ne treba ga shvaćati samo u doslovnom (ili fizičkom) smislu jer često ima predstavničku funkciju za sve one situacije u kojima osjećamo da možemo reći “to je glas Božji”.

Iz Isusove usporedbe o dobrom Pastiru postaje jasno da se evanđeoska poruka ne može čuti ni slijediti, ako se ne čuje njegov GLAS. Isus ne govori o prepoznavanju njegovih misli, ideja, zapovijedi... nego izričito o prepoznavanju njegova GLASA.

Usuđujem se misliti da se Isusov glas prije svega dade naslutiti doslovno kroz glas navjestitelja Evanđelja, ili jednostavno kroz glas nekoga makar taj i ne mislio tada da je navjestitelj. Dakako da time nisu iscrpljene sve mogućnosti glasa-simbola. No kad već govorimo u različitim prilikama o ljudskoj ruci kao o produženoj Isusovoj ruci (što je doslovno istina, kao što je istina da moja ruka - nažalost - nije uvijek produžena Isusova ruka), ne bismo li trebali promisliti da je i glas pozvan biti prenosnikom Isusova glasa?

Čovjek ima dovoljno razloga da obrati pažnju na svoj glas ne bi li iz svoga glasa bolje iščitao sebe da bi se mogao efikasnije usavršavati. Kršćanin ima još više razloga obratiti pažnju na svoj glas da bi ga mogao staviti na službu Onome koji to od njega očekuje.

 

 

 

“PROPOVIJEDAJTE EVANĐELJE
SVAKOME STVORENJU!”

(Mk 16, 15)

 

Odnos čovjeka prema zemlji i uopće prema ostalom stvorenju bez sumnje je na početku Biblije, u opisu stvaranja, bitno određen rečenicom koju Bog upućuje prvim ljudima: “Napunite zemlju i podvrgnite je sebi.” (Post 8,22). Time je određeno čovjekovo mjesto u okviru stvorenog svijeta: on je dio ali i 'kruna stvorenja', a stvorenje će se osmišljavati, zauzimat će 'svoje' mjesto u Božjem planu, prema tome kako i koliko bude služilo čovjeku. Čovjeku je ostavljena inicijativa da to ostvari. Kako će to učiniti, nije rečeno.

Gledajući danas kaos koji je čovjek stvorio u prirodi “podvrgavajući je sebi” postaje nam bjelodano da tu nešto nije u redu. Mnogi danas upiru prstom u navedenu rečenicu smatrajući je krivom za ovo što se dogodilo i što se događa. Od činjenice i odgovornosti koju za ekološku katastrofu snosi kršćanski svijet ne može se pobjeći. Koliko je u formiranju takvog destruktivnog stava prema prirodi sudjelovala navedena biblijska rečenica, teško je reći. Ono što sa sigurnošću možemo konstatirati jest da ona u kršćana nije bila dovoljno promišljana ni sagledavana u cjelini biblijske poruke. Dok je primitivni čovjek “podvrgavao zemlju sebi” sjekirom i ralom, nije osjećao potrebu pitati se je li ispravno shvatio biblijsku poruku. Budući da je to “podvrgavanje” prirode doživljavao kao napredak, nije ni slutio gdje leže opasnosti. No formirao se stav prema prirodi u kojem je postala dominantna nota korist, iskoristiti. Priroda se tamo jednostavno gleda iz tog rakursa. U dalekoistočnim kulturama npr. ne nailazimo na takav stav. Lijepi primjer za to je japanska haiku poezija: čovjek nešto zapazi, zadivi se i stane... Ne pada mu na pamet da se “okoristi”. Ovaj se 'koristoljubivi' stav tamo danas uvozi sa zapada, dakle iz kršćanske civilizacije. Ostaje gorki okus nakon te konstatacije, no ništa se ne mijenja i neće se mijenjati dok se ne upitamo gdje je, kako i zašto to pošlo po zlu; kako smo to “krivo” shvatili tu od Boga darovanu slobodu, kad je sve ostalo stvorenje stavio u naše ruke.

Tražeći u Bibliji neku drugu komplementarnu poruku koja bi kršćaninu trebala 'objasniti' kako se priroda “podvrgava” čovjeku, nalazim je na kraju Markova Evanđelja gdje Isus traži od svojih: “Propovijedajte Evanđelje svemu stvorenju.” (Mk 16, 15).

Propovijedati Evanđelje ljudima, to razumijemo (ili barem mislimo da razumijemo) što znači. No kako propovijedati “svemu stvorenju”? Ljudi su ipak samo jedan dio tog “stvorenja”?! Što je tu Isus zapravo mislio, što je htio? Očito si ta pitanja nismo tvrdoglavo postavljali i još manje tvrdoglavo odgovore tražili. Sve je svršilo na onome: Evanđelje se propovijeda ljudima.

Tražeći i pitajući se dalje dolazimo do saznanja da je biblijski sadržaj riječi “propovijedati” mnogo bogatiji od “propovijedi” u smislu kako je mi danas doživljavamo. Uočavamo da propovijedati znači nešto približiti, učiniti prisutnim, omogućiti doživjeti, određenu ideju ili vrijednost ostvariti... A to se ne čini samo govorom (govorom možda najmanje); to se čini ponašanjem, djelom, odnosom... svime što onaj drugi može zapaziti ili osjetiti. I mora se to činiti upravo onako kako taj drugi to može osjetiti. Shvatimo li, dakle, propovijedanje prvenstveno kao uspostavljanje evanđeoskog odnosa, neće nam biti nemoguće promišljati kakav bismo to evanđeoski odnos morali ili mogli uspostaviti prema bilo čemu. Jer stoji istina: prema svemu mi možemo imati (i imamo) ili evanđeoski ili ne-evanđeoski odnos. Slijedom spomenute Isusove zapovijedi upućene učenicima ostaje nam zadatak uspostavljanja evanđeoskog odnosa prema svakoj stvari prema kojoj ga još nemamo. To je mogući način i, ja vjerujem, jedini način da svakoj stvari bude “naviješteno” Evanđelje, da svaka stvar 'osjeti' Evanđelje, da bude 'spašena' po Evanđelju. Evangelizacija “svega stvorenja” dana je učenicima u zadatak. “Evangelizirana stvar”, gledajući očima vjere, nije više ista kakva je bila prije. Ona je na evanđeoski način “podvrgnuta” čovjeku i Bogu. I onda kada se čovjek njome koristi za svoj zemaljski život, on to može (i treba) činiti evanđeoski. I kroz to treba biti naviješteno Evanđelje.

Zanimljivo je uočiti da “podvrgnuti zemlju sebi”, kako je Bog to rekao čovjeku na početku, ovaj to nikada neće ni moći na onaj isključivo utilitaristički način. Ona je prevelika, prebogata, a i pretajnovita, da bi ju čovjek ikada uspio svu iskoristiti. Niti mu je to potrebno. Ono što mu je za ovaj život potrebno samo je dio bogatstva koje ona skriva.

Ono “podvrgnite je sebi” čovjek očito nije promišljao do kraja!

Netko tko pred ovim zadatkom propovijedanja Evanđelja svemu stvorenju nije stao zapitavši se što to zapravo znači, možda će reći da je ova interpretacija puko fantaziranje. Morao bi najprije ponuditi neki drugi odgovor. No ako počnemo shvaćati da su veze između čovjeka i prirode daleko intimnije i dublje nego što nam se to na prvi pogled čini, shvatit ćemo da se i utjecaji čovjeka na prirodu ne svode i ne mogu svesti samo na načine koji se realiziraju sjekirom ili nekim drugim ne znam koliko sofisticiranim alatom. Priroda služi čovjeku kada mu daje hranu za tijelo, ali i kada mu oplemenjuje dušu, i kada mu pomaže duh uzdići Bogu. U svakom je od tih slučajeva ona “podvrgnuta” čovjeku. I u tom je smislu čovjeku dana čitava zemlja.

Koliko je potrebno da čovjek uspostavi novi, evanđeoski odnos prema svemu stvorenju doći će do izražaja i u jednoj liturgijskoj molitvi gdje Crkva moli: “Otkrij nam... da slaveći Tebe, stvorenje sebi pridružimo u iskazivanju hvale Tebi svome Stvoritelju i Otkupitelju.”

Disati zrak sa zahvalnošću nešto je sasvim drugo nego krasti ga iz atmosfere; ubijati životinje zbog prehrane nije isto što i ubijati ih iz užitka; koristiti nešto iz potrebe nije isto što i koristiti to iz pohlepe. Možda shvaćamo da to nije isto za nas. Shvaćamo li da to nije isto ni za ono izvan nas?

Kod sv. Pavla, u Rim 8, 19-23, nalazimo još neke ideje koje nam se uklapaju u ovo razmišljanje. Pavao govori o “svemu stvorenju koje uzdiše i muči se u porođajnim bolima” kao uostalom i mi, očekujući potpuno oslobođenje, otkupljenje. Evangelizirati ga u navedenom smislu znači pomagati mu pri tom rađanju koje će rezultirati “novim nebom i novom zemljom.” I ova nam vizija može izgledati jako fantastična. A nije. I u tom smo sveopćem, kozmičkom procesu svi nekako angažirani. Ili pomažemo, ili odmažemo!

Možda bi i ovo trebala biti jedna dimenzija u Novoj evangelizaciji o kojoj govori današnji Papa. U “staroj” evangelizaciji je očito nije bilo, ili je barem nije bilo dovoljno...

 

 

SVJETLOST SRCA

“Dođi, srca svjetlosti!”

 

Teško ćemo u Bibliji naći riječ koja se češće spominje od riječi “srce”. Bez pretenzija na apsolutnu točnost možemo reći da se u Starom zavjetu ona spominje skoro 800 puta, a u Novome preko 150. Već se iz ove činjenice dade sigurno zaključiti da Bog prije svega i najviše svoju Riječ upućuje baš ljudskom srcu. Nekad će se tako i izričito izraziti (Hošea 2, 16). On se kroza svu povijest intenzivno bavi čovjekovim srcem. Ono je predmet njegova najvećeg interesa, a očito i najveći problem. Jeremija će trpko, ali i nedvosmisleno ustvrditi: “Podmuklije od svega je srce. Jedva popravljivo, tko da ga pronikne?” (Jer 17, 9)

No što je to zapravo “ljudsko srce” o kojem je ovdje riječ?

Listamo li Bibliju, pogotovo Stari zavjet, uočit ćemo da se radi o pojmu koji nije jasno definiran i koji nekada 'pokriva' veći, nekada manji dio ljudske zbilje. Jasno nam je da se uvijek radi o nutarnjem životu, kome je emotivno područje vrlo važan dio, no “srce” nije samo to. Nekada kao da pokriva i dio racionalnoga, jer čovjek i “razmišlja u srcu”. Često se može vidjeti da se taj pojam odnosi na splet iracionalnog, podsvjesnog pa i nesvjesnog u čovjeku, splet nutarnjih silnica koji nije uvijek pristupačan njegovoj svijesti, no koji ima nezaobilaznu ulogu pri uspostavljanju i obli- kovanju odnosa s Bogom i prema tome je elementaran i nezaobilazan religiozni čimbenik. Tu, “u srcu”, odlučuje se o čovjeku. Boreći se za čovjek,a Bog se bori za ljudsko srce. Boreći se za ljudsko srce, Bog se bori za čovjeka.

Mislim da danas tu riječ najviše upotrebljavamo  dajući joj snažnu emotivnu konotaciju. No i danas izrazi poput “plemenito srce”, “tvrdo srce”, “mekano srce”, “hrabro srce”, “toplo srce” i mnogi drugi ukazuju na širi dio čovjekova nutarnjeg života.

Razmišljajući o svemu tome nije lako odgonetnuti zašto je taj dio ljudske zbilje u biblijskoj i našoj kulturi imenovan baš “srcem”. Dademo li se voditi idejom da u ovakvim slučajevima govor otkriva određenu korelaciju koja postoji  između psihičkih procesa/datosti i fizičke ili fiziološke čovjekove stvarnosti, možda ćemo se približiti razumijevanju simbolične vrijednosti tog pojma. Sličan naime slučaj imamo kada se stanoviti psihički procesi izražavaju rječnikom posuđenim iz našeg digestivnog aparata (prožvakati, progutati, probaviti...). Tada imamo priliku vidjeti kako fizički probavni aparat stradava zbog neke 'neprobavljene' duševne hrane. Psihosomatika nam za to može pružiti mnogo primjera i dokaza. Tako gledano, bit će da osjećajni, voljni i drugi procesi i duševna stanja stoje u korelaciji sa stanjem i radom čovjekova srca. Srce je pak vitalni organ i o njegovu stanju doslovno ovisi život. Kada, dakle, govorimo o srcu, i u jednom smo i u drugom slučaju na izvoru života. Od toga kakvo nam je srce, odnosno “srce”, ovisit će kvaliteta cijelog života. Zato boriti se za čovjeka znači uvijek boriti se za njegovo “srce”. Bog koji hoće čovjeka želi da ga ovaj traži i ljubi “svim srcem” (Pnz 4, 27; 6, 5).

Pogledamo li kako na tom području stojimo mi, ljudi ovog vremena, i kolika je naša zauzetost za 'odgoj i kulturu srca' moramo ostati ozbiljno zabrinuti. Za odgoj i razvitak inteligencije i nekih drugih sposobnosti današnje se društvo zauzima preko školovanja i drugih civilizacijskih stečevina, u kojima pak 'odgoj srca' ima sasvim sporedno ili nikakvo mjesto. Kad se radi o djeci, ovaj odgoj ostaje gotovo isključivo na brizi roditeljima, a kad se radi o odraslima onda ga na društvenom planu uopće nema. S druge se strane ljudsko “srce” danas upravo nemilosrdno opterećuje iskustvima koji mu ni po sadržaju ni po intenzitetu, a često ni po jednome ni po drugome, nisu primjereni. Možda se uopće ne treba čuditi tako velikom porastu 'otka-zivanja' siromašnog ljudskog srca. Psihoterapija koja posjeduje stanoviti instrumentarij iskoristiv za tu svrhu rezervirana je za ljude s osobnim ili socijalizacijskim teškoćama. Za 'normalan svijet' ne postoji ništa u tom smislu, niti je ovaj ('normalni svijet') za nešto takvo zainteresiran.

Bog koji se kroz cijelu povijest spasenja tako grčevito bori za ljudsko srce, koji uporno pokušava probiti njegovu “tvrdoću”, koji se ljuti na sve što mu čovjek (tobože) pruža dok mu je “srce daleko” (usp. Mt 15, 8) mora nas potaknuti da konačno i mi okrenemo svoj pogled toj dubini koja je samo Njemu do dna poznata, a nas ponajviše straši baš zbog toga što je ne poznajemo, što nam je tamna. Baš kao što je strašila Jeremiju u ranije navedenom citatu.

Isus nam se u Evanđelju dva puta predstavlja svojim srcem: jednom kada naglašava da je on osoba “blaga i ponizna srca” (Mt 11, 29) i drugi put kada mu je tjelesno srce kopljem probodeno na križu (iako se ovdje izričito spominje probodeni bok, možemo to s Crkvom parafrazirati kao probodeno srce).

Crkva je uvela blagdan Srca Isusova kao blagdan naknade za uvrede, za grijehe. Nažalost je ostalo na tome. On nije pokrenuo širi interes kršćana da se aktivno angažiraju sa svim raspoloživim instrumentarijem na rasvjetljavanju i razrješavanju problematike ljudskog “srca”. Jer to srce koje je “pozvano na obraćenje” je i srce koje - izmaltretirano kako jest - također vapije za pomoć. Blagdan Srca Isusova ima u sebi ugrađenu i tu dimenziju, upozorava na tajne, neistražene dubine kojima ne posvećujemo dovoljnu pozornost. Možda je i to danas jedan od zadataka Nove evangelizacije.

Sv. Pavao će svoje podsjetiti: “Bog koji je zapovijedio: 'Neka iz tame zasvijetli svjetlo', on je zasvijetlio u našim srcima...” (2. Kor 4, 6). Na drugom će mjestu moliti za njih: “Bog,... Otac slave..., prosvijetlio vam oči srca...” (Ef 1, 18). Povezao je tako na simboličnoj razini dvije elementarne zbilje od kojih - od svake na svoj način - ovisi ljudski život: srce i svjetlost.

“Samo se srcem dobro vidi”, zaključit će Antoin de Saint Exyperi u svom Malom Princu. A vidi se dakako samo u svjetlu. Ne čudi što su stari osjećali potrebu moliti: “Dođi, srca svjetlosti!” “Srcu”, elementarnoj sastavnici ljudskog bića, treba dati elementarni uvjet za život - “svjetlost”. No oni koji su počeli tako moliti očito su već “vidjeli srcem”.

 

 

 

 

 

 

NEDOSTOJNI UZVANICI

(Mt 22, 1-14)

 

Evanđelje iznenađuje. Čitajući ga ili slušajući nerijetko zastanemo i čudeći se pitamo što bi to moglo značiti. Prečesto si ne znamo dati dovoljno truda da određeno događanje promatramo iz perspektive koja nam se tamo sugerira, ali koja nije sastavni dio našeg uobičajenog promatranja. Stoji, međutim, činjenica da se Evanđelje ne da uklopiti u okvire našeg redovitog promatranja i razmišljanja, barem ne uvijek i svagdje. A upravo to novo motrište često je ključna točka za razumijevanje svega ostaloga. Događa nam se, naime, da u takvim slučajevima 'forsiramo' Evanđelje pokušavajući ga smjestiti u raster naših već pripravljenih kriterija. Ponekad to uspijemo i... ne događa se ništa! A trebali bismo učiniti upravo obratno: u naša stajališta i postupke unijeti kriterije Evanđelja koji su nekad revolucionarno drukčiji. I sve dok ih ne integriramo u naš osobni sustav gledanja i postupanja, ostaju nam nekakvo strano tijelo.

U Kraljevstvu Božjem, o kojemu nam Isus govori i uz pomoć ove prispodobe, na snazi su neki neuobičajeni kriteriji. Treba tim Isusovim analogijama nekako “ući pod kožu” da bismo osjetili o čemu se zapravo radi, i kako je to nešto sasvim drugo od onoga što nam sugerira naše svagdašnje iskustvo.

“Biti pozvan” je zasigurno iskustvo koje prije ili kasnije postane svojina svakog čovjeka. Svi nekada dožive što znači 'biti pozvan'. Dožive to u različitim situacijama koje se međusobno i uvelike razlikuju, pa je i iskustvo u vezi s time sasvim drukčije. Nije isto biti pozvan na proslavu rođendana i biti pozvan na odgovornost, biti pozvan na pir i biti pozvan u vojsku ili na sud i sl. No zajedničko je svim pozivima to da im nešto prethodi, da za određeni poziv postoji neki razlog, neko opravdanje ili čak neka obveza. Onaj koji poziva zna zašto je ovoga zvao a onoga ne, a zna to u većini slučajeva i pozvani.

Ako, držeći se sugestije evanđeoskog odlomka, uzmemo kao primjer pozivanje na svadbu, pir, začas nam izranja pred oči i cijeli kontekst tog događanja; postaje nam odmah jasno i koga se na pir zove: to su rođaci, prijatelji, susjedi, oni koji su nas ranije pozivali... zove se bilo koga tko je to na određeni način “zaslužio”. U Evanđelju tog elementa nema, a kad uzmemo u obzir i treći poziv, koji se izričito odnosi i na dobre i na zle,  možemo zaključiti da Gospodar zove doduše po nekom redu, ali da nema nikakve naznake da bi zvao neke koji bi, recimo, u njegovim očima to “zaslužili”, drugim riječima, koji bi bili dostojni.

I ta nas činjenica, uzmemo li je ozbiljno, mora izbaciti “iz konteksta”, jer 'tako se to ne radi'. No Gospodin radi baš tako, a ne drukčije. I da bismo mogli promatrati bilo koju životnu situaciju koja je obilježena nekim Božjim pozivom bar malo realnije, mi moramo prihvatiti kao 'normalan' taj novi kriterij koji je nama zapravo neshvatljiv i nedostupan. Nije to ni izdaleka tako jednostavno kako se na prvi pogled čini. Ni kada sam ja, ni kada su drugi u pitanju.

Bacimo li još jednom pogled na početak ovog događanja konstatirajući da se gospodar pri zvanju na gozbu sigurno ne rukovodi kriterijem zaslužnosti, dostojnosti, podobnosti... (kako god hoćemo), ostajemo još jednom iznenađeni i smućeni. Kad bude konstatirao da uzvanici nisu došli reći će - kakve li nelogičnosti! - da “nisu bili dostojni”. Ovo nas tjera da se još jednom pozabavimo “dostojnošću”, ali sada s motrišta s kojeg na nju gleda gospodar. Nameće se zaključak da u njegovu gledanju “dostojnost” zauzima neko drugo i drukčije mjesto nego u našem. Dok je u našem gledanju dostojnost nešto što prethodi, nekakav preduvjet, postulat, on dostojnost ne postulira, konstatira je tek a posteriori. Dostojnost se ovdje očito drukčije vrednuje. Za njega nitko nije nedostojan da bude pozvan. Nedostojan postaje kad se ne odazove! 

Tek tada zapravo, kada sam pozvan, ulazim ja u igru na način da ponuđeno, ali nikako zasluženo, prihvatim ili odbijem, da surađujem ili obstruiram. Tada tek Bog od mene očekuje suradnju, svjesni angažman, nekakav moj doprinos. “Kako si ovamo mogao ući bez svadbenog ruha”, reći će jednom od 'pozvanih'. Prije toga stoji samo ono: “Niste vi izabrali mene, nego ja izabrah vas.” Tu se negdje može osjetiti što zapravo znači milost. Čovjek se pita 'zašto?', zašto se to baš tako zbiva?, i ne nalazi odgovora..., jer ga i nema.

 

 

 

“RADUJTE SE S RADOSNIMA, PLAČITE SA ZAPLAKANIMA”

(Rim 12, 15)

Savjet ili zapovijed?

 

Isus je svojima davao i daje mnogo uputa, savjeta, smjernica... koje, uzmemo li ih doslovno kako su nam zapisane, imaju formu pravih zapovijedi. Na toj istoj crti naći ćemo još dosta sličnih izraza u ostalim spisima Novog Zavjeta. Jedan takav primjer uzimamo sada pred oči. I opet se nalazimo pred nečim što zapravo zbunjuje. Jer uputu, savjet se baš i ne mora slijediti, dok je zapovijed nešto sasvim drugo i ne trpi odstupanja. Shvatimo li takve Isusove (ili Pavlove) riječi u prvom smislu, nismo mirni ni zadovoljni jer osjećamo da su one daleko teže i da su ozbiljno zahtjevne. Shvatimo li ih u drugom smislu, osjećamo da su teško ostvarive ili čak neostvarive, iluzorne, pa se opet osjećamo tjeskobno. Možda je ključ za 'razumijevanje' takvog načina govora u nutarnjoj strukturi svih paradoksa kakvima je ljudski govor i inače bogato 'opskrbljen', a vjersko se iskustvo zapravo bez njih ne može izreći, odnosno, ukoliko se uopće može izreći, onda će to najviše biti moguće paradoksom poput “već sada, ali ne još”, “ovdje, u svijetu, ali zapravo izvan njega” i sl. Sve životne paradoksije spajajući u sebi tu nespojivost, nose određenu napetost koja se ne može smiriti ni u kakvoj mirnoj završnici, nego nas pri- siljava da se trajno shvaćamo i doživljavamo “na putu”.

Mi osjećamo da se ono što rečenica “Radujte se s radosnima i plačite sa zaplakanima” izražava zapravo ne može narediti, kao što se ne može narediti da se nekoga voli, da se bude spontan i sl. Postoji opasnost da se to olako i nepromišljeno prihvati pa da od toga ne bude ništa, kao što postoji i opasnost da se kao nemoguće i u sebi kontradiktorno jednostavno odbaci. Tko, međutim, pristupa Riječi Božjoj s elementarnim povjerenjem i uporno vjeruje da ona u sebi uvijek skriva neko “blago” koje se tek kopanjem može otkriti (usp. Mt 13, 44) naći će i u toj rečenici prije ili kasnije 'svoje mjesto'. Ono što se, naime, tu ipak može jest raditi tako na samom sebi da onaj “Radujte se” i “Plačite” postanu normalan (neusiljen!) izraz jednog životnog stava, koji će zacijelo svatko ocijeniti dobrim i plemenitim i koji zacijelo, usprkos teškoćama, principijelno nije nemoguć.

Zato pak moramo krenuti u konkretno i pogledati što se s nama događa kada naš život osvijetlimo tom rečenicom. Konstatirat ćemo, vjerujem, promatrajući bilo sebe, bilo druge, da mnogo češće i lakše 'plačemo sa zaplakanima' nego što bismo se 'radovali s radosnima'. Ako to možemo iskreno ustvrditi, osjetit ćemo kako smo zapravo još daleko od Evanđelja (što je - opet paradoksalno - prvi uvjet, možda i nezaobilazni, da mu budemo blizu). Radi se zapravo o cjelovitom su-osjećanju s drugim čovjekom, osjećanju “po mjeri” drugoga. Poslanica Hebrejima će, prikazujući Isusa, Velikog svećenika, “nama u svemu jednaka osim u grijehu...”, reći da on “može primjereno suosjećati” s nama (Heb 4, 16; 5, 2). Upotrijebit će grčki izraz metriopathein - osjećati po mjeri.

Vođeni drugom polovicom ove rečenice kršćani su si kroz povijest dosta ispitivali savjest, a nikle su iz toga i institucije poput Caritasa i sl. Imali su za to i drugih poticaja iz Evanđelja. No što se dogodilo na tragu prvoga dijela ove Isusove upute/zapovijedi o radovanju s radosnima?

Ne mislim da smo mi kršćani loši zato što “plačemo sa zaplakanima”, mislim samo da se evanđeoski timbar toga “plakanja sa žalosnima” može otkriti tek u ogledalu onog “radovanja s radosnima”. Ove su dvije datosti, kako nam ih Evanđelje predlaže, zapravo mjerilo jedna drugoj. Možda slično kao što su to dvije “zapovijedi ljubavi” (ljubiti Boga i bližnjega). Jer i tamo vidimo da je jedno mnogo lakše od drugoga, i pomalo postajemo svijesni da bez drugoga ni prvo ne vrijedi ništa.

 

 

 

“POGRIJEŠI LI BRAT TVOJ...”

(Mt 18, 15-17)

 

Vrlo se često u životu suočujemo s činjenicom da je ”brat naš” pogriješio. Barem nam se tako čini i živimo u tom uvjerenju. Nekada se ta uočena pogreška tiče nas osobno, nekada ne. Reagiramo vrlo različito, nekad burno, a nekad šuteći, no naš se odnos prema dotičnoj osobi uvijek nakon tog saznanja mijenja. On više nije isti kao prije. Ono na što se još uvijek - barem kao kultura - nismo naučili jest da se s dotičnim u takvom slučaju suočimo i dopustimo si vidjeti stvari iz njegovog vidnog kuta, te mu dati priliku da on također vidi određene stvari onako kako ih vidimo i osjećamo mi i drugi. On, doduše, za to možda nije zainteresiran, no mi to moramo biti, jer se radi o ”bratu”.

Stoga je razumljivo da nas Evanđelje u takvom slučaju ne ostavlja na miru. Čini se da bismo prije svega u takvom slučaju morali baš to osjetiti, osjetiti ”brata”. I ta činjenica, doživljaj brata, postaje onda smjero- i mjero-davan za sve što slijedi. Pogledamo li malo ozbiljnije i kritičnije u vlastitu nutrinu, vjerojatno nećemo uvijek otkriti (možda tek vrlo rijetko) da je prvo što nam probije u svijest u nekoj takvoj prilici, prvo što nas zaboli, činjenica da je ”brat” u pitanju. Jasno je da će sasvim drukčije reagirati onaj tko tada prepozna brata od onoga koji je zapazio nešto ružno, odbojno, na strancu, neznancu. Prvi se fokusira na brata, zao-kupljen je bratom, drugi njegovim grijehom. Priznajem da mi je vrlo teško u sebi to razlikovati. U velikoj sam opasnosti da olako i jeftino ”proglasim” bratom nekoga koga, međutim, tako ne doživljavam. I tada ću zacijelo promašiti u svakom daljnjem koraku koji ću eventualno poduzeti. Usprkos toga svijestan sam da mi nije moguće biti istinski na tragu ovog evanđeoskog zahtjeva, ako u konkretnom grešniku nisam prepoznao konkretnog brata. Tek tada postaje jasno da su postupci koji nadolaze zapravo slijed jedne nutarnje logike i da taj slijed ne može biti drukčiji. A slijed je vrlo jasan:

”... idi i pokaraj ga nasamo.”

”... uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu...”

”... reci Crkvi”, dakle zajednici, izađi u javnost...

Bacimo li pogled na zbilju koja nas okružuje i čiji smo dio, najčešće ćemo otkriti upravo obratni slijed događanja. Kad ljudi uoče pogrešku, nalaze najprije nekog trećeg s kojim će o tome popričati. Da i ne spominjemo one koji će u takvom slučaju početi s trećim stupnjem, iznoseći u javnost tuđu bijedu i to doslovno unovčiti. Mass-mediji obiluju takvim primjerima, a oni koji se njima hrane nisu ni svjesni na čijem su zapravo tragu. Svakako ne na tragu Evanđelja.

Oni koji tako postupaju imaju za to i mnogo ”poštenih” razloga i objašnjenja. Oni će reći da to ne čine ni iz zluradosti, ni iz koristoljublja, nego zbog istinoljubivosti. Nije čudno što se oni time pokrivaju, čudnije je i tragičnije što im mnogi to vjeruju.

 Želimo li biti na tragu Evanđelja i misliti vjernički, želimo li zauzeti jedan realniji stav prema onima koji u svojim postupcima nisu na tom tragu (spomenuo sam kao primjer one koji se služe medijima), možda bismo se pred svakim takvim slučajem mogli upitati: je li dotični prije iznošenja u javnost imao hrabrosti o tome progovoriti ”nasamo” s ”grešnikom”? Zar ne bismo svakoga koji nam nešto takva počinje iznositi u razgovoru mogli to isto upitati?

Dogodilo mi se da me jedan (očito u sebi pošten) čovjek upitao za savjet,  bi li s nekom (ne lijepom) stvari izašao u javnost, bi li nekima nešto javno poručio? Odgovorio sam otprilike: Ako si s njima osobno već o tome govorio, možda imaš razloga da to kažeš i javno. Nisam tada mislio na ove Isusove riječi. Tek kasnije sam sa zahvalnošću otkrio da me Evanđelje u tom trenutku ipak malo zarazilo. Bilo mi je jako drago.

 

 

 

“RABBI, GDJE STANUJEŠ?”

(Iv 1, 35-39)

 

Promatrajući ovaj prvi susret dvojice Ivanovih učenika s Isusom uočavamo poznati nam obrazac iz redovitog i općeg iskustva.

Kada prvi put sretnemo nepoznatu osobu koju želimo upoznati, doznati tko je ona, s kojom možda želimo uspostaviti i neki kontakt, naš se interes spontano koncentrira na dva pitanja. Prvo je pitanje: Tko si ti? Nekada se ono može formulirati i: Kako se zoveš? - što je u biti isto, ako imamo na pameti da je ime temeljna oznaka nečijeg identiteta. U tom pravcu redovito ide i odgovor; i onda kad se direktno ne pita za ime. No odgovor može izgledati i drukčije: netko se može predstaviti i kao sin toga i toga, ili kao direktor te i te firme, ili drukčije... već prema tome kako misli da će se najbolje predstaviti svom sugovorniku. Na primjeru komunikacije s djecom to je gotovo šablonizirano: tko si ti, kako se zoveš, čiji si ti?...

Drugo je pitanje u tom setu također neizostavno: Odakle si? Dok se prvo pitanje odnosi izravno na osobu, ovo se odnosi na njezino mjesto. Želimo li razmišljati i zaključivati dosljedno ovom obrascu, nameće nam se zaključak da je čovjek za nas temeljno definiran dvjema komponentama, a ne samo jednom, kako bismo možda na prvi pogled mislili. Cijeli (cjeloviti) čovjek je čovjek na nekom mjestu, u nekoj prostornoj okolini koja pripada njemu kao što i on pripada njoj. On bez nje i ne postoji.

U svjetlu ove spoznaje postaje nam nešto jasnije što se događa pred našim očima u navedenom evanđeoskom odlomku. Pokazavši na ”Jaganjca Božjeg” Ivan je učenicima dao odgovor na njihovo prvo pitanje. U ovom je trenutku očito bilo najvažnije označiti ga kao Jaganjca Božjeg. Poznavajući simboliku janjeta u Bibliji kao pashalnog jaganjca ili kao žrtvene životinje uopće, postaje nam jasno da je Ivan učenicima time rekao mnogo više nego da je rekao: Isus iz Nazareta, ili sin Josipov i Marijin, ili slično. Oni su to očito tako i shvatili i vjerojatno se upravo iz te prve spoznaje kod učenika javlja pravo i iskreno zanimanje za Isusa. Drugi je korak prirodno i nužno slijedio: ”Gdje stanuješ?” (Odakle si?)

Isus ničim ne pokazuje da bi to njihovo pitanje bilo suvišno ili na bilo koji način neugodno. On se ne skanjuje predstaviti im se i tim dijelom svoje ljudske egzistencije. Čini to, međutim, na način koji je bio odgovor samo za ovu dvojicu. Mi smo za taj odgovor ostali prikraćeni. Oni su pošli i vidjeli, štoviše ostali su kod njega cijeli onaj dan. Za nas kao da se sakrio iza zastora. Identificirajući se s učenicima pratimo ih samo dok pitaju i ostajemo s pitanjem na ustima...

Evanđelje je uvijek polivalentna poruka. Ne samo sadržajem nego i načinom, ne samo riječima nego i postupcima. Ne samo što nego i kako; oboje je poruka. Ni ovaj (ovakav) slijed događaja nije slučajan, a za pažljivog čitaoca-vjernika posebno je izazovan. Kao da se Isus nama (meni) u ovom trenutku htio pokazati samo do pola. Njegov ”Dođite i vidite” ostaje mi u zraku kao poziv koji ne mogu slijediti. Ili možda ipak mogu? No onda ostaje pitanje: Kako? Možda je ono što su konkretno doživjeli, iskusili učenici ostalo sakriveno upravo s razloga što se taj dio susreta više nikada ne može doživjeti na onaj način. A ta neponovljivost ukazuje na jedinstvenost tog iskustva, jedinstvenost koja je danas rezervirana za svakoga tko svojim znatiželjnim duhom stazama vjere pođe za onim “Dođi i vidi!”

 

 

 

 

 

 

“ŠTOGOD UČINISTE JEDNOME
OD MOJE NAJMANJE BRAĆE,
MENI UČINISTE.”

(Mt 25, 40)

 

Kada strogo logički pokušamo analizirati ovu izjavu - komentar što ga daje vječni Sudac rezimirajući vrijednost svakog ljudskog života, moramo prihvatiti pretpostavku da se On sam nekako nalazio u ”svojoj braći” kad smo prema njima dobro- tvorno postupali (ili obratno). To, međutim, nije moguće vidjeti našim očima, pa bismo mi radije na tom mjestu umjesto ”meni učiniste” rekli ”kao da meni učiniste”. Bilo bi nam prihvatljivije. No Sudac ne kaže tako nego upravo onako. Ne preostaje nam drugo nego vjernički prihvatiti nešto što, ako nije nemoguće, onda nam je u najmanju ruku neshvatljivo.

No upravo tu počinje i tipični evanđeoski izazov, slutnja, ne želi li nam Evanđelje možda poručiti mnogo više nego nam se na prvi pogled čini. Mi, doduše, možemo zaokružiti i zaključiti tu misao smjestivši je u ekskluzivni kontekst posljed-njeg suda s odgovarajućim odrazom na naš svako-dnevni život. Možemo se truditi gledati i sada na naše odnose s bližnjima onako kako očekujemo da on gleda na njih iz pozicije Posljednjeg suda, gdje doznajemo da se on sa svojom braćom potpuno identificira, te da između njih i njega (što se nas i naših postupaka tiče) nema razlike.

Čini se da se najprije moramo odhrvati onoj za nas relativno lako prihvatljivoj formulaciji ”kao da meni učiniste”, jer ako nije tako onda je onako kako je rečeno, a to znači da u drugome doista moramo vidjeti njega. Nije teško priznati da je to vrlo, vrlo teško, barem ”s ovih nogu” (kako se kaže). Možda je potrebno učiniti jedan drugi napor i unijeti taj evanđeoski tekst u naš život još na neka vrata.

Možemo se, naime, upitati nije li to za ljude ”općenitija” istina nego što nam se ona prikazuje u kontekstu Posljednjeg suda, kako pred naše oči izlazi iz Evanđelja. Možemo li mi, mogu li ja zamisliti, odnosno doživjeti da je ono što je uči-  njeno mome bližnjemu - dobro ili zlo - meni uči-njeno? Ako se uspijem identificirati sa svojim bližnjim u tom trenutku, čitava mreža aktualnih međuljudskih odnosa dobiva u mojim očima neku drugu boju, neku drugu težinu. Tako nešto možda će spontano osjetiti prijatelj za prijatelja, ali se to može protumačiti izvan općeg konteksta, pa nam to iskustvo ovdje i ne pomaže mnogo. Možemo međutim, gledajući kako netko nanosi nepravdu bilo kojem čovjeku, misliti i znati da smo u tom trenutku mi samo slučajno izvan dohvata ili izvan interesa tog bezakonika i njegova nedjela. Onaj koji to čini mome bližnjemu, jednako će to činiti i meni kad mu bude odgovaralo. Nismo li upravo to već koji put u životu i osjetili na svojoj koži? Drugim riječima, ako nismo doista slijepi, ako smo voljni stvarnost realnije uvidjeti, moramo priznati: kad god je ugrožen moj bližnji, uvijek sam i ja ugrožen, uvijek sam i ja oštećen. Ne uvijek na isti način, ne jednako intenzivno. No ne vidjeti tu vlastitu ugroženost u takvu slučaju znači biti slijep ili glupo naivan. Do te spoznaje dolazim postavši svijestan da se nikad u društvu onoga koji je zlo postupao s bilo kime u mojoj okolini (tj. da je to meni bilo poznato) nisam osjećao siguran. Već sam time bio ozbiljno oštećen. Kvaliteta toga mog životnog trenutka bitno je umanjena ako i ne uzmem u obzir gdje i kako još sve mogu biti i jesam ugrožen, a što nije trenutno pristupačno mojem zapažanju. Svatko može provjeriti na sebi tu spontanu reakciju ako je do sada još nije postao svijestan. Kada netko u Vašoj prisutnosti bude kritizirao drugoga koji nije prisutan, nećete li spontano osjetiti opasnost da će on jednako tako u vašoj odsutnosti kritizirati Vas? Drugim riječima, napad na nekoga drugoga istovremeno je direktni napad na osnovnu sastavnicu mog integriteta: povjerenje.

Zanimljivo i vrlo lijepo iskustvo o tome, makar u drugom kontekstu, donosi Stephen R. Covey u svojoj knjizi Sedam navika uspješnih ljudi: ”Dok je moj sin Joshua bio još mali, često bi mi postavio isto duboko pitanje. Kadgod bih prejako reagirao na nekoga drugog ili bio i najmanje nestrpljiv ili neljubazan, on je bio tako ranjiv i tako iskren, a naš odnos tako dobar da bi me jednostavno pogledao u oči i pitao: ”Tata, da li me voliš?” Ako sam prekršio neko temeljno životno načelo s nekim drugim, on se pitao hoću li to učiniti i s njim.”

Isti će Covey u spomenutom djelu kasnije zaključiti: ”Način na koji s njim (pojedincem) postupate otkriva kakav je vaš odnos prema onih devedeset i devet, jer je svatko zapravo jedan.”

Na tom istom tragu je i iskustvo koje poprima takve dimenzije, rekao bih, s naličja jedne ne rijetke pojave među ljudima, tj. kad vidimo da netko čini određeno zlo ili se odao nekom poroku, a naša se reakcija tada može sažeti otprilike u: ne tiče me se, glavno da nisam ja ili netko od mojih. Nerijetko imamo priliku prepoznati posljedice tih pojedinačnih i još više umnoženih postupaka i pojava kako se poput bumeranga odrazuju na nekome od ”naših” ili na cijelom društvu gdje život zbog toga postaje kvalitetno lošiji, a ”svjetle perspektive” mu se sve više zatvaraju.

Ovim smo se iskustvom u najmanju ruku ozbiljno približili istini: ”Štogod se čini drugome, čini se i meni.” Uzeo sam ovdje za primjer negativne postupke, jer mi se čini da smo na njih osjetljiviji. No ista se stvar događa i kad imamo iskustvo dobrih postupaka prema našim bližnjima. Ukoliko u takvom trenutku naše iskustvo ne bude preplavljeno zavišću, ljubomorom ili nekim drugim negativnim osjećajem, osjetit ćemo radost zbog dobra koje se čini našem bližnjemu, poticaj da i mi slično postupamo. Drugim riječima to se dobro djelo automatski proteglo i na mene; ja sam postao plemenitiji, doista je i meni učinjeno dobro.

Ovo je, dakako, pokušaj ukazivanja na jedno iskustvo, možda periferno, ali koje ipak upućuje na to da Isus istinu koju je ovim riječima izrekao nije mislio samo za sebe, iako ju je kao nitko od ljudi doživljavao. No, mi imamo dobrih razloga vjerovati da smo svi ljudi međusobno daleko povezaniji nego što to na prvi pogled izgleda, iako te veze izmiču jačoj eksperimentalnoj provjeri. Sasvim smo pak na tom tragu kada živimo vjeru u mistično Tijelo Kristovo. Jer živjeti tu vjeru znači doista osjećati se s drugima jednim organizmom koji se ne može drukčije ponašati nego kako ga Pavao opisuje u 1. Kor 12, 12-26., posebno u retku 26: ”Ako pati jedan ud, s njime pate svi udovi. Ako se jednome udu iskazuje čast, s njim se raduju svi udovi.”

Konačno, i iz jednog drugog ugla nameće se potreba premišljanja i doživljavanja ove istine u spomenutom svjetlu. Formulirat ću to pitanjem: Mogu li se uopće uspješno, predano i potpuno zauzeti u sprečavanju zla na ovome svijetu (čitaj: u mojoj okolini, jer to je moj svijet) ako nisam u stanju posvijestiti i doživljavati istinu da se to zlo nanosi doslovno meni? Ili: Možemo li zamisliti kako bi se osjećao onaj koji nekome sprema udarac, kada bi znao da će taj udarac zaboljeti (doista zaboljeti) sve u njegovoj okolini. Bi li još imao hrabrosti izvesti ga?

 

 

 

STRAHOPOŠTOVANJE I BLIZINA

(Lk 5, 4-11) (Iz 6, 1-8)

 

"Extrema tanguntur” (Krajnosti se dodiruju) govorili su stari imajući pred očima neke životne prilike, životna događanja, koja su pokazivala kako  neke suprotnosti koje se logički gledano nalaze beskrajno daleko jedna od druge, da se - štoviše – isključuju, u životnoj zbilji veoma bliske, da ko-egzistiraju jedna uz drugu, čak u istoj osobi. Ima u tome nešto paradoksalnoga i - kolikogod nam izgledala čudnom – tu zbilju ipak moramo prihvatiti. Kod svega je toga, međutim, još čudnije, ali zato ne manje istinito, da se nekada takve suprotnosti međusobno uvjetuju. Ova je konstatacija u našim objašnjenjima, komentarima najčešće negativno obojena, jer između dvije krajnosti od kojih je jedna pozitivna a druga negativna, očito dajemo prednost onoj negativnoj. (Reći će se npr. da su genij i luđak vrlo slični, misleći pritom da je i genij svojevrstan luđak; obratno nam se ne događa!). Ne ulazeći u analizu te pojave ja je ovdje želim uzeti kao nekakav razumni kontekst u koji mogu smjestiti i neke odnose koji izranjaju pred moje oči iz raznih biblijskih tekstova.

Strahopoštovanje osjećamo prema nečemu ili nekome silno velikom i dalekom. Blizina je pak iskustvo koje imamo s onima koji su nam doista ”blizi”, ne samo fizički, nego i duševno. To je rodbinski (obitelj), prijateljski, drugarski, partnerski, suradnički odnos. Listajući Bibliju naići ćemo na mnoge slučajeve gdje se ova dva iskustva (strahopoštovanja i blizine) u odnosu prema Bogu čudesno isprepliću. Ono što se ovdje usuđujem tvrditi jest da su međuovisni, tj. da se međusobno uvjetuju. Drugim riječima rečeno, to znači da nema zdravog odnosa čovjeka prema Bogu gdje ovo oboje nije prisutno. A taj se odnos strukturira uvijek na isti način: kada čovjek osjeća pred Bogom strahopoštovanje, Bog nudi i stvara blizinu.

Čudesni ribolov o kojemu je u navedenom evanđeoskom odlomku riječ i u kojemu je Petar uz Isusa glavni protagonist i jedini Isusov sugovornik očituje nam vrlo jasno tu strukturu. Osjetivši Božju svemogućnost, njegovu neshvatljivu veličinu, Petar tek u tom svjetlu pravo vidi sebe i svoju situaciju, svoju malenost i grešnost, pa će reagirati: ”Idi od mene, grešan sam čovjek, Gospodine.” Petar je, kao uostalom i svi ostali, zaprepašten, doista ispunjen i strahom i dubokim poštovanjem, te iz iskrenosti svoga srca reagira upravo tako. Postaje mi jasno da je to sasvim prirodna reakcija, do kraja poštena i jedino ispravna. Ali je ona i preduvjet da Isus Petru iz prespektive tog i takvog strahopoštovanja može ponuditi nezamislivu blizinu suradničkog, partnerskog odnosa: ”Ne boj se, odsad ćeš ljude loviti.”

Vrlo sličnu situaciju imamo u Starom zavjetu kod proroka Izaije gdje on opisuje viđenje Božjeg veličanstva pred kojim anđeli pjevaju ”Svet, svet svet…. ”. ”Jao meni, propadoh… ” reagira Izaija, da bi odmah zatim Bog preuzeo inicijativu i učinio od njega svog ”glasnogovornika”. Red događanja je opet isti: objava Božje veličine, strahopoštovanje, partnerska blizina.

Suvišno je potkrepljivati ovu tezu novim primjerima kojima Biblija obiluje, što se na razne načine očituje, odrazuje u životu pojedinaca i čitavog naroda. Nisu svi imali neko ”opipljivo” iskustvo Božje veličine ili svemoći, no svi su imali vjeru koja im je omogućavala uvidjeti ovu istinu.

I upravo se tu, u vjeri, možemo naći zajedno s Petrom, Izaijom i tolikim drugima iako nemamo iskustva slična njihovima. Jer bez obzira na tu iskustvenu ”olakšicu” koju su oni imali, zbilja ostaje ista i, budući da smo u vjeri, nije nam nedohvatljiva. No mi smo uvijek djeca koja bi htjela biti na cilju još prije nego su krenula s mjesta. Svjesni ”blizine” Božje koja nam je ponuđena u Isusu Kristu i koju Bog zasigurno hoće(!) mi je prečesto želimo upravo isforsirati zaboravljajući pri tom da je naš udio u stvaranju tog odnosa strahopoštovanje (ili kako već hoćemo zvati taj stav stvorenja prema Stvoritelju). To je preduvjet bez kojega blizinu Božju (koliko god nam Bog objektivno bio blizu) u pravom smislu ne možemo doživjeti. Blizinu, međutim, stvara On, ona je njegov dar, kada i kako On hoće.

Naše ponašanje (djelovanje i govor u određenim prilikama, u crkvi i izvan nje) otkriva radije nekakvu blizinu s Bogom koja se vrlo brzo legitimira više kao imaginacija nego kao življena stvarnost.

Činimo ”grešku u koracima”!

 

 

 

 

 

 

BEZ KESE I TORBE… ALI…

Ne nosite sa sobom ni kese, ni torbe, ni obuće…

(Lk 10, 1-11)

 

Nije lako krenuti u izvršavanje nekog zadatka potpuno neopremljen. To se, štoviše, razumnim ljudima niti ne događa osim u izuzetno rijetkim i emergentnim situacijama. Zahtjev je dakle, rekli bismo, ”van pameti”. Opet jedan tipični evanđeoski zahtjev koji je toliko jasan koliko i nesmjestiv pod bilo koju matricu normalnog ljudskog ponašanja u okvirima naših ljudskih, vremenitih potreba. Osjećamo se, kao i uvijek kad nam je Evanđelje u rukama, pred upitnikom: što je zapravo Gospodin htio reći, ne samo svojim apostolima u povijesnom kontekstu Evanđelja, nego svima i uvijek… , danas meni? Evanđeoski je govor često govor simbola. Reducirati ga na materijalnu dimenziju njegovih izraza često nas ne vodi daleko, koji put nikamo. Moramo se potruditi da prodremo dublje u evanđeosku poruku koja je sve-vremena.

Ovdje se zacijelo radi o ”opremi” propovjednika-putnika, o nekakvim sredstvima, instrumentariju. Spontano se pitamo zašto im Gospodin to odriče; ako im je na smetnju, pitamo se kako i zašto, jer na prvi pogled tako ne izgleda.

Svaki ljudski posao zahtjeva stanovitu opremljenost kao pretpostavku za svoje izvršavanje. ”Bez alata nema zanata” kaže narod misleći baš tu istinu. Ne preostaje nam drugo, nego se ozbiljnije pozabaviti tom ljudskom datošću ne bismo li bolje uvidjeli njezin domet, dimenzije, utjecaje na životna zbivanja i sl.

Oprema može biti elementarna, bez koje nema ni smisla išta započimati, može biti i bogatija, suvremenija, efikasnija… Tada je i jamstvo boljeg uspjeha. Uspjeh nekog posla je uostalom uvijek više ili manje u uzročnoj vezi s opremom kojom se je čovjek radeći služio. To je naša ljudska zbilja. Normalno je i logično da se svaki radnik pouzdaje u svoju opremu jer kroz nju dijelom (nekada vrlo velikim dijelom) procjenjuje uspješnost svoga posla. Što li bi se dogodilo kada bi netko krenuo u posao s potpuno neodgovarajućom opremom, npr. kada bi netko pilom išao saditi krumpir? Ludo. To se ne događa, no postoji i ta ”luda mogućnost”. Suvremena tehnologija raspolaže vrlo sofisticiranim opremama za izvršavanje raznih posala, što nerijetko rezultira našim komentarom da i nije potrebno puno znati niti se puno angažirati u određenom poslu. Zahvaljujući dobroj opremi obavljaju se stanoviti poslovi, tako rekuć, sami od sebe. Nije zato čudo da se sve više imamo priliku diviti dobroj opremi negoli dobrom majstoru. Tako dobra oprema malo po malo postaje poželjnija od dobrog majstora. Zavisno od vrste radinosti, oprema s kojom se kreće u posao nije i ne mora biti samo materijalne naravi. I znanje, i određene vještine, naučeni postupci…  također su ”oprema” s kojom se kreće u posao.

Što li je sve obuhvaćeno ovom ”kesom”, ”torbom”, ”obućom”?

Pokušajmo te izraze prenijeti u naše vrijeme. To je više-manje uvijek potrebno, želimo li se naći unutra, u Evanđelju. Kesa je sigurno novac. Torba, koja je putniku uglavnom služila za hranu, mogla bi danas biti cjelovita materijalna sigurnost. Obuća su nam danas automobili, prevozna sredstva, u širem smislu sva sredstva komunikacije.

No gdje bi ipak mogla ležati poanta cijelog tog Isusova zahtjeva kad znamo da to – u fizičkom smislu – nije mogao tražiti uvijek od svojih učenika, čak ako je i tražio tako u ovom konkretnom slučaju?

Čini se da je trebamo tražiti u odnosu između sredstava, ”opreme” i cilja. Pogledamo li kako to u životu biva, uvidjet ćemo da se tu sasvim neopazice može uspostaviti odnos koji se očito ne uklapa u evanđeoske kriterije. Vraćajući se gornjem razmišljanju o tome kako se čovjek odnosi prema opremi s kojom radi, kakvu joj važnost pridaje i sl., zapazit ćemo u kojoj mu je mjeri moguće (i normalno) oslanjati se na opremu kojom se služi i dosljedno tome, koliko od uspjeha (ili neuspjeha) baš njoj pripisuje. Ne može se baš reći da je čovjek – radnik vis-ŕ-vis svoje opreme osobito slobodan!

Kad se, međutim, radi o evanđeoskim vrednotama, stvari sigurno stoje drukčije. I dok u običnom životu takav odnos možemo prihvatiti kao normalan, kad se radi o Evanđelju, on postaje vrlo opasan.

Jako sam sklon mišljenju da je Isus upravo tu opasnost htio predusresti kada je pred očima imao svoje propovjednike i kada mu je jako bilo stalo do toga da njihovo propovijedanje bude uspješno po njegovim kriterijima uspješnosti. Nepotrebni, neumjesni i štetni transferi se često događaju na planu ljudskog života i rada. Još je tragičnije kada ti ”prijenosi” pogađaju duhovno područje. Moguće je naime – tko to ne zna, ako pozna ljude – da oni mnogo lakše i brže prihvate propovjednika kada je ”opremljen” onime što se njima sviđa. Tko se tu dade prevariti, sasvim će neopazice uspjeh svoga propovijedanja očekivati od svoje dobre opreme iza koje će se još i efikasno skrivati i time si prištedjeti ”golo” izlaganje probijajući put Riječi koja dolazi sama i nakon njega. Utrošit će mnogo truda i energije pridajući važnost opremi i poku-šavajući ”njoj” povjeriti ulogu posrednika Riječi.

Čitajući ovako Evanđelje nameće nam se zaključak: Ne oprema, nego propovjednik; ne smije doći do prijenosa težišta u navedenom smislu; propovjednik je sam svoja jedina prava oprema.

Još jasnije nam cijela ova problematika izbija pred oči kad zahtjev Isusov koji smo pokušali analizirati sučelimo s njegovim sljedećim zahtjevom: ”U koju god kuću uđete, najprije recite: Mir ovoj kući.” To je prvi (”najprije”), a čini se i jedini kriterij i legitimacija Isusova propovjednika. On mora unijeti mir. Ako se i ovdje želimo poslužiti izrazom oprema, onda je mir njegova legitimna i neizostavna oprema. Bez mira se on ne smije pojaviti ni u jednoj kući. Ako je propovjednik kongruentna ličnost, što se očito u Evanđelju pretpostavlja, onda je kod njega ”reći” i ”učiniti” isto; što kaže, to i daje. I ”bude li ondje prijatelj mira”, mir će se dogoditi. Oprema (o kojoj je ranije bila riječ) ne znam kako bogata i vrsna bila, ne može unositi mir. Može, nažalost, smetati. Isus to ne gubi iz vida. I zato je treba staviti u sasvim drugi plan. Ovo onda nije samo strategija, ovo je vjerničko vrednovanje, evanđeoski stav.

 

Bez kese, bez torbe, bez obuće…  bez ovih ili onih vještina, bez mnoštva stvari koje se meni ili ljudima dopadaju…  - može!

Bez mira – ne može!

 

 

 

UMIJEĆE SLUŠANJA

(Lk 10, 38-42)

 

Svaki se čovjek rađa s jednim ne-preglednim kapitalom raznih sposobnosti. Neke su toliko važne da je bez njih gotovo nemoguće preživjeti ili je bez njih život, u najmanju ruku, značajno osakaćen. Ima zasigurno i drugih sposobnosti koje su imanentne ljudskoj naravi kao što su npr. one znanstvenom instrumentariju teško ili nikako pristupačne, a u običnom govoru poznate kao bioenergetske, parapsihološke, pa duhovne itd. Na tom području vrijedno je i zanimljivo uočiti jedno: čovjek spontano razvija one svoje sposobnosti i onoliko koliko mu je potrebno, koliko život od njega traži..., najprije da bi preživio... No čovjek počinje djelovati u skladu sa svojom specifičnom ljudskom naravi tek onda kada svoje sposobnosti selektivno razvija gdje i koliko hoće, a ne samo toliko koliko je nužno da se ”preživi” – makar i kao ”čovjek”.

Drugim riječima: pojedine sposobnosti su za čovjeka tek temelj iz kojeg je on pozvan da stekne i razvije određeno umijeće. Tako je Erich Fromm upozorio da za čovjeka ljubav nije samo biološki ukorijenjeni osjećaj nego, ukoliko je doista ljudska, mora postati umijeće. Jedna od njegovih, vjerojatno, najpoznatijih i najčitanijih knjiga je upravo ”Umijeće ljubavi”.

A što je sa slušanjem?

Nije problem razviti ga toliko koliko je potrebno da se ”preživi”. Dalje ga mnogi ne razvijaju niti slute koliko je slušanje važna životna dimenzija u tipično humanom smislu. Mnogi – svi mi zapravo – trpimo ne nailazeći na osobe koje su nas sposobne i voljne slušati, koje ne znaju ”čuti” ono što govorimo ili – u širem smislu – na bilo koji način pokazujemo da im želimo nešto komunicirati. Tu već stvari postaju kompliciranije. Mi pretpostavljamo da nas na toj razini drugi može i treba čuti. Vrednujemo na jedan način sebe kome nešto treba, a na drugi način sebe koji bi drugima trebao nešto pružiti. Ono što nam se ponekad čini da bi trebalo biti samo po sebi razumljivo, to uopće nije. Zavisno je od svijesno i slobodno razvijenog umijeća slušanja onoga drugoga. Tako od (čestog) iskustva da je nekom vaša riječ prošla ”kroz jedno uho unutra, kroz drugo van” do (rijetkog) osjećaja da vas je netko potpuno shvatio postoji široka paleta mogućnosti od koje direktno ovisi vaš odgovor na pitanje kakav je netko čovjek.

Ako se radi o Vama, onda to pitanje glasi: Kakav ste Vi čovjek?

A zanimljivo je također uočiti da se razvijanjem nekih čovjekovih sposobnosti bave određeni odgojni čimbenici, dok se razvijanjem sposobnosti-umijeća slušanja - čini se – ne bavi nitko, osim što svi viču na druge kad ovi ne znaju ili neće slušati.

Trebamo shvatiti jedno: slušati treba učiti i slušati se uči jedino slušanjem. Nema drugog načina. No pri slušanju drugoga čovjeka mi redovito pravimo neke greške koje nam ne dopuštaju  da učimo slušati, da usavršujemo svoje umijeće slušanja. Slušanje je prvenstveno i na-izgled pasivno događanje. No pogledamo li ga s druge, unutarnje strane, uočit ćemo i njegovu izuzetno važnu aktivnu komponentu. Onaj koji sluša uvijek je i aktivan, čak vanjski aktivan. Sve češće se ima priliku vidjeti kako ljudi s telefonskom slušalicom na uhu i dalje nastavljaju tipkati ili raditi neki drugi posao. To nažalost nije slučaj samo s telefonskim slušanjem... Osim toga onaj koji sluša uvijek misli i osjeća. Što misli? Često ne na ono što mu drugi govori nego na ono što će mu sam odgovoriti; sluša drugoga tek toliko koliko mu je potrebno da bi spremio što efikasniji odgovor. U središtu njegove pozornosti i nutarnje aktivnosti nije slušanje, nego spremanje odgovora. Ili se bavi asocijacijama iz vlastitog života na koje ga sugovornik podsjeća. Njegovo je zanimanje, nutarnja aktivnost, negdje drugdje, ne kod sugovornika. A razborito je i svrsishodno u tom pogledu samo jedno: suživjeti se sa sugovornikom (ne gubeći vlastitu emocionalnu samostalnost!), shvatiti, razumjeti sugovornika u njegovu životnom kontekstu, s njegovim osjećajima, reakcijama itd. Onda se može reći da čovjek ”aktivno” sluša; to će reći, svoje je slušanje pretvorio u vlastitu aktivnost primjerenu sugovorniku.

Evanđelje koje držimo u rukama upravo nas na te stvari podsjeća. Na prvi bi se pogled moglo reći da nas ”Marija koja sluša” i Isusova pohvala nje- zinu slušanju potiče da i mi budemo marljiviji slušatelji, što je bez sumnje točno. No situacija u kojoj se sve to događa poučava nas o slušanju mnogo više. Marija je ”sjela do nogu Gospodinovih” i dok sluša ne radi ništa drugo niti sluša još nekoga ili još nešto. Ona se ”pretvorila u slušanje”, sasvim je jasno iz Evanđelja. Toliki bi od nas htjeli imati upravo to iskustvo, dok istovremeno radimo upravo ono što nam to onemogućuje. Marta je pak bila ”sva zauzeta posluživanjem”. Možemo li je osuditi? Zbog posluživanja sigurno ne. Upravo se tako poslužuje! Stoga ne čudi da je ni Isus ne osuđuje. Ona je samo prevršila mjeru. Traži u tom trenutku od sebe više no što može dati pa, došavši do vlastitih granica, hoće uključiti i Mariju... A sasvim bespotrebno, jer to nitko niti traži, niti očekuje. No i ona nas uči o slušanju. ”Sva zauzeta” na drugoj strani nije u stanju čuti Isusovu riječ. A rekosmo: onaj koji govori želi da ga se sluša, inače bi šutio. Isus nije drukčiji. I kad god netko govori, on ne traži od ”slušaoca” druge usluge osim da bude čuven. Tek nakon toga moći će slušaoc, ako je to stvarno i bio(!), učiniti nešto što neće biti pasus extra viam. ”Čuti” po naravi stvari uvijek ide ispred ”djelovati”. Kako često izvrćemo naravni redoslijed! Dotle da bismo, nakon djelovanja u krivo vrijeme i na krivi način, htjeli još čuti pohvalu!

Slušati čovjeka ili slušati Boga nije, što se tiče slušanja, bitno različito. I kao što ne možemo biti u punom kontaktu s čovjekom ako ga ne slušamo, jednako to ne možemo biti ni s Bogom. Trebalo bi ’pod hitno’ naučiti da je slušati Boga prije i više molitva nego govoriti mu. No i to treba strpljivo i uporno učiti. Radi se o umijeću! Pretpostavka da se do tog umijeća moglo doći je uvjerenje da Bog ima što nama reći, da nam hoće reći i da je to daleko vrednije za nas od onoga što mi želimo njemu reći. Uvjerenje, konačno, da mi trebamo Boga, a ne Bog nas. Čak i onda kada mu želimo reći da ga trebamo, vrednije je slušati ga, jer ”zna vaš otac nebeski…” Mariji je to, čini se, bilo jasno. Ne i Marti. Ona je u onom trenutku ipak željela biti ’potrebna’ Isusu.

Evanđelje uvijek stavlja stvari na pravo mjesto.

 

 

 

STARIJI BRAT

(Lk 15, 11-32)

 

U Isusovoj usporedbi o izgubljenom i nađenom sinu naša je pažnja pretežno zaokupljena i vezana upravo uz mlađeg sina, onog izgubljenog i nađenog. Toliko, da nam ostali akteri te priče ostaju gotovo izvan vidokruga. Ima tu i tamo nekih propovjedničkih i sličnih pokušaja prenošenja naglaska sa sina na oca, pa je neki, sa željom da bolje razotkriju njeno nutarnje bogatstvo, ponekad nazivaju prispodobom o milosrdnom ocu. No ona je ipak ušla u svijest vjernika kao prispodoba o izgubljenom sinu. Očito nam je on u priči najbliži pa se s njime spontano, i ne misleći posebno na to, identificiramo; u njemu se najbrže i najlakše prepoznajemo. (I ne varamo se.)

Ipak vrijedi naglasiti da osim mlađega tamo postoji i stariji sin, odnosno brat. On se doduše javlja tek na kraju. No problematika vezana uz njega u samoj usporedbi ostaje nerazriješena; mi naime ne znamo kako je on na kraju završio. Jer, dok je mlađi sin u tom trenutku ponovno s ocem, ovaj kao da se sprema sad otići... Isus je u usporedbi dovoljno jasno rekao da on, stariji brat, baš takav kakav je tamo prikazan, postoji. I dalje se njime ne bavi. No, sigurno želi da se mi njime pozabavimo jer je njegova situacija vrlo, vrlo teška i opasna.

Mi ćemo vjerojatno vrlo lako reći da je on doista trebao postupiti kako otac želi, no da bismo se s njime poistovjetili traži se poseban napor. To možemo lakše kada dođemo u situaciju sličnu njegovoj. I u tom smo mu pogledu zapravo vrlo slični, jer ni on prije povratka svoga brata nije imao prilike pokazati to svoje lice, možda nije uopće znao za njega. Njegova ga je okolina, spontano ga uspoređujući sa ”zločestim” bratom koji je otišao dok on ostaje, smatrala jednostavno dobrim. On sam nam, u kasnijem razgovoru s ocem, otkriva da se i sam takvim smatrao (”Služim ti tolike godine i nikada ne prekrših ni jedne tvoje zapovijedi...”). Ne znamo je li ga netko dublje poznavao pa takvu njegovu reakciju očekivao. Sada se vidi da on nije ”dobar”, barem ne po mjeri očevoj. Otac ostaje jednak prema obojici, on ih oba želi kraj sebe. I to, očito je, ne samo u svojoj kući nego i kraj svoga srca. Za onim je, jer je bio daleko, čeznuo, nadao se i kad se konačno dogodilo ”potrčao mu u susret”. Pred ovog ”izađe iz kuće i stade ga nagovarati”. Mlađi se sin, naučivši jednom životnu lekciju, konačno opametio i vratio ocu. Starijemu lekciju daje otac; vrlo jasno i vrlo uvjerljivo. No, je li se on dao i uvjeriti? Ovo ostaje otvoreno...

Ima mnogo situacija u životu za koje nitko od nas ne zna kako bi reagirao kad bi se u njoj našao. Dosta je lako uvidjeti kako i tu leži jedan od razloga zašto mi lako druge osuđujemo. To je doista velika napast koja automatski postane mala ili čak nestane čim se u sličnoj situaciji, u sličnom iskustvu nađemo mi sami. ”Iz tih nogu” život izgleda drukčije i najradije bismo voljeli da smo se ”ono ranije” ujeli za jezik.

Trebamo se naći u crkvi zajedno u klupi s nekim koji se tamo vratio nakon dvadeset godina pa ćemo tek onda znati koliko nam je i ”stariji brat” blizak, možda i bliži od mlađega s kojim smo se kroz duge godine (možda i ”prejeftino”) poistovjećivali svaki put kad smo se vraćali ”dobrome ocu”.

Centralna tema Isusove usporedbe je obraćenje. A ono je potrebno (treba li to dokazivati?) obojici braće. I nije lakše taj korak učiniti mlađemu nego starijemu, niti obratno. Pred mlađim stoji još jedan ne manje neugodan i ne manje važan zadatak. On se treba (bar pokušati) vratiti i bratu. Zar nije i njega ostavio? Zar bi bilo normalno da je starijemu bilo svejedno kad je mlađi otišao? Sada je mlađi spašen. Ne treba li i on pomoći ocu spašavati starijega kojemu se zaljuljalo tlo pod nogama? Ali sa svojim dubokim iskustvom obraćeničkog procesa i iz svoje nove pozicije...!

U Evanđelju usporedba ovdje staje..., ali život ide dalje. Postavlja nova pitanja, traži nova rješenja. Sindrom starijega brata postaje vidljiv u kršćanskim zajednicama posebno u nekim prilikama. Stariji se brat, ima li ga, uvijek razotkrije pri povratku mlađega. Koji put ostanemo iznenađeni sobom, koji put brojnošću ”starije braće” u kući Očevoj....

Mislimo li na ono što čeka nas, stariju braću, kada molimo ”za obraćenje grešnika”, ako ta molitva urodi i uspjehom?

I ”starijem bratu” u meni, moram posvetiti ozbiljnu pažnju. On može doći u veliku opasnost. (ako već nije).

 

 

 

”ŽENA MI JE DALA...”

”ZMIJA ME PREVARILA...”

(Post 3, 6-13)

 

Fritz Perls je, stvarajući sa suradnicima svoj posebni smjer u psihoterapiji (Gestalt-terapiju) često naglašavao da se on vodi ”filozofijom očiglednoga” (Philosophie des Offensichtlichen). Doista je čudno kako se mi toliko puta u životu veoma trudimo otkriti neki duboki i sakriveni smisao ili razložnost nekih pojava, a pri tom previđamo objašnjenja koja nam se na razini očiglednoga ”besplatno” nude i otkrivaju možda najdublje što se u dotičnoj pojavi uopće može otkriti.

Nije na odmet dati se voditi tom pomalo neobičnom i neuobičajenom ”filozofijom” i onda kada zavirimo u biblijske tekstove. Dok ostajemo na toj razini dopuštamo da nam ”govore” riječi i misli, rečenice, takve kakve jesu, njihov redoslijed, njihova međusobna veza, slike koje spontano dolaze pred naše oči i sl.

Ovdje želim na taj način pogledati u nekoliko redaka treće glave knjige Postanka, ondje gdje se dogodio sudbinski zaokret u povijesti čovjeka dok ovaj još nije, tako rekuć, ni pravo zaživio. Bit će to jedan pogled u okruženje istočnoga grijeha. Što tamo vidimo, što se događa, što je ”novoga” grijeh unio u čovjekov život, ili možda još bolje, kako se taj grijeh manifestira u životu prvih ljudi? I to baš na početku. Najprije, to je posebno važno baš zato jer ima obilježje izvornosti. To se obilježje kroz čitavu povijest nije izgubilo, nego baca svojevrsno ”izvorno” svjetlo na ljudsku narav ukoliko je ova istočnim grijehom ”određena”.

I što tamo vidimo?

Čovjek, odvrativši se od Boga, drukčije vidi sebe. Vidi sebe gola. I srami se, skriva se, pred drugim, pred Bogom i još prije - to nije pokazano, ali je psihološki logično - skriva se pred sobom. Od tada će čovjek vječno imati potrebu da se skriva. Skrivanje je uvijek pokušaj bijega iz stvarnosti. Ali samo pokušaj, ne i bijeg, jer stvarni je bijeg nemoguć. Drugim riječima on više nema snage, hrabrosti (čega li?) suočiti se sa sobom, s istinom o sebi. Njegova slika o sebi bitno je promijenjena i poremećena. Što li bi se bilo dogodilo da je čovjek kojim slučajem smogao hrabrosti pogledati si u oči i stati iza onoga što je učinio? Slutim da bi imao dvije mogućnosti: ili da se Bogu direktno usprotivi i tako se odmah pridruži zmiji - đavlu, što je ovaj očito htio; ili da odmah osudi svoj čin, tj. da se pokaje i sam potraži Boga te tako učini ono što sa svoje strane jedino može u želji da popravi poremećeni odnos s Bogom. Đavao, istina, nije dobio što je htio; dobio je samo pola bitke. A što bi Bog bio učinio da ga je čovjek sam potražio i kako bi proces ljudskog života i povijesti dalje tekao, ne možemo znati. No, čovjek ne bira ni jedno ni drugo. Ostaje negdje na sredini. Nema protivljenja ni kajanja. Vidimo samo uzaludni pokušaj bijega. Postaje prilično evidentno da je čovjek indirektno sam odredio kako će stvari dalje teći, ostavivši Bogu jedinu mogućnost tj. da ga on sam traži: tada i kasnije po svom Sinu, Spasitelju Isusu. ”Skrivača”, naime, treba tražiti, ako ga se želi naći. Vidimo da je čovjek ne samo izgubljen ili zalutao (u smislu što je pogriješio), nego se još i skriva.

Čitamo li dalje, vidimo odmah kako taj isti čovjek iz iste pobude, nemajući volje da stane iza svoga čina, pokušava bijeg na drugi, još tragičniji način, ali koji pruža iluzornu nadu da će biti efikasniji. On se, naime, pokušava osloboditi odgovornosti prebacujući je na drugoga: ”Žena mi je dala....; zmija me prevarila...” Što više: ”Žena koju si stavio uza me...”, precizirat će Adam. Ne možemo se oteti dojmu da je time htio Boga podsjetiti da je i On barem malo kriv za ono što se dogodilo. Valjda se nigdje i nikada tako radikalno ne susrećemo s problematikom odgovornosti kao ovdje na samom početku, početku koji je ubilježen u svaki trenutak kasnije ljudske povijesti.

Odgovornost se na latinskom jeziku kaže responsabilitas. Raščlanjeno to glasi habilitas responsi, sposobnost odgovora tj. sposobnost da se odgovori. Naši se praroditelji pokazuju par excellence nesposobni dati ”odgovor” na pitanje koje im Bog (može se reći i život) postavlja nakon njihova djela. Da li nisu mogli (što je teško vjerovati) ili nisu htjeli, ovdje je irelevantno. Činjenica je da su ga pokušali izbjeći. I u tom pokušaju su ostali kao u grču: nesposobni za odgovor. To nerazrješeno stanje, tu ne-odgovornost predali su nam u nasljedstvo. Drugo nisu ni imali što predati. Sada se za odgovornost (sposobnost odgovora) svatko sam u sebi mora izboriti. Drugo ne preostaje.

Poznato je da svaka međuljudska komunikacija ima svoj sadržajni i odnosni aspekt. Sadržajno je istina što ovdje praroditelji govore, no sadržajna nas razina i ne zabrinjava. Zabrinjava nas njihov međusobni odnos i odnos prema Bogu. Neprihvaćanjem odgovornosti za sebe i za svoje čine, odnosno prebacujući je drugima, remeti se odnos. Žena je kriva mužu, zmija je kriva ženi... da bi od tada svi više ili manje bili svima krivi u jednom beskonačnom lancu kojemu je svršetak uvijek u novom početku i koji se može prekinuti jedino na način da čovjek konačno uoči koliko je i gdje ”kriv” sam sebi.

Bog nije pitao Adama i Evu zato što nije znao što su učinili, nego zato što im je htio dati mogućnost za pravi odgovor koji bi značio da ”stoje” iza onoga što su učinili, da su odgovorni za svoj život. To je logika ljudskog života, on je stvoren takav. Bog uvijek pita čovjeka; iz života ga pita. Viktor Frankl je tu istinu izrazio rečenicom koja je istinita i bez religioznog obilježja: ”Život ispituje svakog čovjeka. A on životu može odgovoriti samo odgovarajući za vlastiti život; on životu može odgovoriti samo tako da bude odgovoran.” Život, kakav god bio, za koji se ne preuzima odgovornost, nije potpuni život u ljudskom smislu i zapravo nema šanse. On je samo iluzorni pokušaj življenja tko zna kojeg drugog ili tko zna kojih drugih života. Dokle god se ne počne preuzimati odgovornost za sebe, nema nade ni za kakvu promjenu. A čim netko preuzme odgovornost za bilo koji svoj čin, život mu izgleda sasvim drukčije i on zna da sebe, bar jednim dijelom, drži u vlastitim rukama.

Iz Biblije vidimo da ni Adam ni Eva nisu preuzeli odgovornost za svoj čin. Od njih nam je ostala iluzorna nada da ćemo se od svojih čina spasiti bijegom ili da ćemo uspjeti svoju odgovornost utrpati drugima.

Zato se, ponovimo, za ”odgovoran” život svatko mora izboriti sam. U susretu s Bogom koji ga i danas traži i zove.

 

 

 

NEPRAVEDNO BOGATSTVO

(Lk 16, 1-13)

 

Isusova usporedba o ”nepoštenom upravitelju” uvijek mi je bila nekakva ”kost u grlu” zbog onoga ”I pohvali gospodar nepravednog upravitelja...” (Lk 16, 8). Nisam za to imao nikakvog zadovo ljavajućeg objašnjenja, sve dok nisam u Jeruzalemskoj Bibliji pronašao tumačenje ovog mjesta koje je bacilo sasvim novo svjetlo na cijelu parabolu. ”Po ondašnjem običaju u Palestini upravitelj je imao pravo davati pozajmice od dobara svoga gospodara i, budući da za vlastite usluge nije primao naknadu, on je u zadužnicu upisivao veću količinu i pri vraćanju pozajmljenoga višak zadržavao kao naplatu za svoje usluge. U našem je slučaju očito bio pozajmio samo 50 bata ulja i 80 kora pšenice. Svodeći zadužnicu na tu zbiljsku količinu samo se odriče zapravo lihvarske zarade koju je bio zaračunao.” U tom trenutku, dakle, on nije nepošten nego doista vrijedan pohvale. Nepošten je zbog načina kako je inače upravljao, pa i zbog svoga lihvarskog odnosa prema dužnicima.

Centralna je tema ovog odlomka bogatstvo i odnos prema njemu. Ova spoznaja omogućuje širi uvid u problematiku koja je s tim povezana.

Isus ovdje govori o ”nepoštenom”, ”nepravednom” bogatstvu, pa se spontano postavlja pitanje zašto ga on baš tako karakterizira. Na kraju još upozorava: ”Ne možete služiti Bogu i bogatstvu”, što indirektno potvrđuje, dapače u nekom smislu apsolutizira tu ”nepravednost”. Objašnjenje možemo dobiti samo ako se upustimo u upoznavanje bogatstva kao takvog i što ono znači u iskustvu čovjeka.

Pokušajmo učiniti taj napor. Jer na kraju će se ipak svatko svojim životom morati odrediti u skladu s Isusovom postavkom: Ne možete služiti Bogu i bogatstvu. Stvar je sudbinski važna. Bog i bogatstvo se isključuju. Niti s jednom drugom ljudskom datošću Evanđelje ne računa na takav način. Jedino je na bogatstvo upozoreno kao na izravnog konkurenta Bogu u ljudskoj duši. Bogatstvo je velika opasnost, čini mi se, ponajviše zbog toga što je ono, jednostavno kao postojeća datost u ovome svijetu i životu ljudi, dijelom u kompetenciji čovjeka, a dijelom izvan nje, dakle izvan njegove osobne odgovornosti.

Sam pojam bogatstvo znači obilje materijalnih dobara (jer o njima je ovdje riječ). U ljudskom shvaćanju nije bogat onaj koji preživljava od dana do dana, nego onaj koji ima velike ”rezerve”. U zamisli Stvoritelja sva su dobra dana svim ljudima da ih koristi svatko prema svojim stvarnim potrebama. Iako će taj Božji plan biti najjača poluga koja će sve poštene ljude pokretati da se zauzimaju za socijalnu pravdu, to će do konca svijeta u fizičkom smislu ostati nešto čemu treba težiti, za što se treba boriti... ostvareno neće biti nikada. Uvijek će neki ljudi imati nečega što zapravo pripada drugima. S te strane možemo govoriti samo o ”nepoštenom” bogatstvu. Ono je ”nepravedno” i bez obzira na čovjekovu osobnu krivnju.

A kako ono izgleda u sferi čovjekova životnog iskustva, na području odluka i opredjeljenja? Nije teško uočiti da ono bazično počiva na potrebi ljudske naravi za posjedovanjem. ”Imati” jest nešto čega se čovjek ne može radikalno odreći. On tu potrebu može više ili manje potisnuti, može je kompenzirati. No ona ostaje dio naše naravi i si- gurno nije u sebi ništa zlo. Iako su neki pojedinci tu potrebu reducirali na minimum (sv. Franjo, majka Terezija i toliki drugi), nerealno je misliti da je to moguće i potrebno svim ljudima. U stanju ”pale ljudske naravi”, kako se teolozi znaju izražavati, tj. u stanju istočnoga grijeha, to je čista iluzija.

Čovjek, dakle, mora tu svoju potrebu nekako zadovoljiti. Ona mu je životno važna. Samo posjedovanje još ne mora biti bogatstvo o kakvom je ovdje riječ. Tek kad posjedovanje prijeđe neku mjeru ono postaje bogatstvo. No, gdje je ta mjera? Može li ona biti za svakoga jednaka? Koji su kriteriji koji je određuju?

Istini za volju moramo tu priznati postojanje još nekih vrlo relevantnih činjenica. Potreba za posjedovanjem iznutra je opterećena željom za ”još”. Da stvar bude još kompliciranija, znamo da ta želja progresivno raste u skladu sa svojim zadovo-ljenjem. Imati više znači željeti još više. To zovemo pohlepom, a pohlepa je za čovjeka zlo, grijeh. Stjecanje obilježeno pohlepom ne može biti nego ”nepravedno”. Ostaje otvoreno pitanje da li, kada i koliko čovjek može i zna u svojoj potrebi za posjedovanjem otkriti tragove toga uljeza (pohlepe) i onda mu ne dati da dolazi na svoj račun. U tamnim dubinama svoje duše čovjek neće na to pitanje uvijek naći i adekvatan odgovor. Znači bit će neodgovoran i bez svoje krivnje. Barem nekad.

Potreba za posjedovanjem, stjecanjem, toliko je ukorijenjena u ljudsku narav da se čovjek s njom više ili manje identificira. Ona je dio ili jedan stup njegova identiteta. Tu leže nove opasnosti. On može sebe doživljavati u onome i kroz ono što ima do te mjere da je u njemu naglasak sa ”biti” prenesen na ”imati”. Tako se događa jedno od najdubljih čovjekovih otuđenja. ”Imati ili biti” tema je kojom su se u jednako naslovljenim knjigama ozbiljno pozabavili filozof Gabriel Marcel i psiholog Erich Fromm. Mnogi ozbiljni ljudi tu aktualnu temu današnjice često premišljaju. (Dobro je u ovom kontekstu i to spomenuti.)

No, ako čovjek i nađe odgovor na ranije postavljeno pitanje pa svoju pohlepu drži uspješno na uzdi, kako će znati gdje je granica, koja je mjera njegova stjecanja? Po općem (mislimo i ispravnom) shvaćanju ljudi držimo da nije razborit onaj koji živi od danas do sutra (izuzev onih koji su na to prisiljeni), pogotovo ako na svojoj brizi ima i druge (obitelj, ...). Osim toga, ta mjera ni u kom slučaju iz raznih razloga ne može biti za svakoga jednaka. Uz najbolju volju čovjek može samo približno ocjeniti koliko bi u konkretnom slučaju on trebao posjedovati. Barem neki dio njegovog posjeda bit će uvijek ”nepravedno bogatstvo”.

Stvari se još više kompliciraju kada se sjetimo da čovjek nije samo ono što on ostvaruje na vanjskom planu, on je bitno određen i svojim unutarnjim stanjem. Čovjek može biti pohlepan i kad tu pohlepu ne može ostvariti, može težiti za bogatstvom, zavidjeti bogatima, mrziti ih zbog toga što su bogati... On je ”nepravednim” bogatstvom zaražen iznutra.

I ovaj letimičan pogled u ”objektivno stanje” na tom području pokazuje da u fizičkom smislu tu zadovo-ljavajućeg rješenja nema, da su šanse u tom pogledu praktično nikakve. Čini se da se Isus zato i ne brine kako bi ”nepravedno” materijalno bogatstvo, posjed, pretvorio u ”pravedno”. On ga jednostavno ostavlja nepravednim, jer ono takvo jest.

Ostaje pitanje kako s tom problematikom izaći na kraj? Očito se rješenje mora početi tražiti na nutarnjem planu. Čovjek za sebe mora naći rješenje u odnosu koji će prema tom ”nepravednom” bogatstvu uspostaviti. ”Blaženi siromašni duhom” upozorava Isus u govoru na gori. To znači radikalnu nenavezanost na materijalna dobra koliko god ih u mojem ”nepravednom” posjedu bilo. Nepošteni se upravitelj iz prispodobe počeo brzo od njih ”odvezivati” kada je zaprijetila opasnost. Tada ih je pretvorio u svoj pravi kapital. Mogao je to učiniti i ranije, nije morao čekati da se dogodi nevolja. No kad već jest, reagirao je brzo i odlučno. Zaslužio je pohvalu i komentar da je, kao sin ovoga svijeta, mudriji (snalažljiviji) od sinova svjetla. Ne bi li to moglo značiti da se sinovi svjetla (često ili nekada) ne ”odvezuju” ni kada su u opasnosti? Nekada se Bog u svojoj dobroti mora sam pobrinuti i poslati im nekoga da ih ”odveže”.

Postoji jedan jedini ustuk opasnosti da bogatstvo ne zauzme Božje mjesto u čovjekovu životu. Isus je, nakon što je ispričao usporedbu svojim učenicima, direktan: ”Napravite sebi prijatelje od nepoštena bogatstva...” (Lk 16, 9). Čovjek, kršćanin, osim što se mora držati općih etičkih normi pri stjecanju dobara, mora od onog što ima davati. To je jedini način kako mogu stjecati iskustvo da se ”nepravednog bogatstva” polako oslobađam i prebacujem ga na drugi ”conto”. Među Isusovim sljedbenicima to se naziva milos tinja; dobro djelo koje, kako je u kršćanskoj askezi poznato, uz molitvu i post približuje čovjeka Bogu. Milostinja je, nažalost, teško degradirana riječ u našem ”kršćanskom” rječniku i još teže degradirana praksa. Svodi se na davanje sitniša pokojem siromahu, prosjaku ili sl. (Malo je među onima koji prakticiraju takvu milostinju onih ”udovica” iz Evanđelja koje tada daju svoj zadnji novčić! Na takve se ne može odnositi ova kritika). Ta današnja ”milostinja” neće nikoga zaštititi od opasnosti da se ”nepravedno bogatstvo” etablira kao božanstvo detronizirajući Boga iz ljudske duše. Milostinja je u našem jeziku najuže povezana s riječju milost. Kada nam Bog daje svoju milost, ne dijeli milostinju poput nas...

 

 

 

FARIZEJ I CARINIK

(Lk 18, 9-14)

 

Ako u ovoj Isusovoj priči farizeja doživljavamo samo kao plitkog hvalisavca, a carinika kao skrušenog, poniznog jadnika, riskiramo uhvatiti se u vrlo plitku zamku jedne dosta površne prosudbe koju stvaramo na temelju vlastitih osjećaja i iskustava. Ta prosudba zbog toga još ne mora biti kriva, no nevolja je u tome što smo povjerovali da dobro razumijemo nešto što smo zapravo dotakli tek površnim pogledom, pa i ne osjetimo potrebu da zađemo dublje u religiozno-vjersku dimenziju toga događaja. Na prvi nam se pogled sve učini jasnim, jer farizeja gotovo automatski smjestimo među one napuhane, nametljive i dosadno hvalisave kakvih je svatko od nas sreo u životu i kojih nam je odmah ”bilo dosta”. Isto tako ćemo vrlo lako carinika smjestiti među one jadne i sažaljenja vrijedne kojima smo, baš zbog njihova iskrenog i poniznog priznanja, zbog njihove smjernosti, spremni mnogošta oprostiti i zaboraviti. One prve ne trpimo jer se na neki način pokušavaju izdići iznad nas, prisiliti nas da im se divimo. Ovi drugi, ostajući maleni i potrebni naše pomoći (dakle manji od nas), bude u nama određeno suosjećanje i razumijevanje. Nismo ni svjesni da – stavljajući ove ljude u kontekst tih naših kroz emocionalno iskustvo formiranih stavova – mi zapravo sebe stavljamo na mjesto Boga kojemu nesvjesno pripisujemo ”svoju razložnost” za njegov postupak prihvaćanja jednoga i odbijanja drugog aktera u ovoj priči.

Ako se, međutim, potrudimo otkriti vjersku dimenziju ovog događaja i pokušamo ga vidjeti na onoj razini na kojoj iščitavamo odnos ovih osoba prema Bogu, stvari će nam izgledati znatno drukčije. Tada se, naime, neometano od spomenutih subjektivnih stavova može čišće vidjeti razlog uspješnosti odnosno neuspješnosti jedne ili druge molitve.

Pogledajmo najprije farizeja:

Nemamo nikakvog razloga da sumnjamo u ono što on govori o svom životu koji nije opterećen navedenim zlodjelima, kao ni u ono što spominje o svojim dobrim djelima. Ta djela bez svake sumnje imaju svoju vrijednost: na osobnom kao i društvenom planu, među ljudima, a i pred Bogom. No to za uspostavljanje odnosa ovog čovjeka s Bogom nije bitno. Ono što je u njegovu ponašanju očito jest činjenica da on svoje pouzdanje stavlja upravo u svoja dobra djela. On se dakle ne pouzdaje u Boga ni u njegovu bezgraničnu dobrotu; on ostaje zabarikadiran iza tih svojih djela, i ako je nešto u ovom trenutku presudno važno, a na što se iz farizejevih riječi dade psihološki zaključiti, to je njegov napor da Božju naklonost ”iznudi” svojim dobrim djelima, odnosno njegov strah da bi pred Bogom bez tih djela bio nitko i ništa, izgubljen. S takvim stavom on nije u stanju uspostaviti izravan, neposredan i osobni kontakt s Bogom. Bog ga ne treba odbacivati; on mu nije ni prišao jer nema u njega povjerenja. Bastion njegove sigurnosti nije Bog nego, u krajnjoj liniji, on sam (u svojim djelima).

Kod carinika je pod tim vidom situacija potpuno drukčija. On nema dobrih djela (ili ih barem nije svijestan) pa ona za njega u neku ruku ne predstavljaju opasnost, odnosno nisu ”napast” u koju je upao farizej. Tako gledano možemo ga doživjeti i u određenoj prednosti pred farizejem usprkos njegove grešnosti. On se nema u što drugo pouzdati; pouzdaje se direktno u Boga. On je vjernik jer vjeruje i nada se da će se Bog osvrnuti na njega zbog njega samoga, a ne zbog bilo čega što bi on mogao pred svoga Stvoritelja kao dar donijeti. Vjeruje u Boga koji ljubi čovjeka bez uvjeta. On zna da je on važan Bogu, a ne njegovi grijesi, kao što, u tom smislu, ne bi bila važna ni njegova dobra djela. Takav je Bog koga Isus naviješta. Treba znati da upravo to i takvo pouzdanje u Boga čini mogućim njegovo opravdanje. Nikakvo dobro djelo to ne može nadomjestiti.

Carinik se mogao jednako kao farizej usredotočiti na svoja djela, koja su u njegovu slučaju bila grešna, i tako mu postati vrlo sličan. Rezultat bi bio i jednaki ishod: obojica bi ostali ”neopravdani”. Bez obzira s kakvim bi predznakom u takvom slučaju svatko od njih doživljavao svoja djela, kao i bez obzira na objektivnu vrijednost tih djela, ostaje činjenica da se ona kao klin zabijaju između čovjeka i Boga priječeći izravan kontakt: u jednom slučaju privlačeći i vežući čovjekovo povjerenje na sebe, u drugom (ovdje sada izmišljenom slučaju) onemogućujući čovjeku da se takav kakav jest s povjerenjem preda Bogu, jer ne vjeruje da ga takva Bog može i hoće prihvatiti. Onamo imamo samodopadnost, sebeljublje, oho- lost; ovdje neprevladivi strah i očaj.

"Grešna prošlost”, međutim, postaje prednost za čovjeka u onom trenutku kada shvati da ga Bog voli ”usprkos” te prošlosti, pa mu pristupa iskrena srca ne niječući što je bilo, ali i ne vezujući sebe uz to što je bilo. Isto tako i ”dobra prošlost” postaje prava prednost za čovjeka tek onda kada ovaj shvati da ga Bog jednako voli i bez obzira na nju.

Nama je inače puno lakše shvatiti da je grešna prošlost opterećenje života i, dosljedno, više ili manje opterećenje odnosa s Bogom, dok smo manje skloni uočiti kako i dobra prošlost može opterećivati naš odnos s Bogom do te mjere da do opravdanja, kao u farizejevu slučaju, ne može uopće doći.

Paradoksalno je da se čovjek koji se, uzdajući se u svoja dobra djela želi približiti Bogu, zapravo udaljuje od njega, dok se onaj koji ostaje ”daleko” zbog svojih grešnih djela, zapravo neposredno povezuje s njim.

Ovdje se dotičemo jedne, za doživljaj vjere presudno važne istine, da ona u svom najčišćem izdanju ”transcendira” sve prateće sadržaje i s Božje i s ljudske strane, te je u svojoj transparentnoj čistoći jedinstveni osobni odnos s Bogom, odnos apsolutnog povjerenja i bezuvjetne ljubavi. Istina je, koja se u vjerskom odgoju nikad ne može previše naglasiti, da Bog ne želi da mi njemu pristupamo zbog ”koristoljublja” (nebeska nagrada) ili zbog straha (pakao), nego zbog njega samoga. Ova istina ne umanjuje vrijednost ni raja, ni pakla, ni dobrih djela, ni grijeha. Ona samo izriče da vjera, transcendirajući ih, uvire direktno u Boga. Sv. Terezija Avilska u svom ”Sonetu Kristu raspetome” možda to najljepše izražava:

 

Ne plamti za te, o Bože, ljubav moja

Ni zbog neba, što je obećano nama,

Ni zbog teška straha od paklenih plama;

Nisam zato vjerna službenica tvoja.

...

Ljubav tvoja, o Bože, dira me, i tako

Ljubila bih tebe, i da neba nije,

Bojala se, i da ne postoji pako;

Nagrade bih svake odrekla se lako:

I da ničeg nema, čem se nadat smije,

Ljubila bih ipak jednako te jako.

 

Dobra su djela u vjernika plod vjere, ne njezin preduvjet, a grešna su poticaj za njenu obnovu, ne njezina smrt.

 

 

 

OKO - SVJETILJKA

(Lk 11, 34-36)

 

Sintagma: ”oko – svjetiljka” najprije je čudna, ali ako je zbog toga prebrzo ne otpišemo, postaje izuzetno izazovna. ”Oko je svjetiljka tvome tijelu”. Mi znamo kako su oko i svjetlost povezani, znamo kako je oko svjetlošću uvjetovano, znamo za neuro-fiziološku interakciju ovih dviju datosti. No da se između svjetla (koje je ovdje ”utjelovljeno” u svjetiljci) i oka može staviti znak jednakosti, doista je neobično.

Funkcija oka jest da gleda, da vidi, dok je funkcija svjetiljke da omogućuje gledanje. Tako redovito doživljavamo ova dva pojma. Pritom se ipak moramo podsjetiti da svjetiljka omogućuje vidjeti i samu sebe, ne samo ono što se oko nje nalazi. No naša je pažnja uglavnom usmjerena na ovo drugo, te gubimo iz vida onu prvu, jednako važnu istinu. Da bismo mogli razumjeti o čemu je ovdje zapravo riječ, moramo baš na to skrenuti pozornost. Svjetiljka je doista prva stvar koja se vidi  zahva-  ljujući njoj samoj, odnosno svjetlu koje od nje dolazi. U tom smislu postoji jaka sličnost između oka i svjetiljke. Kada, naime, mi gledamo drugoga, gledamo ga najprije i najviše u oči. To je instinktivna potreba. Tu dobivamo prvu informaciju i sve ostalo što vidimo, vidimo zapravo u ”svjetlu” te informacije, premda toga ne moramo biti svjesni. Ako slučajno nekoga prvi put vidimo s leđa, ili iz bilo kojeg rakursa iz kojeg nam nije moguće uhvatiti njegov pogled, mi ćemo početi stvarati neku sliku o dotičnome (jer je to neizbježno), no primjetit ćemo da se ta slika radikalno mijenja ili dopunjuje u trenutku kad vidimo i njegove oči. Istina je da sve na neki način otkriva čovjeka jer je on na određeni način prisutan u svemu što mu kao pojavi pripada: bilo koji dio tijela, bilo koja gesta, hod, glas..., no iz očiju najjače i najsnažnije progovara čitavi čovjek.

Poznato je da ljudi najviše ”osvajaju” svojim pogledom, i jednako tako svojim pogledom najviše straše i odbijaju, da ne kažem i ”ubijaju”. Nije, stoga, čudno da se oči vrlo često umjetno naglašavaju kada se želi postići određeni efekt. A ni tvrdnja da se naglašavanjem ili umjetnim zahvatima (podsvjesno) želi očima dati nešto čega inače nažalost nemaju, neće uvijek biti daleko od istine.

I kao što mi svjetiljka omogućuje vidjeti sebe i u svom svjetlu onda više ili manje svoju okolinu, tako se oči druge osobe nuđaju mome pogledu da ih zapazim i onda u njihovu svjetlu vidim cijelo tijelo, cijelu pojavu drugoga.

Oko je, fizički gledano, samo jedan fiziološki organ, aparat. ”Jezik” pak kojim oko govori zovemo pogled. Pogled koji može biti topao, hladan, leden, blag, oštar, povjerljiv, podržavajući, ohrabrujući, stidljiv, izazovan, zavodnički, upitni, plašljiv, nesiguran ..., koji može i nešto skrivati i sl. I sve to u stotinama sitnih varijanti koje se uvijek odražavaju u fizičkim i fiziološkim promjenama na očima. Tako je oko uvijek ”prozor” duše, kao što je i čitavo tijelo njezina ”rukavica” (”Tijelo je rukavica duše” – reče Samuel Molcho). Nema ni jednog drugog organa kojim svojoj okolini šaljemo više informacija o sebi nego što to činimo očima. I nema ni jednog osjećaja koji proživljavamo a da taj ne bi utjecao na ”kvalitet” našeg oka, odnosno pogleda.

Vjerojatno se svatko od nas sjeća pojedinih pogleda koji su nam se nezaboravno usjekli u sjećanje, pogleda na koje se u svom sjećanju uvijek rado vraćamo. Prema njima jednostavno ne možemo biti indiferentni. Oni podržavaju, hrabre, dižu, potiču, opominju... No ne zaboravimo spomenuti i one od kojih nam se pri svakom sjećanju još uvijek ledi krv u žilama.

Zanimljivo je zapaziti da ima ljudi kod kojih osjećamo da su u svojim očima čitavi prisutni, bez zadrške. To je onaj pogled kroz koji se uvijek probija iskonski čovjek, bez obzira na životne natruhe koje su možda također vidljive u svjetlu tog pogleda. I kad je to tako, osjećamo kao da te ljude moramo voljeti. Valjda je to zato što se ”slika Božja” ne može ne voljeti.

Tko ima takva iskustva doživljava toliko tragičnijom situaciju kada susreće ljude kod kojih kao da se ”ugasilo svjetlo u očima”. Učiniti nešto kako bi se ponovno zapalilo svjetlo u tim očima doživljava se tada kao prioritetna potreba. Postoji li uopće veće dobročinstvo koje se može učiniti čovjeku od onoga kada se u njegovim ”ugaslim” očima uspjelo ponovno zapaliti svjetlo?

Dok razmišljam o ovim stvarima nameće mi se misao da je istina ”Oko je svjetiljka tijelu” velikim dijelom zaboravljena istina. I da se sve rjeđe događa da se ljudi ”pogledom razumiju”. Mjesto toga upotrebljavaju tone riječi da bi se na kraju razumjeli još manje.

Izloženi najrazličitijim pogledima koji agresivno utiru sebi put u srca i duše, mnogo puta rušeći i ubijajući, mnogi se povlače i skrivaju. Zaboravljaju da se takvim pogledima može suprotstaviti jedino pogled koji ih može ”izdržati”. Jedino im takav pogled može jasno dati do znanja da nisu svemogući.

Ljepoti djetinjeg oka teško ćemo naći premca u inventaru svega ljudskoga. Ono je jedinstveno lijepo baš zato što bez pridržaja osvjetljuje cijelo djetinje biće ili, može se također reći, cijelo je djetinje biće prisutno u svojim očima. No ta ljepota odlazi u nepovrat sa stasanjem svake ljudske osobe. Sada nam se boriti za neku novu kvalitetu našeg oka na način koji sugerira Evanđelje: da nam “sve tijelo bude svjetlo”. No i kad to nije tako (hoće li ikada biti?) ostaje pitanje i izazov: kako očima vratiti najbolji dio sebe?!

 

 

 

“DA STE SLIJEPI,
NE BISTE IMALI GRIJEHA.”

(Iv 9, 1-41)

 

Oni koji ne vide znaju da ne vide, ali ne znaju što ne vide. Kad bi znali što ne vide (iz vlastitog iskustva), značilo bi to da vide. Oni samo od drugih mogu doznati što ne vide, no i tada ne mogu imati ni približnu predodžbu onoga što ne vide. Kod onih koji vide stvari stoje drukčije. Najprije valja reći da nikome nije moguće vidjeti sve što je inače moguće vidjeti. Drugim riječima, uvijek nam je potrebna stanovita selekcija koja pak biva izabrana po svjesnim, ali još mnogo više po raznim nesvijesnim kriterijima. Mi koji vidimo moramo barem jednim dijelom praviti izbor između vidljivoga. Rezultat je uvijek naše uvjerenje da je to što mi vidimo zapravo sve, ili - štoviše - ako već i znamo da smo zbog fizičke nemogućnosti tu prihvatili stanovito ograničenje, redovito mislimo da to nije rezultat naše odluke. No to jest jednim dijelom uvijek i rezultat naše odluke i tu, u toj točki leži zapravo naša odgovornost.

U Evanđelju se često susrećemo s fizičkom sljepoćom koja nekada, u kontekstu stanovitog događanja, očito ima i simbolično značenje, tj. podsjeća ili ukazuje na duhovnu sljepoću. U ovom pak evanđeoskom odlomku paralelno susrećemo  te dvije vrste sljepoće. Zanimljivo je i vrlo poučno pozabaviti se njima.

Farizeji su zapravo slijepi i to baš u onom dijelu u kojem su se za to sami odlučili. Isus nije mogao na njihovo pitanje “Zar smo i mi slijepi?” dati direktan odgovor. Tada bi, naime, morao odgovoriti potvrdno, a upravo to nije htio, jer nije imalo nikakva smisla. U jednom drugom životnom kontekstu on bi, recimo, odgovorivši potvrdno mogao izazvati u njima sumnju, izazvati ih da se upitaju što je to zapravo s njihovim vidom, odnosno sljepoćom, ako već o njoj Isus govori. No, oni su bili toliko uvjereni da vide, da to nije imalo nikakve šanse. I upravo je u tome bila zamka u koju su upali. Oni su govorili “vidimo” i time svjesno isključivali mogućnost da možda nešto ipak ne vide. I Isus ih baš na to podsjeća: “Vi govorite: Vidimo...”, jer to je njihova odgovornost, odnosno, u ovom slučaju njihov grijeh.

Kad se malo bolje zamislimo u ovu situaciju lako ćemo zaključiti da je uvijek dobro u rezervi držati malo sumnje kad god nam se nameće uvje-renje da jako dobro “vidimo”.

Ovo što se s farizejima događa nije nikakva rijetkost. Oni postupaju poput svih ljudi koji istinu “već znaju”. Njihova, već poznata “istina” u ovom slučaju je da Isus nije Bog. Njihov dvostruki, karakteristični “Mi znamo...”, te “... i ti da nas učiš?” jasno to potvrđuju. Oni gledanje sada koriste isključivo u funkciji potvrđivanja te istine. Sve ono što im tu istinu ne potvrđuje ili je obična laž ili pak neko alterirano zapažanje drugih, koji očito “ne vide”.

Onaj koji se hoće koliko-toliko približiti istini i spoznati je ne može krenuti s osjećajem da je već znade. Zato u ovom pogledu među ljudima nailazimo na dva potpuno oprečna stava prema istini, odnosno, prema istinitome. Jedamput se čovjek uvjerava u stanovitu istinitost nečega kada mu se određene datosti poklapaju, pa nekada mora priznati da istina nije onakva kakvu bi je on želio, no priznaje istinu istinom (makar onu tzv. objektivnu istinu, za razliku od subjektivne koja je, međutim, nešto drugo). Drugi put je čovjek sav zauzet traženjem određenih datosti koje će mu potvrditi “istinu” za koju se već opredijelio. Dakako da su sve ostale datosti koje ne idu u prilog toj istini njemu jednostavna laž.

Vjerojatno svi ljudi žive naginjući se sad više jednom, sad više drugom stavu. Ovi su pak stavovi  - jedan ili drugi - izrazito potencirani stanovitim mentalitetom, kulturom i sl. Objektivno govoreći prvi je stav kritičan dok drugi nije. No nisam nikada čuo da je netko prihvatio kritiku da je glede istine koju zastupa nekritičan.“

"Na osudu dođoh na ovaj svijet” zaključit će na kraju Isus, očito nevoljko, znajući da oni koji u ovom slučaju tvrde da “vide” i “znaju” ne mogu u njemu vidjeti drugo nego ono što su odlučili vidjeti, tj. lašca. I dok će onima koji “ne vide” vraćati vid (fizički i duhovni), oni koji “vide” na Njemu će definitivno postati slijepi. Za njih će vid postati njihova sljepoća, grijeh. Stvari se pretvaraju u svoju vlastitu suprotnost. Pogledajmo izbliza i pažljivo postupke farizeja u ovom odlomku. Vidjet ćemo kako je njihova situacija beznadna.

Isus s ovakvima nije imao šanse. Nemamo je ni mi kad se s njima sretnemo. Nemamo je ni sa sobom, ako usvojimo njihov stav prema istini.

 

 

“IMENOM SAM TE ZAZVAO:

TI SI MOJ”

(Iz 43, 1)

 

Ime je danas postalo uvelike zaboravljena vrijednost. To je utoliko čudnije i žalosnije što je ono datost koja je elementarno vezana uz “biti čovjekom”, nešto po čemu je čovjek čovjekom. Nema bezimenih ljudi. Štoviše, ljudi koji se u bilo kojoj situaciji ili zbog bilo kojeg razloga dožive kao “bezimeni” duboko su nesretni. No, ako je i moguće biti ovdje za nekog “bezimen”, za Boga nitko od nas nije i ne može biti bezimen.

Da bismo bolje shvatili važnost ove biblijske poruke, moramo se kratko osvrnuti na tu sveprisutnu datost među ljudima.

Svaki je čovjek za svoju okolinu određen svojim imenom. Po imenu je poznat, imenom ga se zove, na ime se odaziva. I sebe zna pod svojim imenom. On je za sebe i za druge svojim imenom identificiran. Možda se je s time u dubini svoje duše složio, a možda i nije, jer je svojim imenom nezadovoljan. No to ništa ne mijenja na stvari. On ima svoje ime, reći ćemo mi danas; on jest svoje ime, rekli bi Židovi Staroga zavjeta. Mnoštvo puta se tamo Bog identificira svojim imenom. Ime Božje je Bog sam. To je činjenica poznata iz odnosa ondašnjeg čovjeka prema Bogu: kako taj čovjek doživljava Ime Božje. Manje je poznata i rjeđe u svetim tekstovima navođena, a nadasve manje reflektirana činjenica da je i čovjek Bogu svoje ime. Ja i moje ime za Boga su ista zbilja. Odnoseći se prema mom imenu Bog se odnosi prema meni. U susretu s mojim imenom Bog se susreće sa mnom kao što se i ja susrećem s Bogom kad se susrećem s njegovim Imenom. Zazivajući, hvaleći, čak već spominjući njegovo ime ja se pred njim profiliram kao vjernik. A kad on mene zove imenom, on me “privija na srce”, ja sam njegov. Štoviše, to se događa prije no što sam ja uspostavio bilo kakav odnos s njime. Izaiji će on to jasno reći: “... po imenu ja te pozvah, imenovah te premda me znao nisi.” (Iz 45, 4b)

Pokušamo li, na temelju iskustva što ga kao osobe u našem ljudskom životu imamo, doumiti domet i značenje takvog odnosa, teško ćemo mu naći ravna među svim vrstama doživljenih odnosa.

Kada smo uz pomoć roditelja uspostavljali prve odnose uopće, trebali smo najprije doznati svoje ime. Kada su ga izgovarali i učili nas da ga izgovaramo zbivalo se to u jedinstvenoj i neponovljivoj atmosferi intimnog kontakta, najprisnijeg, ispunjenog ljubavlju i potvrđivanjem naše osobnosti. Iz obilježja glasa koji ga je izgovarao znali smo iščitati bezbrojna raspoloženja i kvalitetu aktualnog odnosa. Nije mnogo drukčije ni danas, iako toga nismo uvijek svjesni. Na ime, izgovoreno s ljubavlju, zatitrat će najintimniji dio čovjeka. Pod pretpostavkom, dakako, da se dotični sa svojim imenom identificirao, da ga je zavolio. U protivnom mu to u neku ruku i nije pravo ime. Stoji također iskustveno provjerena činjenica da će zadnje, na što ćemo još reagirati prije nego se ugasi ovaj naš vremeniti život, biti upravo naše ime (bude li ga tko izgovarao u tom trenutku).

Bez pretenzija da opširnije analiziramo taj prevažni vid naše osobne zbilje, no s pretenzijom da evociramo najintimnija iskustva koja čine 'povijest' našeg imena, želimo se približiti iskustvu proroka Izaije koji je morao zadrhtati pred spoznajom: “Jahve me pozvao od krila materina, od utrobe majke moje spomenuo se moga imena.” (Iz 49, 1b)

Bog o toj istini toliko vodi računa da sam u mnogo slučajeva daje ime: od Abrahama, Izaka, Izraela... pa do Petra u Novom zavjetu. Kada pogledamo te slučajeve uočavamo i na koji on način, iz kojih razloga daje nekome određeno ime. A dao je i čovjeku mogućnost i vlast da “nadjene ime” stvorenjima na zemlji (usp. Post 2, 19-20), uključivši ljudska bića. U tom “poslu” nemamo boljeg učitelja od Boga samoga. Koliko bismo pak taj “posao” kvalitetnije obavljali kad bismo učili od Božjih postupaka, poznatih nam iz Biblije? Nažalost, naša praksa u ophođenju s imenom često sliči ophođenju s nekakvom provizornom igračkom.

Intimni odnos Stvoritelja sa svim njegovim stvorenjem osjetio je i psalmist zapisavši: “On određuje broj zvijezda, svaku njezinim imenom naziva. (Ps 147, 4) Izaija će, očiju uprtih u zvjezdano nebo, imati isto iskustvo: “Podignite oči i gledajte: tko je to stvorio? Onaj koji na broj izvodi vojsku njihovu (nebeska tijela), i koji ih zove po imenu.” (Iz 40, 26).

Dok pisac Knjige mudrosti žali nad vremenitom sudbinom ljudskog imena konstatirajući: “Ime će nam se s vremenom zaboraviti...” (Mudr 2, 4), dotle se Bog bori za naše ime: “... dat ću im vječno ime koje neće biti iskorijenjeno.” (Iz 56, 5b) I na drugom mjestu: “Jer kao što će nova nebesa i zemlja nova, koju ću stvoriti, trajati preda mnom, tako će vam ime i potomstvo trajati.” (Iz 66, 22)

Biblija Starog zavjeta puna je misli koje se na jedan ili drugi način vezuju uz čovjekovo ime, koje za dobre “ostaje za sva pokoljenja” (Sir 44, 14b), pa se valja veoma brinuti za ime jer “Sretan život traje stanovit broj dana, ali časno ime ostaje zauvijek.” (Sir 41, 13)

Ovdje se dakako susrećemo s imenom u jednom drugom, donekle i danas upotrebljavanom smislu. Vrijedno je i to spomenuti, jer i to potvrđuje značenje koje ime ima za čovjekovu sudbinu.

Božja poruka “Zazvao sam te imenom” može mi i ništa ne značiti ako mi moje ime ništa ne znači. Sasvim je sigurno - već na temelju gornjeg kratkog izlaganja - da mi Bog nije mogao osobnije ni toplije pristupiti. Moje ograničeno ljudsko iskustvo, kojem se on mora prilagoditi da bih ga ja razumio, ne pruža mu bolje mogućnosti. Ali, da bih to mogao osjetiti potrebno je da prema mom imenu imam najkvalitetniji mogući odnos. Doživljaj susreta s Bogom kada mi on to kaže (a govori mi iz Biblije stalno), u upravnom je razmjeru s doživljajem moga vlastitog imena s čime je također vezan doživljaj imena Božjega. Spomenuta Božja poruka može mi, u zavisnosti od toga, ne kazivati gotovo ništa.

U današnje je vrijeme to veliki izazov i šansa. To je poziv na dublje doživljavanje mojih ljudskih vrednota općenito, a ovdje posebno imena, kako bih si omogućio doživjeti neiscrpno vjersko bogatstvo trenutka kada me Bog zove imenom. Ako to budem i dok god to budem u stanju “čuti”, znat ću da sam njegov.

Mislim da ljudi današnjice ni izdaleka nisu svje-sni što su sve izgubili kada su, polako i gotovo neprimjetno, izgubili svjesni kontakt sa svojim imenom. Za to stanje govori i činjenica da je slavljenje imendana gotovo potpuno potisnuto i u izvjesnom smislu zamijenjeno slavljenjem rođendana. Kolika je pak razlika između imendana i rođendana za doživljavanje samoga sebe dovoljno govori usporedba čovjeka koji ne zna svoj rođendan s onim koji ne zna svoje ime (ako takvog uopće ima?); ili činjenica da mnogi ne žele otkriti cijelu informaciju o svom rođendanu.

U Pjesmi nad pjesmama naći ćemo stih: “Miris najboljih mirodija, ulje razlito ime je tvoje.” (Pj 1, 3). Pjesma nad pjesmama nije nam sigurno dana u poklad vjere samo zato da bismo negdje pročitali kako zaručnica lijepo govori o svome zaručniku. Daleko je važnije pitanje: govorim li to ja Bogu ili Bog govori meni... ili... ??

 

 

 

“OTPUSTI NAM DUGE NAŠE”

(Mt 6, 12)

 

O ovoj molbi iz Očenaša želim razmišljati razmišljajući istovremeno o drugoj Isusovoj riječi što ju je izrekao nad grešnicom koja mu je svojim suzama prala noge. Zato bi ovo razmišljanje jednako tako moglo nositi naslov:

 

“OPROŠTENI SU JOJ GRIJESI MNOGI, JER LJUBLJAŠE MNOGO”

(Lk 7, 36-50)

 

Dugovi su ovdje očito grijesi, odnosno, grijesi dugovi. Otpustiti, oprostiti (osloboditi) su također glagoli čija se značenja ovdje preklapaju i mogu se jednakovrijedno upotrijebiti. Mi smo, u našem odnosu prema Bogu, navikli češće rabiti glagol oprostiti. Svi ti glagoli, posebno u ovom slučaju glagol oprostiti, imaju u međuljudskoj komunikaciji određeno semantičko značenje, oni nešto “podrazumijevaju”. I to, što oni podrazumijevaju postaje u kontekstu ovih evanđeoskih izričaja dosta intrigantno, da ne kažem, barem na prvi pogled (onome koji to uočava), i problematično. Baš zato se, mislim, vrijedi oko toga potruditi.

S problematikom praštanja susreo sam se u ži-votu na jedan prilično čudan način. I danas mi se, naime, nerijetko događa da mi pristupi neka osoba koja očito misli da me je uvrijedila ili mi nešto zlo učinila i moli me da joj oprostim, jer smatra da kod mene ima nekog “duga”. A ja ne znam što bih učinio, jer ja pak sa svoje strane tog duga ne vidim. Nisam doživio nikakvu uvredu. Pomalo sam zbunjen, jer, ne želim li lagati, moram reći da nemam što oprostiti. No nekada ipak popustim toj napasti jer mi se učini da neke ljude samo tako mogu zadovoljiti.

Praštanje redovito shvaćamo kao čin osloba- đanja nekoga koga smo do tada nekako i zbog nečega držali vezanim uza se. Npr. ako mi je netko dužan pa mi vrati dug, ili mu ja kažem da ne treba vraćati duga. On je time “oprošten”, slobodan. No kako da “oprostim” nekome koga ja nisam ničim i ni zbog čega “vezao” uza me? A to je upravo slučaj koji mi se događa, rekoh, nerijetko. Mogu razumjeti da dotična osoba možda misli kako sam je ja zbog nečega što mi je, po njezinu mišljenju, zlo učinila, u mom srcu “vezao”, pa želi da je oslobodim. Ali ne mogu razumjeti da dotični ne shvaća da ga uopće nisam vezao pa ga, dosljedno, ne trebam ni odvezivati.

Ovo me iskustvo potiče da se pokušam ozbiljnije pozabaviti pojmom praštanja, da mu pokušam prići s neke druge strane. Praštanje (ili oproštenje) za čovjeka mora biti direktno ovisno od iskustva što ga ima kad prašta. A prašta, fizički ili psihički, samo kad ima što praštati. Drugo, nezaobilazno iskustvo vezano uz taj pojam je iskustvo onoga koji ima potrebu da mu bude oprošteno i to doživi.

S oba se ova iskustva mi ljudi imamo prilike susretati u životu. Vjerojatno s ovim drugim mnogo više i češće nego s onim prvim. Pri tom, čini se, nerijetko zaboravljamo na mogućnost da naše “zlo djelo” možda onoga kome je bilo upućeno nije uopće ranilo, ali je sigurno i vrlo precizno ranilo nas same. Slijedimo li naznačenu logiku, u ovakvom slučaju nema nam onaj drugi što oprostiti, jer tamo “duga” nema, ali zato postoji nekakav dug u nama samima, a mi se ipak spontano okrećemo drugome tražeći da on za nas nešto učini kako bi se mi osjećali slobodnima. Ova činjenica upućuje, čini se, na potrebu (ili na mogućnost) da pojam opraštanja barem na reli-  gioznom planu ozbiljno premislimo. Za to je potrebno barem se donekle osloboditi slike materijalnog dužnika kojemu vjerovnik oprašta dug, pa se tako sređuje stanje koje je do tada bilo nenormalno. Ta slika, iako bar nekada može ilustrirati proces praštanja među ljudima, ostaje ipak prekratka kada se ona primijeni na naš odnos prema Bogu.

Sv. Pavao je, znamo, primjenjivao ovu sliku kada je tumačio oproštenje koje se nama događa po Isusu Kristu i njegovoj smrti. Ilustracije kojima se Pavao služio zasigurno su uvjetovane i mentalitetom vremena. Ovdje se trudimo na to gledati iz jednog drugog vidnog kuta.

Grijeh ne znači da smo od Boga nešto posudili što bismo mu trebali vratiti a to nećemo, niti grijehom možemo “uvrijediti” Boga kao što možemo uvrijediti čovjeka, da mu, naime, bilo kako naškodimo. Tada bismo ovdje mogli primijeniti dinamiku praštanja kakvu viđamo kod ljudi. No grijeh je uvreda Bogu samo utoliko što ja možda izričito želim da to bude uvreda, ništa više. Grijehom sam se ja, koliko je do mene, “izmakao” ljubavi Božjoj. Nije Bog ranjen, ja sam ranjen, ja sam bolestan, sebe sam “uvrijedio”. Ako dakle treba netko nekome oprostiti u gore navedenom smislu, onda ja trebam sam sebi oprostiti, na meni su rane koje trebam liječiti; sam ili uz pomoć nekoga drugoga.

Kada shvatim da mojim grijesima Bog nije ra- njen, jer to ne može ni biti, i kad pogledam što sam sebi učinio, mogu shvatiti da prema Bogu niti je potrebno niti je moguće nešto drugo učiniti osim promijeniti odnos prema Njemu, prepustiti se ponovno potpuno Njegovoj ljubavi. Jer grijeh je značio promjenu mog odnosa prema Bogu, ali ne i njegovog odnosa prema meni: “On vjeran ostaje.” (2. Tim 2, 13) Oproštenje, oslobođenje (možemo sada reći i ozdravljenje) se tada događa samo od sebe. Božja ljubav “odvezuje” nas u nama samima od nas samih. Dosljedno tome čovjek mora mijenjati i dosadašnji odnos prema sebi, on sebi oprašta. Ako ne, onda još ne vjeruje, tj. u vjeri ne doživljava Božju ljubav koja ga obuzima i prihvaća. Bez vjere da je voljen čovjek ne može sebi oprostiti. To je stanje u kojem sam ja važan, ne moj grijeh!

Ilustrativan je za to primjer navedene grešnice: nakon što je promijenila odnos (prema sebi, prema drugima, prema Njemu), shvatila i prihvatila da je on voli i to pokazala, On će konstatirati: oprošteno joj je - jer ljubi. Zanimljivo je da je Isus u svim sličnim slučajevima u Evanđelju u biti na isti način “konstatirao” oslobođenje od grijeha nakon što je čovjek promijenio svoj odnos. Shvaćamo da Isus doista “ima vlast opraštati grijehe” (v. Mt 9, 6), ali se to događa nekako drukčije...

Kad molimo Boga “Otpusti nam duge naše”, mi mu se darujemo s povjerenjem da će nas “razvezati” gdje god smo se “svezali”, svijesni da mi to sami ne možemo učiniti, ili da barem ne možemo učiniti sve i do kraja, a on to može i hoće, kad smo s njime uspostavili odnos koji mu to omogućuje. (Slika dužnika i vjerovnika mogla bi nam krivo sugerirati da vjerovnik može oprostiti dug i kad to dužnik ne traži, čak neće... Međutim to ovdje “ne hoda”.)

Ostaje pitanje kakvu ulogu u procesu praštanja ima moj bližnji, drugi čovjek. Rekosmo da moj grijeh Boga ne može raniti, ali drugog čovjeka ranjava uvijek, i onda kada nije direktno proti njega usmjeren, makar toga najčešće nismo svjesni. Nekada je, međutim, moj grijeh drugoga direktno pogodio, njegova “rana” krvari, “brazgotina” boli, i “dug” može stvarno biti zapečaćen. Oproštenje se ni ovdje ne događa u biti drukčije. Mijenja se, međutim, okvir događanja. Da bi doživio oproštenje grešnik mora jednako promijeniti svoj odnos prema drugome. Odnos koji je bio obilježen grijehom mora biti zamijenjen ljubavlju. Ono, međutim, što kod Boga nije upitno, ovdje nažalost jest. Druga osoba, ako ima što oprostiti, ako zamjera, ako trpi i osuđuje, ne mora se toga odreći. Ona može i dalje ustrajati u stavu osude. No onda to postaje njezin problem, onda se ona ušančila u grijehu, onda, ne opraštajući, ona više nije slobodna. Grešnik, jednom zahvaćen Božjom ljubavlju, pati zbog toga. Ali ne više zbog svoje krivnje, nego zbog ljubavi prema bratu čovjeku koji nema snage da oprosti pa ostaje zarobljen u grču grijeha.

Isus je dobro znao da jedino zdravi odnosi, prožeti međusobnom ljubavlju, čovjeku mogu pružiti zadovoljstvo i mir, te najdublje iskustvo slobode; upravo ono što mu grijeh oduzima, uništava. Ne čudi, štoviše vrlo je dosljedno kad Isus traži da na uvredu ne odgovaramo nikada tako da bismo poremetili odnos; u istom smislu traži i očekuje da ljubimo neprijatelje; štoviše, “ako se sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar pred žrtvenikom, idi i najprije se pomiri s bratom.” (Mt 5, 23-24). Moj grijeh prema bližnjemu nije zlo samo zbog toga što bližnjega boli; on je izravna opasnost da i bližnji upadne u “svoj” grijeh. Najviše što možemo učiniti kao ustuk grijehu što ga svojevoljno netko čini jest da ga “lokaliziramo” na njega samoga. Ako s Bogom volimo grešnika (kome smo, u ovom slučaju, “pomogli” postati grešnikom), njegov posao na sebi prilikom “opraštanja” bit će još lakši.

 

 

 

ZNAKOVI VREMENA

(Mt 16, 1-4)

 

Isus vrlo oštro zamjera svojim suvremenicima što ne znaju rasuditi “znakove (njegova, mesijanskog) vremena”. On pretpostavlja da bi oni to trebali znati jer su uvježbani u raspoznavanju znakova u prirodi: “Lice neba znate rasuditi...” Iz konteksta se dade zaključiti da je razlog njihove spomenute nesposobnosti ili ne-znanja u području njihove odgovornosti. Ako su ove pretpostavke točne, onda stoje dvije činjenice s kojima treba ovdje računati: da čovjek ima sposobnost rasuđivanja ili raspoznavanja znakova, ali da to još ne znači da raspoznaje sve znakove, odnosno da raspoznaje one znakove i u onolikoj mjeri u kojoj se za to osposobio. Drugim riječima, raspoznavanje znakova trebamo shvatiti i kao jedan specifičan zadatak. Ta sposobnost nije samo prirodni dar kako bi se na prvi pogled moglo pomisliti.

Razmišljajući nad ovim Evanđeljem čovjek se spontano pita zašto ovi jedno znaju, a drugo ne znaju, od čega to ovisi. Pitanje je važno i zbog toga što je Evanđelje aktualno i danas, tj. i danas se isto među ljudima zbiva, i danas Gospodin isto od nas očekuje, odnosno zamjera nam ako smo jednaki njegovim suvremenicima.

Gdje mogu ležati uzroci za to stanje?

Možda će korisno svjetlo na ovu problematiku baciti i sljedeća anegdota koja pripovijeda kako su se nekim američkim velegradom šetali zajedno jedan Amerikanac i jedan Indijanac. U jednom trenutku Indijanac zastane, zaustavi i svog pratioca rekavši: Stani, čujem zrikavca. Amerikanac napne uši i reče: Ne čujem ništa. Nedugo iza toga stane iznenada Amerikanac. Indijanac ga začuđeno pogleda, a on će: Nekome je na tlo pao novčić (kovanica), jesi li čuo? Ne, nisam čuo ništa - odgovori začuđeni Indijanac.

Gledano psihološki tu u igru ulazi naša moć zapažanja i nakon toga interpretacija zapaženog. Poznato je da je jedno i drugo u iskustvu ljudi u najužoj vezi s područjem interesa dotične osobe. Gornja anegdota potvrđuje istinitost te postavke: zapažanje Indijanca “okrenutog” prirodi izoštreno je u jednom, a Amerikanca “okrenutog” novcu u drugom pravcu. Svatko pak iz svoga vlastitog i iz tuđih iskustava zna da je to upravo tako. Zato neki imaju uvijek priliku konstatirati kako drugi prolaze kraj nekih stvari kao slijepci, dok ovi mogu to isto konstatirati za one prve. Kad se radi o jednoznačnim prirodnim pojavama (kakve npr. Isus spominje u Evanđelju) ili sličnome, njihove interpretacije redovito ne predstavljaju neku poteškoću, iako se i tu ljudi mogu veoma varati, i nekada se doista svi varaju (kao da su se sporazumjeli). Ipak to u ovom kontekstu nije posebno važno.

Problemi mogu postati vrlo ozbiljni kad su u pitanju “znakovi vremena”. Na ove je posebno Isus ukazao u citiranom Evanđelju, a u naše vrijeme i II. vatikanski koncil, očekujući od Crkve da izoštri svoje zapažanje, da ih “razumije” i dosljedno se prema njima odgovorno ponaša. Za to je pak potrebno značajno proširiti svoju interesnu sferu i izuzetno izoštriti svoju odgovornost. Jer propusti i krive interpretacije ovdje za Crkvu imaju tragične posljedice.

Valja također imati na umu da se tu ne radi o bilo kakvim “znakovima” kojih ima mnoštvo te mogu imati veliku težinu za područje vjerskog doživljavanja. Ovdje se izričito radi o “znakovima vremena”. II. vatikanski sabor je ovu problematiku posebno iznio u pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes (Radost i nada) gdje kaže da je dužnost Crkve u svako vrijeme ispitivati znakove vremena i tumačiti ih u svjetlu Evanđelja (br. 4), a zatim upozorava na neke, danas posebno značajne kao što su: duboke promjene u svijetu na društvenom, ekonomskom, psihološkom, moralnom i vjerskom planu.... Ti su znakovi neposredni izazov za Crkvu danas, kaže Sabor, i on se sa svoje strane trudi identificirati ih te u svjetlu Evanđelja ukazati na njihove dobre i loše strane, na opasnosti koje se u njima kriju... Potiče na drugom mjestu svećenike (u Presbiterorum ordinis br. 9) neka zajednički s laicima uočavaju znakove vremena itd.

Slijedeći logički Isusovu misao razumijemo da je u znakovima vremena uvijek nekako prisutan on svojom porukom, zovom..., slično kao što je to bio povijesno za svoje suvremenike. On osim toga zahtijeva da njegova prisutnost bude prepoznata u znakovima kakvi oni jesu, a ne u nekim drugima kakve bi njegovi tadašnji suvremenici ili mi danas željeli.

Sam izraz “znakovi vremena” upućuje na zaključak da svako vrijeme u tom smislu ima svoje znakove. Sabor i na to podsjeća.

Znakovi vremena su neugodna stvar za crkvene ljude ukoliko od njih traže (a redovito traže) da promijene smjer gledanja, da interese i aktivnosti “presele” u neko drugo područje, da naglaske prenesu s jednih na druge vrednote, da odgovore daju tamo gdje se postavljaju pitanja i sl. Za to je pak potrebno štošta promijeniti: najprije svoje mišljenje i gledanje, a zatim i instrumentarij djelovanja, želi li se odgovoriti onom pozivu Božjem koji odzvanja iz znakova vremena.

Zanimljivo je uočiti kako je podsjećanje na znakove vremena od strane II. vatikanskog sabora u to vrijeme bilo u Crkvi dočekano s vidljivim oduševljenjem. Mnogo se onih godina to spominjalo, pisalo se o tome... Ne izgleda da tako stvari stoje danas.

Ovdje mi se intrigantno upliće u razmišljanje jedna druga tema na koju želim svratiti pozornost. Današnji Papa snažno naglašava potrebu nove evangelizacije. Mislim da time mnoge zbunjuje do te mjere da to za njim stalno ponavljaju. Evangelizacija je, naime, uvijek evangelizacija, bila i ostaje. Pitanje je u čemu je novost. Nije li ta “novost” trajni zahtjev evangelizacije koji je sadašnji Papa samo htio svjesno aktualizirati? Upitamo li se ozbiljno u čemu i kako evangelizacija može, štoviše, treba biti u neko vrijeme  (danas) nova, morat ćemo se suočiti s nekoliko mogućih odgovora: da se evangelizaciji dade novi intenzitet, da se koriste nova sredstva, da se u evangelizaciju direktno uključuju novi ljudi, nove organizacije i sl. Čini mi se da u tim i sličnim postavkama nema novosti na koju se ovdje misli. Možemo se s pravom upitati i gdje se to danas nova evangelizacija događa? (Pitanje na koje meni nije lako naći odgovor osim ako se zadovoljim time što je netko svoju evangelizaciju proglasio novom.)

Tražeći odgovor na ta intrigantna pitanja, ne uspjevam vidjeti kako bi se nova evangelizacija mogla bolje razumjeti osim kao evangelizacija koja odgovara znakovima današnjeg vremena. Stvarna novost može biti u prilagodbi znakovima vremena, kao odgovor na specifična pitanja i potrebe današnjeg čovjeka u svim segmentima osobnog i društvenog života. Nešto je utoliko novo, ukoliko ranije nije bilo poznato ni prakticirano. U tom smislu Evanđelje treba biti novost za svako vrijeme, pa i za ovo današnje. Zato je teško, pa i nemoguće provoditi novu evangelizaciju, dok se jasno nije uočilo i osjetilo zov i bilo vremena, dok se nije shvatilo kako se Evanđelje može živjeti u sasvim novim prilikama. Naše vrijeme pita, traži i iznalazi odgovore. A Crkva se za čas može naći u poziciji (ako već nije) da troši ogromne energije dokazujući ljudima kako su ti odgovori krivi. U tom se pravcu onda moraju usmjeravati veliki napori koji često ostaju bez adekvatnog rezultata. Kardinal Godfried Danneels (Malines-Bruxelles) je u svojoj božićnoj poslanici 1990. godine pišući o sektama i posebno o New age-u upozorio da nas one “često podsjećaju na naše nepodmirene račune”.

Riječ Božja je među nama živa po tome što može, ne mijenjajući se u sebi, oživljavati svako vrijeme na njemu svojstven način. Gotovo nam se spontano pred očima javlja biblijski simbol, slika “oblaka” u kojemu se toliko puta Bog javlja, iz kojega govori. Zašto baš “oblak”? Friedrich Weinreb će, u skladu sa starim židovskim shvaćanjem i simbolikom, reći da se oblak stalno mijenja, prilagođava, iako stalno ostaje isti.

U prošlom je stoljeću Crkva tako morala novo-evangelizirati sa više ili manje uspjeha novo-nastalo industrijsko društvo sa svim pratećim pojavama, od promjene svjetonazora do novog raslojavanja društva.... Nijedna od novih pojava nije prestala postojati zato, jer je Crkva eventualno nije uočila, ili ju je podcijenila, ili je iz bilo kojeg razloga nije uspjela evangelizirati, ili se pak njome u evangelizaciji nije htjela/uspjela poslužiti na odgovarajući način.

Crkva u tom smislu stoji pred mučnim ali nezaobilaznim zadatkom evangelizacije današnjeg čovjeka u svjetlu znakova današnjeg vremena. Sabor je te znakove spomenuo, a i da nije, svakome bi danas npr. bilo jasno da se dosadašnje tzv. industrijsko društvo već dobrano pretvorilo u informatičko s pratećim pojavama globalizacije, novih načina i mogućnosti komunikacije, s prenošenjem naglaska (ili ponovnim otkrivanjem?) s analitičkog na holističko gledanje i shvaćanje itd.... Što to znači za konkretnog čovjeka, koliko je i kako promijenjena njegova psiha, kakve su danas (zahvaljujući tome) njegove psihofizičke sposobnosti...? Trebat će to tek otkriti, osjetiti, 'zavoljeti'... da bi mu se moglo prići s Evanđeljem na novi, odgova- rajući način.

 

 

 

 

 

 

 

"NE BOJTE SE!"

 

Ovaj naslov moram staviti među navodnike jer on među njih spada. U neprilici sam, međutim, koje ću mjesto iz Biblije navesti ispod tog izraza. Nedavno sam pročitao da se ta misao, poruka u Bibliji javlja čak 366 puta. Doduše ne svaki put doslovno istim riječima, ali s istim sadržajem. Tekst gdje sam to našao dovoljno je ozbiljan da mu mogu vjerovati. Priznajem da sam bio iznenađen najprije tim doista velikim brojem, a onda još više podudarnošću s brojem dana u (prestupnoj) godini. Dakako da ovo posljednje možemo uzeti kao svojevrsni curiosum i po sebi ne mora ništa posebno značiti; no ako netko hoće može i iz toga 'izvući' vrlo korisnu pouku.

 Životne situacije u kojima Bog pristupa čovjeku tim riječima vrlo su različite. Dakako, to su uvijek situacije u kojima se čovjek boji ili mu predstoji nešto što će kod njega izazvati strah. I tu otkrivamo jednu vrlo značajnu podudarnost sa životnom stvarnošću, jer je broj okolnosti koje kod čovjeka mogu izazvati manji ili veći strah, tjeskobu ..., do užasa, praktično nepregledan.

Svjestan toga ne mogu se ne upitati: što se to zapravo zbiva, zašto je Bogu toliko stalo da čovjeka oslobodi straha?

Pitanje me najprije vodi u labirinte ljudske duše u koje ovdje mogu baciti samo kratak pogled. No i to je, čini mi se, dovoljno da pred biblijskom či-  njenicom koju upravo spomenuh stanem s krajnjim poštovanjem.

Strah je čovjekov pratilac kroz cijeli njegov životni vijek. 'Naučili' smo ga još prije no što smo se rodili; ako ne tada, onda sigurno kad smo se rađali. I ne treba očekivati da ćemo na njega biti imuni ni kad budemo odlazili s ovoga svijeta. Između te dvije točke strah je nekad više, nekad manje aktivan. Nekada ga radije nazivamo tjeskobom, uznemirenošću ili sl; nekada, kad je enormno velik, užasom i panikom. Zavisno o vrsti iskustva ili manifestaciji odnosno o intenzitetu tog doživljaja. Bez poteškoće otkrivamo da je, bez obzira koji izraz u konkretnom slučaju upotrijebili, u pozadini uvijek neka vrsta straha. Strah psihološki možemo definirati na više načina, što su mnogi i pokušali. Riječ "tjeskoba" otkriva nam npr. da se radi o doživljaju stješnjenosti. (Isto otkriva i njemačka riječ Angst=strah koja ima isti korjen s riječi eng=uzak, tijesan; latinski angustiae znači istodobno tjeskobu i tjesnac). Stiješnjen čovjek ne može normalno živjeti. On se guši. Strah je doslovno ubojica. On ubija polako, 'na rate', paralizirajući sad jedan sad drugi vid života.

Problem straha je, međutim, vrlo intrigantan, jer je strah - u stanju pale ljudske naravi, nakon istočnoga grijeha - čovjeku potreban. Nezamisliv je čovjekov život (barem normalni život) u kojem se ta ljudska 'sposobnost' ne bi mogla aktivirati. Treba, dakle, uočiti i njegovu pozitivnu ulogu u ljudskom životu. On je sada čovjeku potreban kao 'crveno svjetlo' koje upozorava na opasnost od koje se na neki način treba očuvati. No vidimo da se on u toj razumnoj funkciji javlja manjim dijelom. Naprotiv, on se neizbježno javlja 'i kad treba i kad ne treba', javlja se neproporcionalan, prevelik ili premalen s obzirom na opasnost koja prijeti itd. Najgore je kada se potpuno osamostali, razulari i praktično ovlada cijelim čovjekom, a bez shvatljiva razloga, tako da uklanjanje možebitnih razloga ne predstavlja nikakvu pomoć. Kako to izgleda najbolje znaju psihijatri. Tada je strah jednostavno teško bolesno stanje.

Čudno, ali istinito: istodobno potreban i suvišan, poželjan i nepoželjan, dobar i krajnje opak, razložan i nekada neshvatljivo bezrazložan.

Kormilareći kroz mučne situacije koje su na bilo koji način 'određene' strahom, ne bi li si život učinio podnošljivijim, čovjek pokušava  izbjeći ili ukloniti uzroke koji ga izazivaju. Ali ne ide. Jer, s jedne strane, neki su uzroci straha jednostavno neotklonjivi (npr. smrt), s druge strane, sve, baš sve (s pravom ili ne, to ovdje nije važno), čak i ništa, može biti uzrokom straha koji onda blokira, paralizira, ubija... Mi, srećom, najčešće nismo svjesni koliko su naši osjećaji, naši stavovi, postupci - koliko je cijeli naš život određen strahom. No nekada to prodre i u svijest. I kad ne želimo.

Kako koristiti strah da ne upadnemo u veće zlo i izbjeći ga kada nas hoće ubiti, problem je koji teško da je tko na zadovoljavajući način u svom životu riješio.

Tko tu problematiku ozbiljno odvagne neće se čuditi što je Bogu toliko stalo da čovjek s tim vidom svoje egzistencije pozitivno izađe na kraj. Bog uspostavlja odnose ljubavi, povjerenja, slobode... A sve je to inkompatibilno sa strahom.

Ovdje će biti korisno sjetiti se kako djeca najradije rješavaju problem straha, ako im je to ikako moguće. Bježe u majčino krilo. Ne pokušavaju ukloniti uzrok straha, nego traže sigurnost gdje strah postaje izlišan. No tako je to, u načelu, samo u djetinjstvu. Kasnije se čovjek s problemom straha drukčije mora nositi.

Što dublje uspijemo posvijestiti tu problematiku i osjetiti tu egzistencijalnu ugroženost, toliko nam bliže i draže postaju poruke: "Ne boj se Abrame!", "Ne boj se Jakove!", "Ne boj se Sione!", "Ne boj se Marijo!", "Ne boj se Josipe!"...

Zanimljivo je i vrlo značajno da način na koji Bog uklanja strah u mnoštvu slučajeva u Bibliji nije usmjeren (barem ne prvenstveno) na uklanjanje uzroka straha, nego je mnogo sličniji onom gore spomenutom djetinjem načinu. Oslobađanje od more straha zbiva se automatski kada se doživi Božja prisutnost. U njegovoj prisutnosti strah više nema smisla usprkos činjenici da uzroci straha ostaju i aktivni su (npr. smrt).

Na primjeru smrti za koju je naravno da izaziva strah možda najbolje možemo vidjeti narav straha i kako mu se Bog (i jedino On) doista može uspješno suprotstaviti. Ima ljudi koji si od straha pred smrću oduzimaju život. Apsurdno, čini se na prvi pogled. A nije. Oni su stjerani, stješnjeni u dilemu: strah ili smrt. Biraju smrt, jer strah im je nepodnošljiviji nego smrt. Rekao bih: ekstremni slučaj straha-ubojice. Iz te se situacije još jedino može skočiti u "krilo Božje". Tko to smogne, riješio je svoj problem straha (barem toliko da on ne može više biti "ubojica").

Na toj liniji Bog nam nudi svoj lijek za strah. Ako hoćemo, 366 puta na godinu. Taj 'recept' vrlo sažeto iskazuju dva biblijska izraza dovedena zajedno:

"Ne bojte se! Ja sam s vama."

 

 

 

II

 

KAD RAZMIŠLJAM   O RIJEČI

 

 

KUŠNJA

(Lk 4, 1-13)

 

Okvir u kojem se Isusova kušnja događa nije slučajan, nego upravo smjerodavan. Četrdesetdnevni post u pustinji mjesto je gdje se jedino mogu razumjeti Isusove kušnje. Ova ambijentacija idejno je usko povezana sa četrdeset-godišnjim boravkom Izraela u pustinji na putu prema obećanoj zemlji. A dosljedno starom židovskom načinu izražavanja simbolička vrijednost brojke četrdeset uz koju je vezano iskustvo vremenitosti, prolaznosti životnog tijeka, vuče čitaoca koji to tako doživljava u vremenske okvire ljudskog života, koji je opet s druge strane po koječemu obilježen “pustinjom” i neizbježnim iskustvom “posta”. Duh je onaj koji je Isusa uputio u pustinju ovoga ljudskog života, onaj isti Duh koji je svakoga od nas također uputio u ovih “četrdeset” našeg života, gdje se neizostavno javlja KUŠNJA čiji ishod je u mojim rukama kao što je bio i u Isusovim.

Obuhvatimo li jednim pogledom sva tri pokušaja sotone da Isusov život usmjeri u svom pravcu, možemo uočiti da se zapravo i ne mora raditi o tri susljedne napasti ili kušnje, nego da se one mogu shvatiti kao jedna drugoj superponirane i u stvari trajno prisutne u onih “četrdeset”, tj u životu jednog čovjeka. Ako ih gledamo sve tri zajedno uočavamo da one “pokrivaju” cijeloga čovjeka, sve njegove sposobnosti, da ništa nije izuzeto: gdje god čovjek kao čovjek ima mogućnost ili priliku nešto odlučiti, on stoji pred “kušnjom”.

Prva je kušnja (“...reci ovom kamenu da postane kruhom.”) upućena njegovoj tjelesnoj i uopće biološkoj razini. Tu su u pitanju njegove biološke potrebe. Potreba za hranom, kruhom, samo je jedna od njih. Ta je pak u općeljudskom shvaćanju toliko elementarna i tipična da i ovdje (kao i drugdje u Evanđelju, npr “Kruh naš svagdašnji daj nam danas.”) može predstavljati sve ostale biološke potrebe.

Čini se da je ovdje srž kušnje u privlačnosti brzog i neprirodnog zadovoljavanja tih potreba. Svratimo li pogled na konkretne životne prilike i nevolje koje prate suvremenu civilizaciju, postaje nam sasvim jasno kamo je čovjek dospio popustivši upravo pred zamamljivošću ove kušnje. On danas može zahvatiti u životne ritmove i relativno brzo polučiti određene željene rezultate. Zanimljivo: baš na području proizvodnje hrane! (iako ne samo tu). Dakako uz cijenu poremećenja ekološke ravnoteže. Pitanje odnosa između “moći” i “smjeti” mora se uvijek iznova vrlo odgovorno postavljati. Konačno i Isus je od kamena “mogao” napraviti kruh! ....

Druga kušnja pogađa psihičko područje čovjekova života. “Tebi ću dati svu ovu vlast i slavu njihovu...”. Čovjek ima svoje psihičke potrebe koje jednostavno ne može zaobići. Nekako uvijek mora s njima izaći na kraj: ili ih mora zadovoljiti, ili ih se odreći, ili...; kako i u kolikoj mjeri stvar je njegove osobne odluke. On traži svoje mjesto u društvu; s tendencijom da ono bude što više. “Stajati više” je pak komplementarna vrijednost; ne postoji ako nema nekoga koji “stoji niže”. To je nutarnja zakonitost i logika VLASTI. Slično je i sa slavom, a i sa tolikim drugim veoma poželjnim psihičkim sadržajima i iskustvima. Osim toga, svemu što mu život nudi čovjek sam određuje koliku će to vrijednost imati za njega. Između svega on bira i rangira. A svaki izbor ima nužno i svoju cijenu. Kada je izabrao jedno, morao se odreći mnogočega drugoga što sa izabranim nije kompatibilno, barem ne u istom času.

Taj izuzetno komplicirani splet poželjnoga, gdje čovjek nalazi svoje zadovoljstvo, gdje se psihički profilira i potvrđuje, integrativni je dio naše egzistencije i stalno izložen kušnji odn. opasnosti da se napravi krivi izbor, da se plati previsoka, čak i potpuno neadekvatna cijena. Jer tu je stalno aktivan onaj “AKO”, bez obzira što mi taj “ako” ne doživljavamo uvijek svijesno. Možeš imati ovo, ako..., možeš imati ono, ako. U Isusovu je slučaju izbor krajnje zaoštren: s jedne je strane pred njim “sva” vlast i slava svih kraljevstava svijeta, s druge strane poklon sotoni. Između stoji “ako”, uvjetna međuovisnost. Ovdje je osim toga prisutna vrlo intrigantna tvrdnja da je sva ta vlast i slava dana sotoni te da je on daje kome hoće. Iz ovoga se nužno rađa pitanje je li uopće i dokle je eventualno moguće ići za vlašću i slavom, a da se čovjek ne nađe pred ovim istim “ako” iz Evanđelja.

U svakom slučaju nisu ovdje slučajno baš vlast i slava u predstavničkoj funkciji za cijeli jedan svijet ljudskih duševnih sadržaja i iskustava, kao što je prije to bio kruh s obzirom na naše biološke potrebe. Vlast znači imati/vršiti neku moć nad drugima; slava, imati/doživljavati priznanje drugih. Želja i potreba za tim iskustvima po nekima su osnovni pokretači ljudske (čitaj: humane) aktivnosti. Nije se slučajno ni Crkva ovdje osjetila ponukanom u svojim strukturama uvesti riječ “služenje” na mnogim mjestima gdje bi sasvim dobro odgovarala riječ “vlast”. To je sigurno poziv da doživljaj vlasti treba nastojati zamijeniti doživljajem služenja. U protivnom, ako bi se radilo samo o igri riječi, to ne bi imalo nikakva smisla.

Treća kušnja ugrožava najdublji i najintimniji 'dio' čovjekova bića, onu njegovu razinu gdje se on doživljava u odnosu sa svojim Stvoriteljem. I dok će one prve dvije kušnje sigurno osjetiti svaki čovjek, ova je rezervirana čovjeku kada i ukoliko je on 'vjernik'. Ovdje je strelica ubojito usmjerena prema čovjekovu duhu, prema duhovnoj, transcedentalnoj dimenziji njegova bića. Sotona pokušava uzdrmati zdrav odnos prema Bogu njemu najprihvatljivijim argumentom: citatom Božje riječi. Ne riječju Božjom kao takvom, nego njezinim citatom. Tu se, mislim, i krije sva opasnost. “Božja riječ” koju Duh Božji više ne nadahnjuje postaje prazna i varljiva fraza poput mnoštva drugih. Svaki se vjernik može tako lako poskliznuti kada mu se propovijeda 'Božja riječ' koja nije nošena Duhom.

Ovdje se zapravo stavlja na provjeru jedno temeljno pitanje iz kojeg izrasta cijeli odnos prema Bogu, odnosno provjerava se čovjekov odgovor na pitanje koje određuje taj odnos. A pitanje bi se moglo formulirati ovako: Preuzimam li ja odgovornost za sebe samoga koju je Bog stavio u moje ruke svijesno, slobodno i odgovorno, ili mu “vraćam loptu”? I dosljedno tome: Angažiram li se sam s onim što mi je Bog dao, ili čekam da on za mene i to učini?

Kada bi Bog za nas sve činio, pa i ovakve stvari, bilo bi lako biti vjernikom.

Kada Riječ Božju istrgnemo iz ustiju sotone, otkrivamo da ona ima svoju veliku težinu i važnost. Istinito je ono “Na rukama će te nositi...”, ali znati smijem li se 'baciti odavle dolje' mogu tek onda kada to obećanje stavim u odnos prema drugoj Riječi, Božjem imperativu “Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!”

Đavao je ovime iscrpio sve kušnje; nijedan vid ljudskoga nije ostao pošteđen. Ali nije završio s kušnjama. 'Druga prilika' donijet će sa sobom novu kušnju. Na kojoj razini bude 'prilika', na onoj će biti i kušnja. Još jedna potvrda da se ovdje zapravo ne radi samo o jednom događaju, o jednom iskustvu kušnje, nego o činjenici da je kušnja stalni prateći vid ljudske egzistencije.

 

 

 

PREOBRAŽENJE

(Lk 9, 28b-36)

 

Pred ovim odlomkom Evanđelja stojim nekako neobično, gotovo se nevoljko osjećajući. Nekako kao kad gledam u svjetlo pa ne vidim ništa. Ne mogu ništa povezati, ne osjećam gdje je za me poruka. Uočavam samo neke stvari iz kojih, bar sada još, ne mogu složiti cjelinu.

Isus se preobražava za vrijeme molitve. Oko njega se stvara sasvim nova okolina, novi svijet. On komunicira s Velikanima iz povijesti spasenja. Sigurno ne slučajno baš s ovom dvojicom. Trebalo bi mi znati više o tome što su ova dvojica tipološki značila Židovima. Tema razgovora je “Izlazak” - Pasha. Zemaljskim svjedocima toga događaja se spava. Zašto? Nemamo nikakvih podataka u Evanđelju o tome što bi mogao biti razlog te njihove pospanosti. Uglavnom dobivamo dvije grupe, dvije trojke: jednu u stanju preobraženosti, drugu u stanju sna, spavanja. Stječe se dojam da ovi drugi s onim prvima u većem dijelu događaja nemaju nikakve veze. Tek, kad se probudiše “ugledaše njegovu slavu”. Ali se onda odmah ta prva trojka počinje razilaziti. Petar, koji je uspio makar na čas osjetiti ljepotu trenutka, kao da bi htio zaustaviti vrijeme. Nudi i konkretno rješenje. Očito je izvan pameti jedno i drugo jer on ni “ne zna što govori”.

No onda počinje drugi čin ove bremenite “drame” u kojem je svijesno prisutna i ova do sada spavajuća trojka. Oblak, znak prisutnosti Božje, tako često uočljiv u Bibliji Staroga Zavjeta, obavija i njih. Njihova je reakcija: strah. Glas iz oblaka je jasan, nedvosmislen; oni su ga možda već čuli pred par godina uz rijeku Jordan, kada je njihov Učitelj sišao u vodu da ga Ivan krsti. Njihov dojam, njihova reakcija...?? Mora da su pogođeni negdje duboko jer šute, onih dana se o tome ne govori. Čini se da to govori za to da je to iskustvo doista izvanredno, ne samo po svojoj pojavnoj dimenziji, nego i po kvaliteti doživljaja, koji je - probivši obruče svijesti - obilježio i one dijelove bića kojima govor nije vlastiti način izražavanja. Uostalom oni su događaju Preobraženja bili izloženi i dok su spavali. To u najmanju ruku mora značiti, da su njihovi mehanizmi obrane i otpora bili bitno reducirani za to vrijeme, ako ne i eliminirani. Tako ih je događaj mogao prožeti do dna. Tek u drugom dijelu, nakon što su se probudili, bila je angažirana i njihova svijest.

Zato šutnja nad tim događajem (ili pred njim, kada ga dovedemo u svijest) zapravo i ne čudi. A što bi se uopće tu moglo reći?

Možda je ovo jedan od događaja iz Isusova života (tipičan za tu vrstu) koji nam jednostavno ne dozvoljava nad njime puno filozofirati.

Možda je sve što možemo, ili najbolje što možemo: izložiti se njegovu “zračenju”!!

 

 

 

“KAZAO MI JE SVE ŠTO SAM POČINILA”

(Iv 4, 5-42)

 

Slušajući Evanđelje, tu živu Božju Riječ, danas prisustvujemo Isusovom susretu sa ženom Samarijankom koja dolazi po vodu. Isus “umoran od puta” sjedi na zdencu... i tada dolazi ona.

Pred našim se očima odvija razgovor koji Isus započinje. Razgovor po mnogočemu jedinstven: po prilikama u kojima se odvija, po temama koje dotiče, po naglim obratima..., sve do trenutka kada žena u čijoj se nutrini očito nešto prelomilo, “ostavlja” (vjerojatno zaboravlja) svoj krčag na zdencu, odlazi u grad i javlja ljudima što joj se dogodilo. I još više, ona ih poziva: “Dođite da vidite čovjeka koji mi je kazao sve što sam počinila. Da to nije Krist?”

Možemo zamisliti tu ženu koja je živjela sa šest muževa. To je dugo trajalo i u gradiću Siharu nije moglo ostati nepoznato. I ona je dobro znala da to oni znaju, znala je i što o njoj misle. Znala je koliku težinu njezina riječ može kod njih imati. A ipak:  na njezinu riječ “oni iziđoše iz grada te se uputiše k njemu.” Pratimo li pažljivo cijelo ovo događanje vjerojatno ćemo ostati u nekoj nedoumici. Ne događaju se obično stvari tako jednostavno.

Malo je tu riječi rečeno, no pozornom slušatelju one će otkriti veoma mnogo. One otkrivaju cijeli jedan svijet unutarnjeg događanja, jedan proces istinskog obraćenja čija je snaga upravo u njegovoj autentičnosti. Ta je pak autentičnost provjerena upravo na njezinoj izjavi koja ne zamagljuje njezinu prošlost, nego otkriva da ona sada na nju drukčije gleda i da je drukčije vrednuje. I - što je još nevjerojatnije - ona se njom služi kao dokazom. Još jednom, ne bez razloga, ponovit će evanđelista Ivan i konstatirati činjenicu: “Mnogi Samarijanci iz onoga grada povjerovaše u njega zbog riječi žene koja je svjedočila: Kazao mi je sve što sam počinila.” Očito: ova žena koja se vratila sa zdenca više nije ona ista.

S riječju obraćenje često se susrećemo, s iskustvom istinskog obraćenika sigurno ne toliko. A ova nam epizoda, ne ostavljajući nikakve sumnje, otkriva, kakva se golema snaga oslobađa pri obraćenju koje je istinski, do dna doživljeno. Nikakvih farsa tu više nema, nikakvih zamagljivanja ni skrivanja. Ono što je jasno jasno je, ono što još nije nema razloga da bude prešućeno kao takvo. Onaj njezin “Da to nije Krist?” izrečen u onom kontekstu njezinim sugrađanima ne možemo drukčije razumjeti nego kao izraz tjeskobne potrebe da to sebi raščisti i kao njima upućen poziv da joj u tome pomognu. Kao da bi htjela reći: De, pogledajte, molim vas, ne varaju li me oči! Ne, nikakve tu retorike nema. U očima koje su sada postale otvoreni prozori jedne duše čitaju oni i svoje vlastito pitanje. To je nesigurnost koja pokreće na traženje istine baš zbog svoje autentičnosti.

Još nešto, već prije ovoga, ne smijemo previdjeti. A to se događa pri svakom pravom obraćenju koje ne staje na pola puta. Čovjek naime, obraćenik, u milosnom obratu koji se u njemu događa, zauzima prema zbilji svoje prošlosti sasvim novi stav i uspostavlja prema njoj sasvim novi odnos. On više nije njezin rob, on zna da mu ona više ništa ne može. Sada je 'on' gospodar u svojoj kući. On ima pravo nutarnje iskustvo oslobođenja. Probivši se kroz barijeru srama i drugih okova grijeha, on se više ne boji svoj grijeh priznati. Iskustva svoje prošlosti koristit će onako kako sam bude htio. Ima, da, ljudi koji otvoreno govore o svojim nedjelima i onda dok su do grla u njima. I mi to znamo i zovemo to bezočnošću. U stvari je to pokušaj da se izbjegne susret sa vlastitom realnošću, jer je strah prevelik. Žena Samarijanka je očito takva na početku razgovora s Isusom, kada je njezino ponašanje podosta naduto. Pratimo li pažljivo tijek razgovora, to ćemo osjetiti. Ona nijednim gestom ne pokazuje da nešto treba. Sada..., sada je njezino otvoreno podsjećanje na ono što je počinila sasvim nešto drugo. Sada je to oružje kojim ona osvaja svoje sugrađane. To mijenja i njihov stav prema njezinoj prošlosti. Stvarnost koja bi još prije nekoliko sati najvjerojatnije u njima bila izazvala gnušanje i gnjev, sada im uopće nije važna. Važno je pogledati “Nije li to Krist?”.

Ostajući još časkom pri ovom razmišljanju, tu istu ženu možemo si predočiti kako dolazi svojim sumještanima i govori im npr.: 'Našla sam Krista. Eno ga tamo. Pođite ga i vi vidjeti!' Mislite li da bi joj povjerovali...? Ja mislim da ne bi. Previše su je dobro poznavali. Skrivala je ona ispod svega i svačega svoje “veze”.

Ono što je ova žena znala i smogla, a što mnogi od nas kao obraćenici (ili bolje polu-obraćenici) ne smognemo, jest to da je svoju grešnu prošlost pretvorila u kapital, u pozitivnu snagu koja je bila kadra uvjeriti ljude da krenu i potraže Mesiju.

Nad obraćenjem vrijedi uvijek ozbiljno razmišljati, posebno kad nas liturgija na to poziva, npr u korizmi. Ako hoću, vjerujem da danas i mogu naučiti, kako ljudi u moje obraćenje mogu vjerovati tek onda kada vide kakav je sada moj stvarni odnos prema mojoj prošlosti, jesam li sposoban korisno je upotrijebiti bez obzira na to kakva je bila, ili sam je možda samo nečim prekrio...

 Nažalost svaki u svoje obraćenje vjerujemo mnogo lakše.

 

 

 

SVETI JOSIP

(Mt 1, 16. 18-21. 24a)

“... smišljaše, kako da je potajice otpusti.”

 

Korizmeno vrijeme obilježeno je Isusovom kušnjom u pustinji. Treća kušnja sadržavala je opasnost da Isus popusti izazovu da se nepromišljeno i neodgovorno baci s hrama u ponor oslanjajući se tobože na Božje obećanje da će ga anđeli prihvatiti na ruke. Izazov preuzetnosti!

Čovjek ima često priliku suočiti se i sa izazovom koji ima obratni predznak: kušnja nepovje-   renja, malodušnosti i nesigurnosti, neodlučnosti. Čini se da se pred takvom kušnjom našao Josip kada je vidio da mu je Zaručnica trudna. Nije razumio i nije znao kako bi trebao postupiti. Osjetio je da ono što u tom trenutku stoji pred njim nadilazi njegov razum i njegove sile. On misli da tome nije dorastao. Tu se od njega traži previše. On ne može preuzeti odgovornost. U takvoj situaciji razmišlja kako bi vjerojatno razmišljao svaki od nas. Najbolje je nekako zaobići problem, pobjeći od tog životnog izazova. “Pravedan” kakav jest, vodi računa da nikoga pri tom ne povrijedi, pogotovo ne nju, svoju zaručnicu. (Ta pak karakteristika vjerojatno ne resi mnoge od nas.)

Možemo se prepoznati:

- roditelji kada stoje pred pitanjem prihvatiti još jedno dijete ili ne;

- mladi ljudi kada trebaju donijeti neku životnu odluku, recimo onu, odazvati li se pozivu Božjem za duhovno zvanje ili ne;

- ljudi angažirani u društvenom životu kada stoje pred odlukom: prihvatiti odgovornost za nešto ili ne;

- itd, itd...

Vrlo česta reakcija: radije se povući, odustati, nego li iskoračiti taj korak, riskirati.

Josip stoji upravo pred tim pragom. I u najboljoj namjeri on sam po sebi ne može biti sasvim siguran u ispravnost bilo kakve odluke. Njegov razumski potencijal ne dozvoljava mu više od onoga što čini: pokušava se nekako izvući, kao između Scile i Haribde. Više od toliko ne može i ne zna. Jedini otvor kroz koji u njegovu dušu može ući i neko sasvim novo svjetlo jest njegova otvorenost Bogu.

I Bog se javlja s rješenjem. Ne bez razloga upravo u snu; tamo gdje je čovjek zapravo najotvoreniji.

I opet je uočljiva paralela između Isusove treće kušnje i ove ovdje. Problem se raspliće intervencijom Božjom koja je uvijek moguća ondje gdje je čovjek Bogu otvoren. Isus je sasvim (ne samo djelomično) otvoren Božjoj Riječi: “Rečeno je (također): Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega.”. Josip je također otvoren intervencijama Božjim. Za to svjedoči i njegova sposobnost da s Bogom autentično komunicira u snu, dakle u stanju kada čovjek sebe živi dublje, otvorenije i cjelovitije nego što je to moguće u svijesnom stanju. I Bog koji mu preko razuma nije mogao u toj situaciji reći onoliko koliko mu je bilo potrebno, progovorio mu je u snu bez straha da razum poslije toga neće prepoznati njegovu poruku.

 

 

 

SLJEPILO OČIJU I SLJEPILO RAZUMA I SRCA

(Iv 9, 1-41)

 

Teško se od Evanđelja može imati koristi, ako ga se promatra izvana iz jedne kritičke, pa i najdobronamjernije distance. Kao što se plivanje uči samo ulazeći u vodu, tako se i Evanđelje uči unoseći se u njega, doživljavajući se u njemu. Zakoraknem li unutra, osjetit ću gdje i kako je evanđeosko događanje moje događanje. Zajedno s povijesnim akterima jednog događaja postajem i sam akter: nekada se u događaju snalazim, nekada ne, nekada mi je tamo lijepo, nekada bih najradije pobjegao, nekada ne razumijem ništa... no bitno je da se predam tom događaju, da sam tamo...

Evo me tako negdje na putu s Isusovim učenicima koji zastaju kada se Isusov pogled zaustavlja na slijepcu koji je tu valjda prosio.

“Učitelju, tko li sagriješi, on ili njegovi roditelji, te se slijep rodio?” - pitaju učenici.

Sada se ja pitam, je li to i moje pitanje. Čini se da jest. Oni reagiraju kao što bih i ja i sigurno mnogi među nama u sličnom slučaju. Gdje je uzrok, tko je kriv da se nešto dogodilo ili da se nešto događa. Naš je prvi interes usmjeren u pravcu otkrivanja uzroka: 'Tko je kriv...'. To nam se čini osobito važno. Ostaje otvoreno pitanje kada i koliko pitanja te vrste imaju smisla i što se postizava kada se eventualno i dobije točan odgovor. Što ja želim postići kad tako pitam? Što su htjeli apostoli? Da su, recimo, otkrili da je uzrok njegovog sljepila bio grijeh njegovih roditelja, što bi bili mogli učiniti? Za samog slijepca sigurno ništa. Čemu je onda moglo biti usmjereno ovakvo pitanje? Možda su htjeli zadovoljiti određenu svoju radoznalost, možda su htjeli dobiti potvrdu za svoje već unaprijed utvrđeno mišljenje (jer oni već 'znaju' da je grijeh uzrok, treba samo otkriti čiji). Kako god bilo, ostaje činjenica da smo mi doista navikli pitati o uzrocima, odnosno u ovakvim slučajevima, o krivnji. I kada smo otkrili krivca zadovoljni smo, makar je i dalje sve ostalo kako je i bilo. Možda se u takvom našem postupku krije neka podsvijesna želja i nada, da ćemo se osloboditi bilo kakvog daljnjeg angažmana, jer konačno: mi nismo krivi, nek se misli onaj tko je kriv. Izgleda da uzornom dosljednošću slijedimo način razmišljanja naših praroditelja koji su mislili da će čak svoju vlastitu odgovornost uspjeti zaobići, ako prstom pokažu krivca: Adam Evu, Eva zmiju. No to očito 'ne hoda'.

Zato se ja pomalo ne snalazim. I postavljam, da, pitanje zajedno s apostolima, ali istodobno ne znam što bih počeo s odgovorom koji očekujem. A pitanje dopušta samo dva odgovora: ili je kriv on ili njegovi roditelji.

No onda Isus otvara neke neobične vidike. Može se tom problemu prići i s druge strane. I ono što je u Isusovu odgovoru bitno novo u usporedbi sa stavom onih koji traže krivca, jest vizija da se jednoj nesreći, jednoj tragičnoj zbilji može dati i pozitivan predznak. I u ovom trenutku mi zapravo moramo konstatirati: u prisutnosti Isusovoj slijepac od rođenja je tu zato da se na njemu pokažu djela Božja. Nije teško uočiti da je ovdje pogled usmjeren u sasvim drugom pravcu. Možda je pitanje o krivnji i legitimno. Uostalom Isus ga ne osporava. Problem je međutim u tom što je ono slabo ili nikako produktivno. Do sasvim drukčijih rezultata i zaključaka dolazimo ako se upitamo, što se iz nečega, koliko god bilo tragično i teško, dade učiniti. Isusova prisutnost okreće pogled u tom pravcu i omogućuje iskoračiti neke nove korake. Isus će odmah učiniti ono što on može učiniti i slijepac će progledati. Uz sve ostalo što je na fizičkom planu time dobio, on više neće koračati u slijepe ulice, ne znajući da su slijepe i da ne vode nikamo.

Ostajući i dalje u tom događanju moram se upitati, nema li zapravo u ovoj grupi još slijepaca. Nije li pitanje koje su apostoli (i ja s njima) postavili, korak u slijepu ulicu, korak koji ne vodi ni u što novo? No onda se ovdje očito radi o sljepoći razuma, ili možda čak o sljepoći srca.

U svakom slučaju, Isus još nije završio svoj posao...

 

 

BOLEST NA SLAVU BOŽJU

(Iv 11, 1-45)

 

Svi znamo i vrlo dobro osjećamo da je bolest stanje našeg organizma kada je njegov život više ili manje ugrožen. Ako bolest postigne svoj cilj, svoju krunu, onda je to smrt. Zato nas bolest uvijek više ili manje uznemiruje. Bude se mehanizmi obrane, vlastiti i socijalni, hvata nas strah, tražimo pomoć... Svi tako reagiramo. Lazarove sestre nisu nikakva iznimka. Stoga poručuju Isusu: “Gospodine, evo onaj koga ljubiš, bolestan je.” Stavljajući mu do znanja da se radi o onome koga on voli, dovoljno govore o tjeskobi koja ih je obuzela.

A Isus, 'nepopravljivo' drukčiji od nas koji zamjećujemo samo ono što nam je na dohvatu naših osjetila, gleda dalje, vidi dublje i - stavljajući nas u nedoumicu - izbacuje nas iz uhodanog načina doživljavanja jedne vječno mučne životne realnosti kao što je bolest i njezina kruna: smrt. On voli ove sestre; i Lazara voli. Vidjet će se to posebno kasnije, kada u jednom potresnom trenutku bude i zaplakao s njima. No u ovom času on ignorira njihov strah, njihovu tjeskobu, sve ono mučno što su morale proći dok se velikim kamenom nije zatvorila pećina u koju su položili mrtvog Lazara... Kao da sve to ne postoji. A kada je Lazar već bio mrtav on će što više reći: “Ja se radujem što ne bijah ondje.” Za njega jednostavno “ta bolest nije na smrt nego na slavu Božju.” Kad je to rekao, Lazar je još bio živ. Da je već bio umro, rekao bi - pretpostavljam - “ta smrt nije na smrt, nego na slavu Božju.”

U prvi čas povezujemo tu Isusovu izjavu s čudom Lazarova uskrsnuća. Cijeli kontekst ovog događaja daje nam pravo da tako zaključujemo i mi se dalje ne pitamo. No je li samo to u pitanju? Ili Isus općenito na bolest i smrt gleda drukčije, jer one u njegovoj prisutnosti i jesu nešto drugo. Konačno i njegova (Isusova) smrt nije bila “na smrt”. Ako je tako, onda nam ova Isusova izjava otvara neke nove perspektive, jednostavno nam se daje prilika da neke životne datosti možemo doživljavati na nov način. Vjerujem da Isus i pred mojom, i pred tvojom bolešću i smrću stoji s istom izjavom na ustima. Ostaje dakako uvijek pitanje vjerujemo li mi i koliko to vjerujemo, odnosno, možemo li i hoćemo li dopustiti da naša bolest bude “na slavu Božju”; hoćemo li prihvatiti da ona bude “na slavu Božju”? Apostolima je rekao da je sve to s Lazarom tako teklo 'zbog njih' - “da uzvjeruju”. Nemamo razloga sumnjati da mu i danas do toga nije stalo - u drugo vrijeme, s drugim akterima sličnih životnih drama, s različitom vanjskom formom, u različitom 'dekoru'.

Jer, zar se mi danas baš mnogo razlikujemo od onih tamo u Betaniji? Svi oni pokazuju da događaje u kojima sudjeluju sebi drukčije tumače, da nisu u stanju uočiti pravo značenje Isusove prisutnosti u ovom mučnom događanju. Apostoli će na njegov navještaj da ide k već mrtvom Lazaru reći: “Hajdemo i mi da umremo s njime.” A sestre će jedna za drugom pokazati da im je glavna briga bila: “Da si ti bio ovdje, brat moj ne bi umro.” Ovo očito pokazuje da oni nisu u stanju na događaje gledati iz perspektive Života i Uskrsnuća. Mi zapravo prisustvujemo susretu dvaju svjetova: jednoga koji je opečaćen smrću (i strahom od nje) i drugoga koji je bitno obilježen Životom: “Ja sam uskrsnuće i život...” Ono što Isus hoće jest “prelaz”, jest iskorak iz onoga prvoga u ovaj drugi svijet. Marta je zakoraknula: “Da, Gospodine, ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji.” Mnogi drugi učinili su to tek kad su vidjeli Lazara opet živa. Neki to nisu učinili ni onda, ni danas.

Što se događa? Stvari i događaji dobivaju novu vrijednost. Mijenjaju se perspektive. Postaje moguće da i bolest, pa i sama smrt, mijenjaju svoje lice. Paradoksalni obrat: onako nekako kako se to kasnije dogodilo i s križem - poraz postaje pobjeda, sramota postaje slava.

To je najdublje moguće, kršćansko, osmišljenje bolesti i smrti - možda i jedino moguće u pravom smislu riječi: da budu na slavu Božju.

 

 

 

POVJERENJE I IZDAJA

(Muka Isusova; Mt 26, 14....)

 

Pratimo Gospodina Isusa, korak po korak, sat po sat, kroz zadnja dva nepuna dana njegova života: oproštajna večera, Getsemani, Veliko vijeće, Pilatova sudnica... i onda 'put križa' do vrha Golgote, pa do dna groba isklesana u stijeni...

I prva osoba s kojom se susrećemo jest Juda, jedan od dvanaestorice apostola. On dolazi k svećenicima i nudi: “Što ćete mi dati, i ja ću vam ga predati.” Riječi koje otkrivaju sav mrak jedne izgubljene duše. On ne 'predaje' Isusa, on ga 'prodaje'. Za njega je Isus nešto što se u ovom trenutku dade unovčiti. Već je u Evanđelju ovaj Judin čin okvalificiran kao izdaja, a on kao izdajnik. Izdaja, izdati nekoga jest kompleksan čin koji može imati vrlo različitu nutarnju strukturu i implikacije. Između izdaje koja znači samo napuštanje nekoga, i izdaje koja ide dotle da se netko pretvori u aktivnog neprijatelja, mnogo je nijansi i mnogo izbora. Čim netko nije lojalan, čim netko ne drži riječ - već se tu osjeća miris izdaje. No da bi izdaja mogla uopće biti izdaja ne zavisi samo o izdajniku. Izdaju je zapravo učinio mogućom onaj koji je izdan.

Ne govorimo ovdje dakako o svemu što ljudi nazivaju izdajom; oni nekada to čine samo zato da bi nešto proglasili vrlo ružnim i nemoralnim. Govorimo o jednom psihičkom (psihološkom) iskustvu kojim je u tom času određen odnos između dviju osoba.

Kad nešto dublje zavirimo u te čudne labirinte međuljudskih odnosa, brzo otkrivamo da je izdaja moguća jedino među prijateljima, jedino onda kada je netko drugome iskazao povjerenje. Tek tada ga onaj drugi može 'izdati'. Povjerenje i izdaja u nekakvom su komplementarnom odnosu. Apsolutno se zaštititi od izdaje znači biti apsolutno nepovjerljiv. I onda se drugoga može npr. prevariti, ali ga se ne može izdati. Povjerenje je - čudnog li odnosa! - nekakav preduvjet za izdaju. Gdje nema povjerenja, izdaja je nemoguća. Što je veće povjerenje, moguća je i veća i teža izdaja. Izdaja ne negira povjerenje, ona ga treba, ona se njime hrani. Susretnemo li se s nepovjerenjem, konstatirat ćemo da povjerenja nema i bit ćemo možda žalosni zbog toga. Susretnemo li se s izdajom, osjetit ćemo kako je povjerenje tu, ali sada u raljama izdaje. Zato je normalno da onaj koji iskazuje povjerenje osjeća rizik koji ga prati, onaj pak koji doživljava iskazano povjerenje osjeća obvezu, jer zna da bi mogao izdati.

Na Judinu primjeru sve nam to postaje osobito jasno. Zahvaljujući povjerenju što mu ga iskazuje Isus on se osjeća tako sigurnim. Kao da Isusa drži u rukama kada ga nudi za novac! Vlada se kao gospodar, kao gazda. On to može, ne zahvaljujući svojoj pameti ili bilo čemu svome, nego zahvaljujući povjerenju koje mu iskazuje Isus. Dakle nečemu što je u drugome, a ne u njemu samome. A ovaj drugi, jer je htio pokazati da je moguće i da se mora graditi odnose na temeljima povjerenja, baš zato nije ničim “zaštitio svoja leđa.”

Možda je neobična perspektiva gledanja, ali nije i nerealna, ako iz dubine ovog ponora pokušamo procijeniti veličinu povjerenja što ga Judi iskazuje Isus. I ne samo Judi. Svakom čovjeku i svim ljudima. Kakav je krvavi rizik preuzeo i preuzima na sebe iskazujući povjerenje Judi... i meni! Tko god ne osjeti dubinu i mrak ovog Judinog ponora ostat će prikraćen za jednu mogućnost doživljaja povjerenja Božjega prema sebi. Teško će moći osjetiti koliko je “skup” taj iskorak Božji prema čovjeku.

Shvaćamo doista da nismo mi prvi koji svoje povjerenje iskazujemo Bogu; on je prvi iskazao povjerenje nama; uza sav spomenuti rizik: ne samo da ga ostavimo (to je iz ove perspektive još najmanja izdaja, ako je uopće), nego da ga pokušavamo “prodati”, “unovčiti”, izbiti ovakvu ili onakvu korist, da manipuliramo s njime, da se igramo,... U prvom slučaju smo najvjerojatnije samo “izgubljene ovce”, u drugom smo slučaju “izdajice”.

Dok o ovome razmišljam, ne gubim iz vida ljudsku slabost. Mnogo nam se toga događa, ako već ne protiv naše volje, a ono barem protiv naših želja. Znamo i to da je Isus krajnje radikalno pokazao da se svijet može graditi samo na povjerenju, da je sve ostalo samo palijativno i da, ne drži li povjerenje, na kraju ne drži ništa. I osjećamo kako nismo spremni ići tako radikalno tim putem kao on, makar vjerujemo da on ima pravo.

No ako i nismo u stanju živjeti jedno tako apsolutno povjerenje, još uvijek ne moramo biti izdajice. I ne treba da izdajice vidimo u onima koji su Isusa ostavili (što ne znači da ih možda i tamo nema); uočimo radije gdje počinje izdaja. Ona je sigurno tamo gdje se s Božjim povjerenjem bilo kako kalkulira.

Jer upravo tu počinje krvava drama. Drama u kojoj - kao finale - Juda visi o grani nekog stabla, a Isus... na križu.

 

 

 

NERODNA SMOKVA

(Lk 13, 1-9)

 

Tri izgubljene, uzaludne godine i onda još jedna, uvjetna, ničim zaslužena, darovana na preporuku vinogradara, koji zapravo zalaže sebe, svoj rad i trud, uz rizik da i to bude uzaludno.

Ovdje su u igri dvije logike, dva načina razmišljanja, dva stava. Prvi je zbijen u onom “Zašto da iscrpljuje zemlju?”, drugi u onom “Možda će ubuduće ipak roditi.” Oni se paralelno događaju, ne eliminirajući se međusobno. Jer, ako bi prvi i mogao bez drugoga, drugi bez prvoga ne može, nema smisla. Zato na kraju mora doći i ono “Ako li ne, posjeći ćeš je.” Prvome se apsolutno ništa ne može prigovoriti; on je jasan i pravedan, i zato - na kraju - nezaobilazan (po efektu neizbježan). Mogao bi biti i krut, mogao bi ne dozvoliti bilo kakvo prilagođavanje ili odlaganje, ali on to nije. On ostavlja mjesta za ovaj drugi stav, stav koji je bitno obilježen toplinom nade. No taj je pun rizika, on stoji pod velikim upitnikom, sav je u onom “možda”. On moli za jednu godinu. To je najmanje koliko ima smisla tražiti, ali i koliko može sasvim dostajati. Kad bi tražio više godina mogao bi smokvi samo škoditi. Molba je dakle krajnje racionalna. Ne isključuje doduše mogućnost da nakon ove eventualno moli za još jednu godinu itd. No do kada to ima smisla, kad jednom mora tome doći kraj? Ako se “smokva” misli s nekim igrati, onda to može samo s ovim drugim, s vinogradarom. Ovome može uskratiti radost prijatelja koji joj se u vinogradu i dalje raduje, može se izmaknuti iz okvira njegovih nastojanja... Što se gospodara tiče - pod ovim vidom - svejedno je; on će svakako doći na svoje.

Poruka usporedbe čini nam se dosta jasna. Ozbiljan problem, mučno, ali i nezaobilazno pitanje postavlja se svakome koji je spreman 'ući' u prispodobu. Prije svega želim li ući u prispodobu kao “gospodar”, kao “vinogradar”, kao “smokva”, kao “zemlja” na kojoj smokva raste (možda kao “vinograd”) ili kao “gnoj”? Načelno je sve moguće i vrijedilo bi sve to pokušati da bi doživljaj prispodobe bio zaokružen i cjelovit.

Iz konteksta je međutim vidljivo da je Isus u onoj prilici želio da slušatelji pogledaju u dušu i prepoznaju se kao “smokva” i to po svoj prilici svi kao nerodna smokva. Dade se to zaključiti iz onoga ranije rečenoga “...ako se ne obratite, svi ćete tako...”

Slijedeći tu stazu, dolazim do onog, već nazna- čenog, mučnog pitanja: Koja je to već godina u kojoj moj vječni Gospodar dolazi, ne nalazi ono što bi trebao naći, a moj se Vinogradar - Isus uvijek iznova stavlja između mene i Njega tražeći još jednom, još jednu godinu i riskirajući još jednom, još jedan uzaludni trud?

Ne ćemo moći nikad dovoljno duboko urezati u našu svijest istinu da nam nijednu od tih “godina” Bog nije dužan dati, da je svaka bila i jest čisti dar iz ruku Isusovih i da uvijek ostaje istina koja vrijedi usprkos svega Isusova truda: “Ako li ne, posjeći ćeš je”.

 

 

 

“USTAT ĆU I POĆI SVOME OCU”

(Lk 15, 1-3; 11-32)

 

Ove riječi otkrivaju jedan novi početak. One znače zaokret, vraćanje, obraćenje. Tu počinje, moglo bi se reći, obraćenički hod mlađeg sina. Po sadržaju one su nutarnji čin, odluka, i kao takve preduvjet da bi mogao uslijediti povratak. Pod tim vidom dakle: početak!

Ipak, je li baš “početak”, ili je pravi, dublji početak negdje drugdje, ispod toga?

Iz prispodobe doznajemo da on razmišlja o životu “najamnika svoga oca”, tj zapravo o atmosferi roditeljske kuće koje se on dobro sjeća. On zna kakav je njegov otac: kakav je prema najamnicima i kakav je nekoć bio prema njemu. On tu svijest nosi u sebi, ona je dio njegova ljudskog bića; dobrano do sada potisnuta, ali ipak dovoljno prisutna da se s njom i uz nju moglo i u ovom trenutku nešto novo započeti.

Njegovo se kajanje javilo uporedo sa oživljavanjem te svijesti, nicalo je u srcu onom dinamikom kojom je pred svijetlo duše izranjala slika oca, takvoga oca. Vjerojatno je, što više, ono tek slijedilo tu dinamiku.

Jer, on je za svoje kajanje imao dovoljno razloga i bez obzira na to. No smijemo se pitati kako bi ono izgledalo bez misli na oca, na takvoga oca. Njegova bi tragedija bez sumnje bila još veća. Ovako međutim stvari drukčije izgledaju i ono što slijedi postaje razumljivo i logično. Onome “Ustat ću...” prethodi povjerenje i nada. On zna da je otac dobar i on tu dobrotu ovaj put ne želi izigrati. Možda je najviše i naučio o toj dobroti upravo u onoj prilici kad ju je izigrao. Drugim riječima: da je nije izigrao, možda bi sada manje o njoj znao. Čudno! No ipak. Ponašanje starijeg brata to dovoljno ilustrativno potvrđuje. On nikad nije izigrao dobrotu očevu i cijelim svojim ponašanjem pokazuje da je zapravo nije svijestan.

(Nije li i nešto tragično u tome što se dobrota u načelu ponajlakše dade izigrati ?? )

Vjera u oproštenje je dakle pravi početak.

Kajanje bez vjere u oproštenje nije ni moguće. Ako i kada jest, onda je to pakao.

Neki ljudi ponekad kažu da ne osjećaju kajanje. I možda je bolje da ga ne osjećaju. Ono što bi im kajanje u tom trenutku donijelo sve je prije nego poželjno. Možda se čovjekova priroda spontano i panično boji kajanja, tj svijesti o promašenosti dijela ili čak cijelog života, jer je to još gore od same promašenosti kao takve. Da bi kajanje imalo smisla, prije se mora pojaviti (ili barem uporedo) nada u oproštenje, tj svijest da netko želi i može i samu promašenost ispuniti smislom. Pravo, tj poželjno kajanje omogućuje paradoksno iskustvo radosti. “Felix culpa!”

“Ustat ću...” je moguće onomu koji “zna” Oca.

Netko njegovu sliku nosi u sebi, duboko i odavna, ali zakopanu ili prekrivenu prašinom. Bitni vid kajanja je: dovesti je pred svoje oči.

Netko još nije upoznao Oca. Treba tražiti, moliti da mu se otkrije. Tek tada će moći odlučiti: “Ustat ću...”

 

 

 

POSTAVLJENA U SREDINU

(Iv 8, 1-11)

 

Možemo li pogledati u ovaj događaj kroz zaplašene oči žene, koju, vjerojatno uz pogrde i cerenje, guraju ili vuku kroz hram prema hrpi ljudi okupljenih oko Isusa?

“Zatečena u samom preljubu”. Baš nikakve šanse nema da se izvuče. Svijesna svoga položaja koji je određen dvjema koordinatama, koliko jasnim, toliko nesavitljivim: Činjenicom preljuba i Mojsijevom naredbom. Ni protiv jednoga ni protiv drugoga ona ne može savršeno ništa. Postoje sigurno i neke druge, nama nepoznate, koordinate koje itekako određuju njezin položaj, ali one nikoga ne zanimaju.

Kako je do toga došlo da se ona našla u tom prekršaju? Što je tome prethodilo? Možda ju je muž zlostavljao - tko zna kako dugo? Možda je godinama tražila razumijevanje ili nježnost gdje ju je imala pravo naći, ali se to nije dogodilo? Možda je na trenutak pomislila da je netko konačno prihvaća i razumije?... Možda se i prodala zbog materijalne bijede?,... Tisuću “možda” su mogući. Ali njoj ni jedan ništa ne pomaže, kao što ni onima koji su je doveli nijedan ništa ne znači.

Postavljena “u sredinu”, dakle okružena sa svih strana, u stupici, nek se i po tome vidi da nema kud. Odstupnice nema, ni boriti se nema čime. Jer, čak iako sebe možda može razumjeti, opravdati se ne može.

No ovdje se događa nešto, što je možda još gore od navedenoga. Ona uopće nije važna. Ona kao takva ne znači ništa. Običan je instrument u rukama onih koji su je doveli. Ona, “bezizgledna” kakva jest, koristi se (u doslovnom smislu) da u bezizglednu situaciju dovede nekoga s kim nema nikakve veze. Kakva god da jest, zašto bi morala još poslužiti da se u neugodnu, što više vrlo opasnu situaciju, dovodi netko treći? Zašto bi njezina bijeda trebala biti iskorištena za nečije prljave ciljeve?

A taj (vjerojatno ili uglavnom) neznanac, zar će se zbog nje, da njoj pomogne, izvrgnuti bilo kakvom opasnom riziku? Može li ona kod njega imati neke šanse?

Teško da se tako nečemu može ponadati.

Ipak, jedno vjerojatno osjeća: da u obruču koji se tako nemilosrdno oko nje steže, nije sama. Isti se obruč steže i oko njega. U obruču su dvoje. Sluti ona, ili možda čak jasno zna: štogod on rekao, njoj neće pomoći, jer su oni i previše “pravedni” da bi zaobišli Mojsijev zakon, čak kad bi ovaj učitelj i dao kakvu naznaku u tom pravcu.

Oni su tako sigurni, tako prokleto sigurni. “Navaljuju”.

Opasnost u načelu zbližava ljude. Bi li bilo čudno da se iz te drhtave bijede “u sredini” izvije elementarni krik čovječnosti: Kad već mene imate da zadovoljite svoju pravdu, zašto hoćete uništiti njega? Ne zbog neke posebne plemenitosti, nego da dokaže da, kakva god bila, nije prestala biti čovjek.

Ili njihovo “navaljivanje” možda znači upravo obratno: da su sve manje sigurni?

Kako god bilo, Isus testira njihovu sigurnost. Ne odgovara. Šuti.

A onda ih sve jednom jedinom rečenicom  stavlja “u sredinu” okružene vlastitim grijesima koji ih optužuju. Nisu imali snage izdržati u tom “okruženju”. Otišli su; no i njihovi “tužitelji” (grijesi) otišli su s njima. Do kraja “u sredini” ostaje jedino ona, malo ranije na silu tamo dovedena - i on: “Isus sam - i žena”. Nema više obruča oko njih.

“Gdje su?”

Pitanje ostaje bez odgovora.

“Zar te nitko ne osudi?”

“Nitko...”

“Ni ja...”

Ima nešto čudno u ovom postupku, u ovom slijedu: “Zar nitko...”, “Nitko,...”, “Ni ja...”. Zar joj svoj stav prema njoj, svoje “ne-osuđivanje”, nije mogao izraziti nekako drukčije? Ovako, kao da se stavio u isti rang (red) s njima....

“Pusti sada! Ta dolikuje nam da tako ispunimo svu pravednost!” - odgovorio je Ivanu dok je negdje kraj Jordana stajao u redu s ovakvima tražeći krštenje. Nije mu doista nikada bilo teško stajati u redu s grešnicima. Ni njih, koji su ovdje osuđivali nju i njega, nije osudio. Prati ih i čeka negdje drugdje, gdje će im to moći reći. Ako ne ranije, onda s križa...

.....

A ona je otišla onda kad joj je On rekao: “Idi...!” Slobodna od tužitelja izvana i iznutra, s mišlju na Njega koji ukida sve obruče, ali koji joj i jasno pokazuje put.

 

 

 

STAVITI RUKU NA PLUG

(Lk 9, 51-62)

 

Ljudi razmišljaju o Evanđelju, “uče” Evanđelje na različite načine; svijesno, ali i nesvijesno. Prepuštajući se dojmu što ga ovaj Isusov slikovni govor ostavlja na mene, čini mi se, da On potiče da njegovoj riječi priđemo s jedne strane koja pretpostavlja konkretno iskustvo više no što pretpostavlja neko znanje. U mom pristupu Evanđelju to iskustvo postaje onda dodirna točka moga života i njegove Poruke.

To je ona, čini se, danas dosta zaboravljena mudrost koju sam nekada davno pronašao izraženu u jednom francuskom pedagoškom priručniku: “Ako si ronio u rijeci možda ćeš znati više o krštenju nego o njemu znaju sve biblioteke zajedno.” [1]

Slijedom te misli, tog upozorenja, razmišljam o ovom kratkom, ali značajnom dijalogu:

“Za tobom ću, Gospodine, ali dopusti mi sa se prije oprostim sa svojim ukućanima.”

“Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag, nije prikladan za kraljevstvo Božje.”

U svijest mi izranja moje iskustvo ne pluga, nego ralice....

Naši su stari ovdje u Primorju razlikovali “plug” i “ralicu”. Plug je teži, predviđen za dublju zemlju ore dublje, ima dvije ručke za koje ga orač obim rukama drži. Kod nas se kasno pojavio i malo mogao upotrebljavati. Za našu plitku, škrtu i kamenitu zemlju pogodnija je bila starija i primitivnija ralica, s jednim drškom za upravljanje, koju lakše vuku i životinje slabije snage, krave ili magarci.

Ne znam kakva je palestinska zemlja, ali mislim da je Isus radije imao pred očima našu ralicu ili nešto njoj vrlo slično.

Isus je pretpostavljao u svojih slušatelja konkretno iskustvo i zato ovu njegovu sliku mogu dublje razumjeti oni koji “znaju” što znači “staviti ruku na plug”. No kad već upućujemo na konkretno iskustvo, onda radije upućujemo na iskustvo s ralicom. Svi oni koji to iskustvo imaju - a radi se o jednom elementarnom čovjekovom iskustvu u njegovu kontaktu sa zemljom koja ga hrani - moći će ne samo shvatiti, nego i osjetiti istinitost i životnost poruke koju je Isus ovom slikom uputio onome koji mu je pristupio s izjavom: Za tobom ću...

Može izgledati pomalo tvrda ova Isusova reakcija na takvu jednu izjavu, na tako izraženu volju. No ne smijemo zaboraviti da nisu samo izgovorene riječi ono na što je Isus reagirao. U glasu, u pogledu, u načinu pristupa Isus je osjetio da ovaj čovjek ne zna ili zaboravlja što znači prihvatiti ralicu, pritisnuti je obim rukama, ako treba i nogom, da odmah zaore zemlju, dati joj ispravan nagib da krene u traženom pravcu i potjerati vuču ... Treba ga očito na to upozoriti.

Oranje je  osim što je mučan kompleksan posao. Treba točno znati što se hoće; treba brazdu točno uskladiti s prethodnom brazdom (koju je možda netko drugi izorao), i to tako dobro da se ne vidi što je starije a što novo oranje; treba se znati uskladiti s vučom: znati životinje usmjeravati, pritiskati ralicu onoliko koliko one mogu vući,...; treba znati zaobići kamen ili stablo (maslinu ili smokvu...); ponegdje treba ralicu dignuti, nositi...; ponekad, ali uvijek kad treba, treba ralo očistiti... Treba ralicom tako upravljati da zemlja koju ralo prevrće pokrije sjeme položeno u prethodnu brazdu; u protivnom sjeme neće niknuti... itd.

Sve ovo, što je najnormalniji i nezaobilazni uvjet dobrog oranja, nespojivo je sa jednim: sa gledanjem natrag. I nije uopće važno zbog čega se neki orač želi osvrtati natrag: zbog toga da vidi koliko je već izorao, kako je izorao ili nešto treće... Ovdje je sigurno jedno: tko za oranja gleda natrag neće dobro orati.

Oni koji to iskustvo imaju, trebaju ga dozvati u svijest, pa će osjetiti kako im Isus progovara njihovim vlastitim jezikom i oni će ga bez sumnje razumjeti. Oni znaju da im, dok su orali, nikada ni na kraj pameti nije padalo da se okreću natrag. Jer, što bi to moglo značiti drugo osim prestati orati? Ovo je elementarno iskustvo i ne treba objašnjenja. Evanđelje nam vjerojatno najradije i najrazgovjetnije govori upravo “kroz” takva naša vlastita iskustva. Tada postaje opipljivo (više nego 'jasno') da prihvaćanje Evanđelja u bilo kojem njegovu segmentu nije u prvom redu neka nadgradnja, nego jedan cjelovit humani čin, u kojem se čovjek doživljava jedno sa svojom odlukom kao i orač s oranjem. Brdo pročitanih knjiga ne može čovjeku pružiti ono što mu daje jedno iskonsko iskustvo, jedan neopterećeni kontakt s vodom, zemljom, trsom,... ovdje s ralicom i oranjem.

Oni koji tog iskustva nemaju trebaju upotrijebiti svoju maštu. Ona im može biti vrlo korisna. Mogu se npr sjetiti svoga pok djeda, ili nekog drugog od svojih, kako pod našim primorskim suncem polako korača za ralicom, pognut, dok mu znoj kaplje sa čela, a pogled i misao prati ralo što prevrće zemlju puneći prethodnu brazdu...

Takve Isus treba!...

Njiva svijeta, ljudske povijesti, njiva bilo koje osobne sudbine, treba postati oranica kraljevstva Božjega, oranica koja će donositi rod.

Isusu je ozbiljno stalo do te njive. Zato treba orače pogodne za takvo oranje. U protivnom, svatko tko zna što znači orati lako će si predstaviti kako će izgledati ta loše izorana njiva.

U navedenom evanđeoskom odlomku susrećemo trojicu koji su se, doduše različito potaknuti, ponudili Isusu da ga slijede. No svaki je od njih uz 'dobru volju' da ga slijedi imao i nekakav svoj “ali”, nekakav uvjet. Nije taj “ali” svaki put u njihovim riječima jasno izražen, no iz Isusove se reakcije dade na nj zaključiti. Ne znamo što je s njima na kraju bilo. Ako su uz taj “ali” i ustrajali, vjerojatno se u njemu brzo istopila njihova dobra volja da Isusa slijede. To tako naime uvijek biva, jer onaj “ali” sadrži zapravo uvijek izraz prave volje u datom trenutku, pa ono što je prije njega pozitivno izraženo i nema velike snage.

Dobro je uočiti da ti svojevrsni uvjeti koje ova trojica postavljaju mogu biti odraz trenutačnog raspoloženja, ali i jednog nezavidnog i vrlo opasnog životnog stava. U tom slučaju se radi o jednom mehanizmu koji se aktivira uvijek kada čovjek hoće opravdati sebe zbog nečeg što nije učinio. Jer, on bi doduše bio učinio, ali..., kad bi... i sl.

Vrlo je vjerojatno da se i kod mnogih mladih ljudi danas, kada se osjete ponukanima da Isusa izbližega slijede u nekom duhovnom zvanju, aktivira upravo taj mehanizam. On ili ona bi se odlučili za to, kad bi znali..., kad bi prije mogli..., ili kad bi nešto što im se ne sviđa u Crkvi bilo drukčije itd. No nije dakako to aktualno samo kada se radi o odazivu za neko duhovno zvanje. To je aktualno uvijek. I funkcionira u našim međuljudskim odnosima, bez obzira koliko mi zbog toga često štetujemo. Ali ne funkcionira nikada u odnosu s Bogom. Jer taj je odnos, odnos potpunog i apsolutnog povjerenja. Ako nas On na nešto zove, onda je sigurno da je On već riješio mnoge probleme s kojima si mi lako počnemo razbijati glavu.

Ako smo bilo gdje i na bilo koji način odlučili “staviti ruku na plug” - sjetimo se oranja. Sviđalo nam se to ili ne, tu postoji jedan “ili - ili”. Ili ćemo s pomoću Božjom izorati neku njivu, ili ćemo gledati natrag u...???

 

 

 

PITANJA KOJA TO NISU

(Lk 10, 25-37)

 

“Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?”

Ovo pitanje izgleda na prvi pogled vrlo lijepo. U njegovu sadržaju nema ničeg odbojnoga. Daljnji tekst međutim otkriva da tome nije tako. A sv. Luka, anticipirajući komentar, već prije toga kaže: “da Isusa iskuša”. I tako nas priprema da ne budemo naivni. Ni prema drugima, ali ni prema sebi.

Po naravi stvari pitanja se postavljaju kada se želi nešto doznati što je u tom času nepoznato, ili razumjeti što je nejasno. Tako postavljaju pitanja djeca. Oni se za svašta zanimaju, žele doznati, pa pitaju. Nitko se tome ne čudi, nitko nije uvrijeđen...; sve što nam se neugodna tada može dogoditi (ako bi to uopće trebalo biti neugodno) jest da ne znamo odgovora.

Odrasli, nažalost, ne pitamo uvijek tako. Nama pitanja nisu uvijek “pitanja”. Iza njih se krije nešto drugo što iz sadržaja nije vidljivo. U takvom slučaju netko treba odgovor ne zato da bi nešto doznao ili razumio, nego da bi s tim odgovorom mogao manipulirati onako kako mu treba, bogzna gdje. I ako smo se nekada pred takvim pitanjem našli i odgovor dali, vrlo je vjerojatno da smo se čak odmah osjetili izmanipuliranima. Osjetili smo da pitanje nije bilo “pitanje” nego zapravo nešto drugo. U takvim je slučajevima Isus obično mjesto odgovora postavljao novo pitanje da bi razgovor usmjerio kako treba. I u ovom slučaju je bilo tako.

Na Isusovo pitanje: “U Zakonu što piše? Kako čitaš?” zakonoznanac je odmah pokazao da zna odgovor na svoje ranije postavljeno pitanje. Odgovor mu dakle nije trebao zato što je htio doznati.

Ista se stvar ponavlja još jednom: “A tko je moj bližnji?” Nakon što ispriča priču (ili događaj) Isus će mu ponovno postaviti pitanje: “Što ti se čini, koji je od ove trojice bio bližnji...?” On će ponovno, bez okolišanja i sigurno pokazati da znade odgovor.

Očito, pitanja nisu bila “pitanja”. To je bio samo pokušaj iznuđivanja neke izjave koju bi se kasnije moglo koristiti kao “dokaz” protiv njega ili kao “opravdanje” za neka svoja nedjela. Iza pitanja nije stajao “čovjek koji pita”; stajao je radije podmukli zlobnik.

Zakonoznanac prvim pitanjem napada: “da Isusa iskuša”; drugim pitanjem, kada osjeća da mu je pozicija ugrožena, on prelazi u defenzivu: “hoteći se opravdati”.

Ne mora biti već po sebi nelegitimno i nepošteno ni “napadati”, ni “opravdavati se”. No zašto se to čini pitanjima? Zašto se ta i mnoga druga nutarnja stanja, namjere i želje, oblače u pitanja? Mi osjećamo da upravo u tom “preoblačenju” nešto nije u redu. Naša iskonska sposobnost “pitati”, “moći pitati”, bez koje smo kao ljudi nezamislivi, biva izmanipulirana. Još prije nego što ćemo (ako uspijemo) izmanipulirati drugoga, izmanipulirali smo sami sebe. Možda nam i uspije tim i takvim pitanjem postići ono što smo željeli, no ne vidimo da smo se za to već unaprijed i obilato kaznili. A sve, čini se, ponajviše zbog toga, što nismo bili u stanju ili nismo htjeli odgovorno stati iza onoga što stvarno u tom trenutku osjećamo, doživljavamo, što jesmo. Ako imamo nečasne namjere nije konačno ni čudno što se pokušavamo sakriti iza nečega što je djetinje lijepo i nevino. Trebali bismo ipak vidjeti kakvu cijenu za to plaćamo...

Isus je jednom, ne bez razloga, upozorio: “Vaša riječ neka bude da, da i ne, ne...” (Mt 5,37). 'Da' i 'ne' su u kontekstu razgovora najčešće odgovori. Što bi tek trebao reći glede pitanja...?

Ostajući još časkom kod evanđeoskog odlomka smijem se upitati: Da sam ja na mjestu zakonoznanca što bih u ovom kontekstu Gospodinu rekao? Možda bih ga i pitao ako imam stvarnih pitanja? Ali tako pitao da ostanem vjeran sebi!

“Gospodine Isuse, ja ne uspjevam ljubiti Boga svim svojim srcem... bojim se za život vječni. Trebam tvoju pomoć... mogu li joj se nadati?”

“Gospodine Isuse, iz ovoga što Ti kažeš proizlazi da su moji bližnji tek oni kojima sam ja pomogao. Ne osjećam se ugodno, premalo imam bližnjih...”

 

 

 

PRIJATELJIMA U POSJETE

(Lk 10, 38-42)

 

Gotovo idilično djeluje ovaj Lukin izvještaj. Isus u posjetu prijateljima. Situacija bliska svakome od nas. Tko nema iskustva posjeta nekom od svojih prijatelja?!

Kod svakog takvog posjeta razne su stvari u igri; razni nas osjećaji prožimaju, razna očekivanja, želje, nakane... i u skladu s tim razni i različiti postupci ili pak određene konvencionalne šablone... Kao i sve druge “obične” i svakodnevne stvari rijetko smo raspoloženi da na te doživljajne sklopove pogledamo kritičnim, odnosno samokritičnim okom. Želimo li da ovaj Isusov posjet bude neke vrsti “model-posjet” kojim možemo “mjeriti” svoja iskustva uočit ćemo neke njegove zanimljive značajke.

Isusu je po svemu sudeći u prvom redu stalo da tom prilikom svojim prijateljima nešto dade, pokloni. On poklanja svoju dobru riječ. Sestre prema toj Isusovoj želji i postupku nisu jednako raspoložene. Marta je “sva zauzeta posluživanjem”, pa dakako nema mogućnosti da Isusovoj želji ide ususret onako kako to čini Marija. Ona je “sva” negdje drugdje, a to Isusu nije primarno važno.

Ne događaju se svi posjeti u tom znaku. Dinamika davanja i primanja nije uvijek i svagdje jednako zastupljena. Zanimljivo je uočiti da ljudi idući u posjete često (ako ne uvijek) žele nešto ponijeti kao svoj dar. Danas se nerado ide u posjete praznih ruku. Možda je to izraz jedne iskonske potrebe i želje da se posjetu dade obilježje dara. Sigurno u tome nema ništa zla. No svakome sa životnim iskustvom upalit će se brzo svjećica upozorenja. Je li materijalni dar tek simbol ili možda čak krajnji domet, najviše što se posjetom želi, može i zna dati? Činjenica da se nakon toga nekada ostane s osjećajem određenog opterećenja: Što ću ja uzeti kao dar kad uzvratim posjet?, jasno upozorava da tu nešto nije u redu. Nisu li tada “pune ruke” bile samo zamjena za “prazno srce”?

Idući u posjete možda i ne želim ništa dati, želim samo nešto dobiti; svejedno je li to čaša dobrog vina ili doživljaj ugodan pod bilo kojim vidom. Ne moram toga biti svijestan, no ipak moj je posjet time određen, definiran. Nemamo pravo smatrati ga zbog toga zlim, možda čak ni manje vrijednim. Moramo samo znati da je on bitno drukčiji od onoga prvoga i da smo mu to obilježje dali mi sami.

Posjetioci ili gostoprimci, zajedno određujemo kvalitetu naših posjeta. Iza tih posjeta uvijek nešto ostaje: umor ili svježina, praznina ili obogaćenje, nemir ili spokoj... Mnogo ovisi i o tome koliko su u konkretnoj prilici ovi jedni na druge “naštimani”, koliko gostoprimci uočavaju želju posjetitelja, posjetitelj potrebe i želje gostoprimaca. Taj susret je šansa da se od njega nešto stvori. Osim u onim slučajevima koji su unaprijed korumpirani nečasnim namjerama ili imaju samo vanjski izgled posjeta a u stvari su šuplja društvena forma ili pak sadržajno nešto sasvim drugo.

“Marija je izabrala najbolji dio koji joj se neće oduzeti.”

 U ovakvom odnosu, surađujući s Isusom u oblikovanju jednog posjeta-susreta kakav je On htio, Marija izabire najkvalitetniji dio. Ono što pri tom dobiva ugrađuje se u nju i ne može biti zaboravljeno ni izgubljeno. Marta se nije najkvalitetnije uključila. Ostat će joj umor od posla i svijest da nije pogodila Isusovu želju. U oblikovanju događaja htjela je preuzeti inicijativu na način kako je ona mislila da je najbolje. Zaboravljajući da je inicijator svakog posjeta posjetitelj... I onda kad dolazi nošen željom da nešto primi, on je inicijator.

Isus - inicijator posjeta - unio je u kuću prijatelja svoju riječ: ne flašu, ne bonbonjeru, čak ni cvijet..., unio je svoju dobru riječ.

Poticajno. A možda zaboravljeno...?

 

 

 

PRVO ILI ZADNJE MJESTO...,
ILI... ?

(Lk 14, 2; 7-14)

 

Isus među uzvanicima. I on jedan od uzvanika. Kao i uvijek: prisutan s drugima unutar date situacije i istodobno odmaknut od nje, sa strane i iznad, odakle jednim pogledom obuhvaća i gostoprimca i goste.

Slušajući njegov komentar onoga što se događa pred naše se oči javljaju tri grupe ljudi, tri vrste ponašanja, tri različita gledanja..., čini se, tri moguća životna stava koje svaki čovjek može zauzeti kada se u životu odlučuje što i na koji način želi nešto postići.

Zbunjuje nas u najmanju ruku Isusov savjet u pravcu biranja zadnjeg mjesta, jer je iz svega što govori očito da se i zadnje mjesto može birati samo zato da bi se na kraju dobilo prvo. Onda i među tim drugima prepoznajemo one prve, samo malo rafiniranije.

No ima među njima ipak značajnih razlika.

Oni su prvi u najmanju ruku mnogo grublji. Žele prva mjesta bez obzira na to pripadaju li im ili ne, i pod cijenu da nekoga istisnu i oštete. Oni se guraju. To su poznati nam “laktaši”. Nigdje oni nisu obljubljeni, ali njih za to - izgleda - nije ni mnogo briga. Jer, važno je samo jedno: prvo mjesto. Uspiju li ga zauzeti, sve ostalo postaje drugorazredno. Ipak, oni se pri tom izlažu nemalom i vrlo neugodnom riziku. Obuzeti međutim onim jedinim važnim (prvim mjestom), oni tog rizika nisu ni svijesni. Isus upozorava: Može ti se desiti da dođe gospodar i digne te. Neće ti biti ugodno...

Oni drugi, ako zauzimaju posljednje mjesto u nadi da će im biti poklonjeno prvo, pod nekim su vidom jako slični onim prvima. No i oni riskiraju, ali je njihov rizik drukčije kvalitete. Nije nikada sigurno da će gospodar doći i pomaknuti ih naviše. Može se lako desiti da ostanu tamo gdje su sjeli. Ne riskiraju međutim da će nekoga nepravedno povrijediti. Nitko im barem neće predbaciti nametljivost, no opravdano im se može predbaciti hipokrizija.

Ako su međutim tamo sjeli iskreno i bez računice, onda ni rizika neće biti, i bit će u najmanju ruku viđeni sa simpatijom.

Iako Isus svojima savjetuje da zauzimaju posljednja mjesta, ne bi se reklo da mu je do toga osobito stalo. On kao da glasno razmišlja nad onime što se pred njim zbiva. On konstatira da postupak onih prvih u ovom slučaju nije osobito pametan, no ne osuđuje ga. Dobit će oni svoje... Uostalom u stavu tih “laktaša” ima i nečeg vrijednog. Jednom će reći da će u Kraljevstvo ući oni koji se budu znali gurati... (usp. Lk 16, 16b).  Kada se međutim ovdje usporede ova dva postupka, mora se priznati da je drugi bolji.

Neće nam vjerojatno biti teško pronaći se i prepoznati ni među prvima ni - možda rijeđe, ali ipak - među drugima.

Pravu zainteresiranost Isus pokazuje u trećem slučaju: “Kada pozivaš... pozovi one koji ti nemaju čime vratiti.” Tu ne samo da je isključena uobičajena računica. U igru je uvučena nova računica, sa suprotnim predznakom. Da bi se isključila svaka mogućnost nesporazuma - u teoriji i u praksi. Ovdje se događa kvalitativan pomak. Isus je zakoračio na tlo koje je njemu vlastito. Tlo potpune, savršene slobode. Tu nema nikakva rizika, nikakva opterećenja. Pred oči nam izranja istina da se dobro može činiti zbog samog dobra. Nije mu potrebna nikakva druga motivacija, što više, štetna mu je u korjenu. Ovdje je “činiti dobro” nagrada za “činiti dobro”. Zašto bi se bilo što “očekivalo”? Ni 'hvala', a kamo li pomak naviše... Onaj koji tako postupa zna da za učinjeno dobro nema veće ni bolje nagrade od svijesti da se smjelo, da se moglo to dobro učiniti. Da, takva neopterećena svijest, takav slobodan stav, pruža Bogu 'prostor' u koji može 'stupiti svojom nogom'. Dimenzije takvog čina onostranske su dimenzije. To je prostor koji pripada “uskrsnuću”. Tamo će ga svatko naći, tamo ga se jedino i može naći.

U svijetlu ovog trećeg, ono prvo dvoje doista gubi na značenju. Prvo mjesto može u stvari biti zadnje i kad se ništa izvana ne dogodi, zadnje može jednako tako biti prvo. Što to uopće znači “prvo” i “zadnje” u ovom redu stvari, iz perspektive “uskrsnuća”?...

Među ovim trećima - ako se nekad i tamo nađemo - nije nam potrebno pronalaziti se. Možda nije ni moguće... Ne bismo li se u takvom slučaju odmah našli među jednima od onih ranijih??

 

 

 

RADOST NALAŽENJA

(Lk 15, 1-10)

 

Izgubiti - tražiti - naći.

Na tom se pravcu čovječjeg iskustva događaju ove Isusove usporedbe. Znamo što znači izgubiti; znamo što znači tražiti; doživjeli smo i radost nalaženja. No u Isusovim je usporedbama naglašeno nešto, što u većini slučajeva odudara od našeg uobičajenog iskustva. Čovjek se naime odlučuje na traženje, pa i mukotrpno, kada je izgubio nešto vrijedno, kada osjeća da ga gubitak ugrožava. Ne bi se moglo to reći ni za pastira koji je od sto ovaca izgubio jednu, ni za ženu kojoj je ipak ostalo još devet drahma. Ima gubitaka koje ne smatramo vrijednim traženja, pogotovo ne velikog traženja. Muka traženja i radost eventualnog nalaženja moraju nam biti u nekom smislenom i prihvatljivom odnosu. Inače nam se više isplati zaboraviti izgubljeno.

To je korisnički odnos između gospodara i izgubljene, odnosno nađene stvari. Odnos koji je nama normalan i redovit. Ne moramo u njemu vidjeti ništa loše, ali je sigurno da logika takvog odnosa nije dostatna za objašnjenje ovih postupaka. Gledajući kroz tu optiku uočavamo znatnu disproporciju između nađene “sitnice” i ogromne radosti koja se zbog toga razbuktava. Isus očito ne pretpostavlja takav odnos. Ovdje mora biti prisutno još nešto, inače se traženje ne bi isplatilo, niti bi očekivana radost bila tako velika.

Ključ razumijevanja je u kvaliteti tog odnosa. Istina je da se ovca posjeduje, da se drahma posjeduje. Ali kako?...

Oni koji znaju kako se seljak rastaje od krave koja je svojim mlijekom godinama hranila njegovu djecu, a sada, stara, mora na klaonicu, ili od starog magarca koji ga je bezbroj puta nosio na njivu i natrag... takvi znaju kakav je to odnos.

Moj je otac, sjećam se iz djetinjih dana, molio mesara da mu dođe ususret dio puta kada mu je vodio staru kravu... nije mogao podnijeti da mu je preda pred klaonicom.

I prema neživoj drahmi moguće je imati sasvim drukčiji odnos, ako ona npr. pripada “doti” što ju je žena donijela u brak. Tu stvari postaju dio osobnog života, nekako s čovjekom dijele istu sudbinu.

Isus je takve odnose mogao pretpostavljati. Mi se danas - dobrim dijelom - moramo potruditi da otkrijemo kako i te mogućnosti postoje.

Materijalna vrijednost, ona koja se financijski dade procijeniti, ne igra ovdje nikakvu ulogu. Zbog nje se ne isplati tražiti, niti, nađena, ne donosi radost. Ako ove Isusove usporedbe ne probude u nama bitno kvalitetnija iskustva, teško da nam što stvarno mogu reći. I kada se drugima prenose, prenose se kao neki beživotni transparenti, kao formule.

 

“Radost zbog obraćena grešnika” uvijek je prisutna tamo gdje je on voljen. I samo je tamo prisutna. I toliko je velika, koliko je on voljen. Ljubav je mjera angažmana pri traženju, kao što je i mjera radosti koja postaje prevelika za čovjeka sama... mora je podijeliti s drugima. Tek onda je:

gubljenje - bol,

traženje - tjeskoba,

nalaženje - radost koja se ne da sakriti. Pa ni pred farizejima!

 

 

 

SLOBODNI OD TERETA DOBRA

(Lk 17, 5-10)

 

“Sluge smo beskorisne. Učinismo što smo bili dužni učiniti.”

Vjerujem da će se mnogima, čitajući ovaj evanđeoski odlomak, pojaviti misao praćena nevoljkim osjećajem: Zar je moguće da posao slugu koji ne cijeni i ne honorira gospodar, ni sami sluge ne trebaju cijeniti? U određenom sustavu vrednovanja, u kojem se očito krećemo, neće nam biti lako - možda je i nemoguće - prihvatiti takav stav. No buniti se protiv Isusovih riječi ne bi imalo smisla. Naš nam ovako formirani kršćanski stav to ne dopušta. Stoga je moguće da se u ovakvom, kao i u mnogim drugim sličnim slučajevima, dogodi dvoje: ili se te riječi odbiju od nas kao lopta od zida ne ostavivši nikakva traga, ili ih pokušavamo ugraditi u gore spomenuti sustav s kojim nisu kompatibilne, pa se prema njima vladamo rigidno, kruto, ne vodeći računa ni o svojim ni o tuđim osjećajima. Neprobavljeni introjekt, rekli bi psiholozi.

Možda nam pri svemu tome više smeta socijalni kontekst i odnosi gospodar - sluga, koji su dio toga konteksta. Isus ne izlazi iz toga konteksta nego daje svoj savjet ostajući u njemu. Usporedba mu međutim služi da kaže nešto što sigurno nadilazi te okvire i vrijedi uvijek i posvuda. Mi živimo u drukčijem sustavu socijalnih odnosa i drukčijem sustavu vrednovanja. Potruditi se otkriti i asimilirati onu uvijek živu jezgru koja oplođuje život, to je ono što će nastojati svatko koji Isusovoj riječi pristupa s vjerom, makar malom.

Isusova riječ kao da sugerira: Zaboravite! Kao što zaboravljate sve ono što je obično, što ni po čemu ne odskače od svakodnevice. Učinili ste nešto dobro. To je normalni dio života, ništa neobično. Ne vrijedi tome posvećivati posebnu pažnju.

Takav stav je pretpostavka za jedan novi sustav vrednovanja, mišljenja, odnosa... gdje je činiti dobro temeljno određenje onih koji su prihvatili slijediti onoga koji je “prošao svijetom čineći dobro”. To je lice, ne šminka; to je sadržaj, ne omot.

Stara istočnjačka mudrost kaže da “onaj koji dobro ide ne ostavlja za sobom tragove”.  Intri- gantno se ova misao upliće s našim evanđeoskim osjećajem “beskorisnosti”, nezainteresiranosti za vlastito učinjeno dobro koje je najidealnije zaboraviti. Učinjeno se dobro naime može pamtiti i najčešće se pamti. Ono ostavlja “trag”. Trag u našem sjećanju, o tom se ovdje radi. Jer, činjenica da činimo nešto dobro, znak je da smo uvijek na novom mjestu, znak je da “idemo”. “Trag” je sjećati se, misliti na ono gdje smo bili. Svako novo dobro tada znači dopisivanje novog križića, novog plusa... Trag nam postaje važan. Nužno mijenjamo o sebi mišljenje, stvaramo uvijek novu sliku o sebi, nama sve simpatičniju, koje se sve teže odričemo..., dok možda na kraju ne upadnemo u idololatriju vlastitog “dobro-činitelja”. Učinjeno dobro koje se ne “zaboravlja” postaje teret koji zapravo ograničava našu slobodu. U skladu je s time naš odnos prema dobru kojeg se sjećamo bitno različit od odnosa prema dobru kojeg se ne sjećamo.

To se bar donekle dade provjeriti na iskustvu koje smo imali kada nas je netko podsjetio na neko dobro koje smo učinili, a mi se toga uopće ne sjećamo. (Koristeći se već usvojenim slikovitim govorom smijemo se upitati: Ne bismo li željeli da nas Gospodin jednom na sudu baš tako “pod-        sjeti”...?)

Nama nije strana misao ni iskustvo kako je učinjeno zlo teret koji opterećuje naše pamćenje. U ovom slučaju možemo reći: “srećom”, jer se sami tog tereta ne možemo osloboditi a to želimo, pa tražimo pomoć. U daleko smo težoj situaciji, ako i ukoliko to zlo opterećuje našu podsvijest.

Učinjeno se pak dobro pretvara u vlastitu suprotnost ukoliko “optereti” naš život. Htjeli ili ne, uvijek postoji latentna opasnost da postanemo “siti” dobra. A Isusu je stalo do naše slobode. Učinit će sve da nas oslobodi od zla. Učinit će također sve da nas oslobodi od “dobra” kako se ono ne bi pretvorilo u zlo za nas. Njegove upute: “Kad izvršite sve...recite: Sluge smo beskorisne...” ili: “Neka vam desnica ne zna što čini ljevica” (što je na istoj liniji mišljenja i vrednovanja) možda su preblijedo i premalo učinkovito prisutne u našoj kršćanskoj svijesti...

Mi smo i o Evanđelju navikli razmišljati po unaprijed određenoj shemi (koje dakako najčešće nismo svijesni). Evanđelju međutim moramo dopustiti da nas probudi gdje hoće. Okviri misaonog kretanja u kojima nam razmišljanje o nekom evanđeoskom odlomku izgleda logično ne iscrpljuju njegovu životnost i bogatstvo.

 

 

 

KRALJEVSTVO JE NEBESKO
'KAO KAD'

(Mt 13, 44-52)

 

Dok smo bili mali, nismo se znali izražavati u logički sročenim definicijama. To su nas naučili tek kasnije. S vremenom smo postali svjesni prednosti koje ima taj način izražavanja, no istodobno smo, vjerujem, zaboravili koje smo sve prednosti izgubili napustivši onaj prvi način koji se daleko više oslanjao na asocijacije, analogije, maštu, na doživljeno iskustvo... Dobili smo na točnosti, ali smo izgubili na kvaliteti doživljaja, na mogućnosti prenošenja iskustva. Ako dobro definiramo stvar, onaj drugi će nas vrlo vjerojatno ispravno shvatiti, no isto je tako vjerojatno da neće pri tom bogzna što 'doživjeti'. Način govora, svojstven svoj djeci koja odgovaraju na pitanja 'što je nešto', ne ide u pravcu definiranja određene stvari u poznatom nam smislu. Dijete će najčešće odgovoriti: To je kad... Opis koji slijedi obilježen je doživljajem, iskustvom; pokazuje, otkriva uvijek neku dinamiku, nema statičnosti.

Govoreći o Kraljevstvu nebeskom Isus ne govori definirajući ga. Radije opisuje, oslikava, poziva se na stanovito iskustvo, služi se analogijama... U usporedbama koje stoje pred nama ne kaže npr. 'Kraljevstvo nebesko je dragocjeni biser', iako mi to često (ako ne i uvijek) upravo tako razumijemo. On će radije reći “Kraljevstvo je nebesko kao kad...” i mi ćemo moći osjetiti da iza toga stoji jedna bogata dinamična zbilja koja, izražena u nama bliskim analogijama, govori mnogo više nego što kaže jedna definicija kao: Kraljevstvo je nebesko dragocjeni biser. U taj sklop datosti koje su imenovane kao Kraljevstvo nebesko ulazi i traganje za njim, i radost nalaženja, i čuvanje da ne bi, jednom nađeno, slučajno propalo, i svijest da je vrednije od svega što se ima, i odricanje od onoga što se imalo radi posjedovanja ovoga, i činjenica da ono hvata “sve vrste riba” da bi se tek na kraju “loše izbacile”... Sve to zajedno, cijela ta 'dinamika' imenovana je imenom Kraljevstva. Gledamo li dakle na Kraljevstvo u tom smislu, “kao kad”, onda nam mora postati prihvatljivo da tamo spada i onaj koji traži, i onaj koji je našao pa od nekog (opravdanog ili neopravdanog) straha sakriva od drugih, i onaj koji je u fazi “prodavanja” ostalog što ima ne bi li konačno mogao “kupiti” to blago, i sve vrste riba u mreži dok god nisu izbačene kao “loše”.

Smijemo o Kraljevstvu nebeskom razmišljati i pod obrnutim predznakom. Možemo se pitati, gledajući ovo što Gospodin govori, gdje Kraljevstva nema. Otkrit ćemo da ga nema tamo gdje se ono ne traži, tamo gdje mu se ne prepoznaje vrijednost, gdje nema brige, pa i tjeskobne brige, da se do “blaga” dođe, tamo gdje onda - dosljedno - nema ni volje da je čovjek za volju ovoga  spreman napustiti drugo što ima, čak sve što ima; gdje se misli da u mreži već sada smiju biti samo “dobre ribe” pa se, dakako, dosljedno tome i ponaša.

Ima još nešto, što se u ovom dinamičnom zbivanju uzima kao samo po sebi razumljivo, što i jest, no možda se baš zbog toga ne uočava jedna odlučujuća komponenta ovog zbivanja: to je usmjerenost na ono bitno, na ono najvrednije, na ono “jedino potrebno”. Ako je naime cjelina života obilježena takvim stavom i ako takav stav postane sastavnicom čovjekova bića, onda to postaje i paradigma za ponašanje na svim razinama življenja, u svim segmentima ili područjima života i pojedinačno uzetima.

Naše se vrijeme vjerojatno neće moći 'pohvaliti' da su prave, istinske vrijednosti bile osobito ni nuđene ni tražene. Činjenica (koju će možda neki teško priznati) da se za određenu kupnju odlučujemo više zbog pakovanja nego zbog kvalitete sadržaja, da se pri ponudi mnogo puta daleko više ulaže u ambalažu (gdje je to po sebi sasvim bespotrebno) nego u kvalitetu ponuđenoga, pa su stvari, prehrambeni artikli ili sl. samo zbog toga višestruko skuplji nego što bi trebali biti... i slične pojave, govore očito u prilog teze da današnji čovjek uvelike nije usmjeren na “bitno”, da mu takva usmjerenost nije baš 'jaka' strana. Čovjek tako 'postavljen' teško će otkriti, doživjeti da je u Isusovoj usporedbi blago vrednije od njive, da je biser toliko dragocjen da se isplati zbog njega sve ostalo rasprodati i kupiti ga. Sva sila naših ponašanja govori upravo obratno: njiva nam je vrednija od blaga i morala bi biti dovoljno privlačna da bismo se odlučili kupiti je. Ako se to konačno i dogodi, onda odmah pomišljamo da ćemo time automatski dobiti i blago. No u to ozbiljno sumnjam. Isusov način govora o Kraljevstvu ne daje nam pravo tako zaključivati. Dok kupujući lijepu staklenku ili kutiju s njom doista kupujemo i kakav-takav sadržaj do kojega nam je stalo, neće tako biti s “njivom i blagom” iz usporedbe. Ako smo naime i kupili njivu jer nam se sviđa, može nam lako promaći “blago”. U Isusovu vrednovanju njiva se kupuje zbog blaga, a ne zbog toga što je ona simpatična. Ovdje su odnosi drukčiji, a određeni su stavom, usmjerenošću čovjeka.

Vrijedi držati na pameti da Isus ipak nije rekao: Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek kupi lijepu njivu pa mu se dogodi da na njoj nađe veliko blago...

Vrijedi držati na pameti i drugu Isusovu riječ o Kraljevstvu koja sa svoje strane osvjetljuje ove usporedbe baš u navedenom smislu: “Tražite najprije Kraljevstvo Božje, a sve ostalo će vam se dodati.”

 

 

 

 

SAŽALITI SE

Mt 14, 13-21

 

Sažaljenje je osjećaj koji se kod normalnih ljudi gotovo uvijek javlja kada vide da netko trpi. Ipak je, znamo iz iskustva, taj osjećaj diskutabilne vrijednosti. Kolikogod on s jedne strane bio spontan i naravna reakcija pri uočavanju nečije nevolje, s druge nam je strane također poznato da ljudi pretežito ne vole da budu sažaljevani, ne vole se vidjeti sažaljevanima. Konstatirajući tu činjenicu i sudjelujući u tom više-manje općenitom iskustvu, smijemo se nad ovim evanđeoskim odlomkom upitati i zašto je to tako. I to upravo zato jer nam se čini da ovaj odlomak barem dijelom daje i odgovor na to pitanje.

Mi se ovdje susrećemo sa Isusovim sažaljenjem: “Kad iziđe, vidje silan svijet, sažali mu se nad njim....” Očito zbog toga što je osjetio njihovu nevolju i bijedu. Vidimo to barem iz činjenice što je izliječio njihove bolesnike.

Susrećemo se i sa sažaljenjem Isusovih učenika nad tim umornim i gladnim svijetom: “Pust je ovo kraj i već je kasno. Otpusti ih...” Ne spominje se doduše izrijekom sažaljenje, no ono je bez sumnje tu; ovakva njihova intervencija ne ostavlja za to sumnje.

Ono što ova dva slučaja razlikuje jest način kako Isus, odnosno učenici, reagiraju i kakva se inicijativa iz toga rađa: Isus, sažaljen, liječi njihove bolesnike, a učenici ih, sažaljeni, šalju po selima nek si kupe hrane. Ne treba posebno podcrtavati tu razliku, ona je svakome očita. Isus čini u tom trenutku ono što treba i ono što on može, učenici očito misle da oni tu ne mogu ništa.

No je li tome baš tako?

Isus se očito ne slaže s takvim mišljenjem svojih učenika pa će im na njihov prijedlog odgovoriti drugim prijedlogom: “Dajte im vi jesti!”.

“Nemamo ovdje ništa osim...” bit će njihov odgovor i njihova isprika.

Ovaj je odgovor iskren i realan. “Ali što je to za tolike.” - imamo priliku o istom događaju pročitati malo opširnije kod sv. Ivana. U ovom slučaju nije problem u tome što oni ne bi htjeli pomoći. Problem je u tome što oni ne vjeruju da bi s ono malo što imaju mogli pomoći. I s ovim smo dospjeli do točke gdje se Isus upliće u sažaljevanje učenika i čini ga korisnim i produktivnim. Oni moraju promijeniti svoje mišljenje i svoj stav. Moraju se obratiti. Ne događa se nikada, ili gotovo nikada, da čovjek koji je zahvaćen sažalje-   njem ne bi mogao baš ništa učiniti. Ne vjerujući da to može, on i ne čini ništa. Upućuje nevoljnika na njega samoga. Svojim sažaljenjem postaje mu samo ogledalo u kojem sebe, baš kao nevoljnika, može još bolje vidjeti.  A zar nije slika patnje koja se živi dovoljno mučna da bi je nevoljnik još trebao vidjeti i u očima svoga bližnjega?

To je sažaljenje koje ide do pola puta. Saža-    ljenje koje je krenulo kao izazov i na njemu ostalo. Jalovo sažaljenje koje doista nikome nije potrebno i koje, izuzevši pokoju polubolesnu psihu, nitko ne želi.

Treba međutim prevladati ono što su morali prevladati apostoli. Povjerovati, da koliko god malo imao, to nije nikada toliko malo, da ne mogu učiniti baš ništa. Uostalom to što meni može izgledati nedostatno i malo, ne mora i za drugoga baš toliko značiti. Može za njega u datom slučaju biti i mnogo, mnogo više.

Jer često samo ustrajati uz nekoga može značiti strahovito puno. Može značiti u gotovo doslovnom smislu (psihološki) nositi ga, čega se zapravo mi kao “sažalnici” jako bojimo, i na određeni se “pristojni” način samo toga želimo osloboditi i ništa više. U takvom je slučaju, priznali mi to ili ne, uvijek prisutna i jedna jaka egoistična nota. I zdrava je reakcija onih koji takvo sažaljenje ne žele.

Osim toga valja uočiti da količina nečega čime se može i hoće pomoći, nije ni izdaleka onoliko važna koliko se to nama čini. 'Što dajemo' ili 'što činimo' je u odnosu prema 'kako dajemo' ili 'kako činimo' daleko beznačajnije nego što obično mislimo. K tome je najčešći slučaj da smo s obzirom na ono 'što' gotovo uvijek izvana ili iznutra ograničeni, dok smo s obzirom na onaj 'kako' potpuno slobodni, no u tom se pravcu očito nismo baš previše spremni potruditi.

Iz evanđeoskog događaja međutim učimo kao vjernici još mnogo više: da Bog to malo što mi spremno u takvom slučaju dajemo, može umnožiti za koliko god je potrebno, pa i da preostane.

 

 

 

ŠTO GOVORE LJUDI,

A ŠTO VI KAŽETE?

(Mt 16, 13-20)

 

Poznati i neobično važni dijalog Isusa s njegovim učenicima blizu Cezareje Filipove ima vrlo zanimljivu strukturu. Ta i takva nutarnja struktura posebna je vrijednost ovog događaja. Zaobilazeći sadržajnu poantu, koja je bez sumnje najvažnija i zbog koje se sve događa, neće biti bez koristi uočiti i upravo ovakvu strukturu i nutarnju dinamiku ovog razgovora.

Isusu je najprije stalo do toga da vidi, odnosno da njegovi apostoli postanu svjesni koliko su oni sami upoznati sa 'javnim mnijenjem' glede njegove osobe. Nije očito svejedno znati ili ne znati što drugi misle o Isusu, a dosljedno tome i o bilo kojoj drugoj stvari, posebno ako je ona važna. Na ovome se mjestu smijemo upitati koliko je neko naše mišljenje stvarno 'teško', dok ne znamo što o istoj stvari, događaju ili osobi misle drugi, oni oko nas.

Činjenica je da mi prema nekom tuđem mišljenju ne možemo nikada biti sasvim ravnodušni. Pogotovo je to značajno, ako neko mišljenje jednodušno dijeli veći broj ljudi, ili još više, ako je to tzv. javno mnijenje. Nekada u takvim slučajevima sasvim nekritično prihvaćamo mišljenje drugih kao svoje, prilagođavajući se bez postavljanja bilo kakvih pitanja, ni sebi ni drugima. I moramo priznati da je to udobno. Pogotovo stoga što u takvom slučaju za to ne preuzimamo na sebe nikakvu odgovornost. Istina je da bi bez takvog prilagođavanja život praktično bio nezamisliv i nemoguć, jer jednostavno nije moguće sve provjeravati da bismo stvorili osobni sud.

No istina je također da se nekada baš moramo aktivno angažirati da bismo stekli upravo osobni sud, da bismo oblikovali osobni stav prema nečemu ili nekomu. Nekada je formiranje takvog osobnog stava od sudbonosnog značenja, i nije uvijek lako znati kada je i gdje to potrebno. Još je manje lako donijeti sud i zauzeti stav koji je rezultat osobne provjere, a razlikuje se od mišljenja okoline. Riskira se - uz ostalo - biti 'bijela vrana'. U takvom se slučaju više ne možemo osjećati sigurni zahvaljujući našem osloncu na druge. Preostaje samo vjerovati u sigurnost 'vlastitih nogu'. No moramo također biti sigurni da nismo upali u vlastitu klopku misleći da su te 'noge' sigurne samo zato što su naše a ne tuđe.

Iz evanđeoske nam je situacije jasno da Isus, kada je u pitanju odnos prema njegovoj osobi, očekuje naš jasno izdiferencirani stav koji se mora, da bi bio doista autentičan i osoban, usporediti i sa stavom, sa mišljenjem onih oko nas. On se na neki način mora provjeriti uspoređujući se s mišljenjem drugih i mora tu provjeru izdržati.

Mogli bismo ovdje reći da je Petar odgovorio jednom zauvijek i u ime sviju. U tom slučaju mi ne bismo trebali ništa drugo nego prihvatiti i ponoviti Petrovu izjavu. Pitamo se ipak, je li to sve što nam ovaj evanđeoski događaj i dijalog poručuje. Nismo li tada još uvijek samo na liniji prihvaćanja već nečega postojećega (makar to ne mora biti javno mnijenje), a još uvijek bez osobnog angažmana, bez osobne odgovornosti, bez rizika i zapravo bez osobnog odnosa. Ipak smo u tom slučaju onaj zahtjevni: “A vi, što vi kažete...?” vrlo elegantno zaobišli...

 

ŠTO JE ZAPRAVO U IGRI?

(Mt 16, 21-27)

 

Ne možemo biti neiznenađeni Isusovom reakcijom na Petrovu primjedbu: “Bože sačuvaj, to se tebi ne smije dogoditi!”

“Nosi se od mene, sotono!” - riječi su kakve nismo navikli čuti iz Isusovih usta. Pogotovo ih ne očekujemo u prilici kakva nam izgleda ova, a to je: kada se jedan prijatelj zauzima i pokušava nešto učiniti da bi svog prijatelja izbavio od trpljenja i na koncu od najgoreg, od smrti. Ako je Petrovo odvraćanje Isusa od muke bilo izraz njegove prijateljske zauzetosti i ljubavi, onda mi ovakva Isusova reakcija nikako nije prihvatljiva kao logična u normalnoj međuljudskoj komunikaciji. Neka je Petar imao i krivo u objektivnom smislu, neka su njegova razmišljanja i pogledi preuski, onaj “Nosi se od mene” i “sotono”, nakon svoje 'prijateljske' intervencije ipak nije zaslužio.

Gledajući stvari izvana to izgleda baš tako. No upravo tu postajemo i sumnjičavi. Soje li stvari baš tako i što je zapravo u igri? Budući da osim ovog vanjskog, opisanog i citiranog, ništa drugo ne vidimo, možemo se samo prepustiti slutnji; možemo se identificirati s Petrom, s onim Petrom koji je oduševljen Učiteljem koji će ga - vjerojatno skoro - kad konačno uzme vlast u ruke, posaditi uza se na odgovorno, počasno, možda najpočasnije mjesto. U Petrovoj su glavi već jasni obrisi te budućnosti, budućnosti zbog koje je on ostavio svoje mreže, čamac, svoju obitelj... i pošao za njim. Jer On je konačno nešto stvarno “obećavao”.

Taj Petar nije u ovom trenutku morao uopće biti svijestan da mu se zapravo ruši cijeli jedan svijet, ako su Isusove riječi o muci i smrti stvarno točne, ako “stoje”. On reagira spontano kao što reagira čovjek kome se izmiče tlo ispod nogu...

Ili možda i jest svijestan onoga što sve u njemu ruši Isusov navještaj o muci i smrti, no pokušava to spriječiti na najprihvatljiviji način, tako da se ne treba ničega stidjeti, dapače... Svoju paniku pred spoznajom da bi sve njegove nade mogle biti izjalovljene on brzo racionalizira i pokušava otkloniti opasnost na način koji bi Isusu trebao biti i bliži i prihvatljiviji. Ta valjda mu je najprije stalo do njega samoga!

Zar se nismo toliko puta osjetili osobito zadovoljni, kada smo 'jednim hicem' postigli više ciljeva koje smo željeli? Zar nije 'odličan potez' onaj kojim se ne otkriva svoja prava potreba, a ipak se postizava upravo ono što se želi; što više, umjesto eventualnog prijekora za sebičnost, dobiva se nagrada za iskazani altruizam. Pogodak “u sridu”, rekli bismo. Rijetke su tako 'bogato' tempirane intervencije.

Što bi bilo - dakako u ovoj pretpostavci - da je Petar, svijestan onoga što se s njime događa, u strahu zapitao: “A što će onda biti sa mnom, Gospodine?”... Ne mogu zamisliti da bi Isus reagirao: “Nosi se sotono!”

Sva je prilika dakle, da je u igri nešto sasvim drugo i drukčije od onoga što je u ovoj prilici izvana vidljivo.

I ne bismo se trebali zavaravati da je samo Isus bio taj koji je bio u stanju osjetiti da se iza 'prijateljskih' riječi skriva nešto drugo (što - u krajnjoj liniji - i ne mora sasvim isključivati ono “prijateljsko”). Mnogi ljudi, možda svi, to osjete. Pitanje je međutim koliko su u stanju osloniti se na tu svoju slutnju i uopće ne svoju intuiciju i vjerovati joj. Zato neće vjerojatno reagirati kao Isus. No u najmanju ruku ostat će u njima barem 'crv sumnje', pa će “Petar” (čitaj: ja) opet teško doći na ono svoje.

A ovaj je način reagiranja - kao model - nerijetko prisutan u našim međuljudskim odnosima. Zato se vrijedi češće zapitati: Koju ja zapravo igru igram?

Nakon ovog razmišljanja nije mi Isusova reakcija više uopće strana i neprihvatljiva.

 

 

 

LANČANE REAKCIJE DOBRA I ZLA

(Mt 18, 21-35)

 

Ima postupaka koji, jedamput učinjeni, ne “žele” ostati izolirani, sami. Kao da, u određenom  smislu “traže” da budu ponavljani. Novi postupak iste vrste kao da osmišljava prethodni; bez sljedećeg onaj prvi nije trebalo ni učiniti; imamo osjećaj da se prvi bez potpore drugoga, drugi bez potpore trećega itd. ruši i postaje uzaludan i bezvrijedan, jednostavno se “nije isplatilo” tako postupati. U tom smislu stojimo pred nekom nutarnjom logikom, nutarnjom zakonitošću takvih čina i postupaka koja podsjeća na “lančanu reakciju”, jer se nekako lančano širi, izaziva reakciju iste vrste.

Postupke na koje ovdje mislim ilustrirat ću nekim primjerima.

Ako se netko u određenom trenutku poslužio lažju da bi postigao bilo kakav cilj, vrlo će se brzo naći u situaciji da će ovu prvu laž morati braniti drugom laži ne želi li da se konstrukcija koju je počeo graditi ne bi odjednom srušila. Druga će laž po istoj zakonitosti tražiti treću itd.

Još su bolji primjer za to mržnja i osveta jer nose u sebi jak emotivni naboj. Nutarnja dinamika osvete jest upravo to vraćanje “milog za drago”, koje - kao takvo - ne pozna kraja i može se širiti u nedogled.

Poznati su nam međutim i primjeri takve dinamike koji imaju pozitivan predznak. Znamo primjerice kako iskazano povjerenje izaziva povjerenje druge strane i sl.

U svim takvim primjerima, bilo pozitivnim ili negativnim, čovjek može i prekinuti “lanac”. Može donijeti prosudbu: ne isplati se, nema smisla..., i stati.

Poznavaoci Božje pedagogije, pogotovo one evanđeoske, znaju kako Bog često poziva čovjeka na dobro predlažući mu postupke koji se odlično uklapaju u neku dinamiku naše ljudske naravi. Zato takve Božje inicijative i prepoznajemo kao sukladne našoj naravi i znamo vrlo dobro kako se pozitivno mijenja kvaliteta našeg osobnog i zajedničkog života kada ih prihvatimo i pretvaramo u praksu.

Isusova usporedba o gospodaru koji oprašta dug sluzi nalazi se također na toj liniji. Gospodar pokušava pokrenuti “lančanu reakciju” praštanja, što mu u ovom slučaju nije uspjelo, pa se na kraju vidi kako nije imalo ni smisla. Ipak, sluga je dobio šansu. To što je nije iskoristio poučno je za Isusove slušatelje na dvostruki način: prije svega što im je sasvim jasno kako je sluga trebao postupiti (makar nije), a zatim i zbog toga što se na taj način valorizira realnost, da naime treba računati i s time da se neće uspjeti pokrenuti “lanac praštanja” svaki put kad se drugome oprosti. Drugim riječima: iz činjenice da je nekome oprošteno neće svaki takav naučiti drugima praštati. No to ipak ne znači da se ne isplati uvijek iznova upravo na taj način pokušavati upaliti iskru koja će se razgorjeti u lančano praštanje. Tim više što se dade shvatiti da je to konačno i jedini način koji je istovremeno pravi i efikasni ustuk mržnji i osveti, pravi i jedini način “oslobađanja” (oprostiti = osloboditi) sebe i drugoga od tereta kojega se čovjek upravo pokušava osloboditi osvećujući se, što mu dakako iz već spomenutih razloga ne polazi za rukom.

Oproštenje je središnja tema Evanđelja. Oproštenje je jedini način kako se dolazi do spasenja. Zato je dinamika praštanja i njezina nutarnja zakonitost u Evanđelju s jedne strane lančanog, a s druge strane cikličkog karaktera.

Lančanog - u smislu što oproštenje koje sam primio postizava svoj puni učinak i smisao kada ga dalje drugima dajem. Gospodar oprašta sluzi, ovaj treba oprostiti svome drugu i - podrazumijeva se samo po sebi - taj treba dalje oprostiti svojim dužnicima itd.

Cikličkog je karaktera u smislu što moje praštanje (oproštenje koje dajem) postaje uvjetom da sam mogu oproštenje primiti. Tako praštanje izgleda iz perspektive Očenaša (“Otpusti nam... kako i mi otpuštamo...”).

Oproštenje je dakako veoma poželjno za svakoga koji se želi osloboditi bilo kakvih “dugova”. No ono se ne prima kao neki izolirani paket u kojem bismo, primivši ga, mogli mirno uživati. Kao takvo ono u Evanđelju, dakle u kršćanstvu, jednostavno ne postoji. Primiti oproštenje “plaća” se opraštanjem drugima. Jedino se u tom sklopu oproštenje, tj. oslobađanje stvarno događa. Najbolje to razumije onaj koji (za sebe!) između tih dviju datosti (primati i davati oproštenje) osjeća znak jednakosti, bez obzira na to koju će od njih staviti na prvo mjesto. Ilustrativno je za tu dinamiku cikličke međuovisnoti i jedno drugo mjesto u Evanđelju (Lk 7, 47), gdje Isus govori o pokajanoj grešnici: “Oprošteni su joj mnogi grijesi jer je mnogo ljubila”, i dalje: “Kome se manje prašta, manje ljubi.” (Jedamput je praštanje zavisno od ljubavi, drugi put je ljubav zavisna od praštanja.)

Korisno je još iz jednog kuta baciti pogled na ovu dinamiku. Naši su postupci u načelu uvijek uvjetovani predmnijevanom rekcijom drugoga, makar toga najčešće nismo svijesni. To znači da ćemo na jedan način postupiti kada očekujemo npr. pozitivnu, a na drugi način kada očekujemo negativnu reakciju na naš postupak. Iako nikad definitivno ne možemo unaprijed znati kakva će biti reakcija drugoga, mi - ovisno o vlastitoj psihičkoj strukturi i ranijim iskustvima - stvaramo unaprijed određenu “sliku” te buduće reakcije, kolikogod provizorna ta slika bila. Svojim pak tako uvjetovanim postupkom uvjetujemo i reakciju drugoga, pa opet imamo jedan lančani slijed, jedan circulus vitiosus, koji se “odmotava” baš kako ne bi trebalo. U doživljaj vjere sigurno spada i sposobnost i volja da se uvijek iznova pokušava “startati” onaj pozitivno usmjereni lanac reakcija, što nije moguće trajno činiti, ako se ne “očekuje” pozitivna reakcija drugoga, ako se upravo s takvom reakcijom ne računa. Ovdje vjerojatno dotičemo krajnje mogućnosti vlastitog utjecaja na promjenu drugih u pozitivnom smislu. Najkraće se to može to sažeti u ovakav slogan: činiti dobro vjerujući da će to potaći drugoga da i on čini dobro. No znajući kakva nam je nutarnja struktura kao i fond iskustava (što je dakakao vrlo povezano i međuovisno), činiti tako nešto doživljava se kao korak u prazno. Zato je to na kraju uvijek korak vjere.

U tom smislu i ne isplati se oprostiti, ako se predviđa, ako se “vjeruje”, da će onaj drugi to iskoristiti da bude još gori; ne isplati se drugome dati, ako se “vjeruje” da će drugi taj dar zloupotrijebiti; nema smisla (prema sv. Pavlu) drugoga smatrati višim od sebe (usp. Fil 2, 4), ako se “vjeruje” da je to za drugoga tek nova prilika da on ostale smatra od sebe nižima itd.

Ali ima smisla i isplati se drugome oprostiti vjerujući i nadajući se da će za njega to biti impuls za opraštanje; dati drugome nadajući se da će i on naučiti davati... itd. Ovo ima smisla uvijek, jer je otvoreno prema novom dobru koje će se kad-tad dogoditi, lančana će reakcija krenuti, kao što je već definitivno krenula s križa... Za opstanak dobra drugog puta i nema. Nema dobra bez vjere u dobro. Nema dobrog čovjeka bez vjere u dobrog čovjeka. Da bi se dobar čovjek “dogodio” može se u krajnjoj liniji samo “dopustiti” da se dogodi, može mu se u vlastitom srcu stalno držati pripremljeno mjesto.

 

 

 

UPORNOST NASPRAM UPORNOSTI

(Mt 21, 33-43)

 

Promatrajući dinamiku zbivanja u ovom odlomku uočavamo svojevrsno sučeljavanje dviju upornosti. Upornost gospodara koji višekratno pokušava dobiti urod svoga vinograda nakon više bezuspješnih pokušaja (za poruku parabole nije važno događa li se to brojčano dva, tri ili više puta; poruka ostaje ista) i upornost vinogradara koji svaki put iznova na isti način reagiraju na gospodarev pokušaj.

Čovjek se ovdje - htio ne htio - mora u najmanju ruku čuditi toj gospodarevoj upornosti, tom ponavljanju koje, kada nakon svih bezuspješnih pokušaja onima koji su čak ubili(!) njegove sluge šalje i svoga sina. Taj postupak na kraju - čini se - izlazi iz svih razumnih okvira. Promatrač sa strane mora se upitati, odakle gospodaru tolika vjera u njegove vinogradare koji mu svaki put, ne riječju nego djelom - dakle na najuvjerljiviji način, poručuju da ne mijenjaju svoje mišljenje. Ta vjera da će se oni ipak promijeniti, da će kod njih “prevladati razum”, da će shvatiti da svojim postupcima ne mogu ništa promijeniti, da vinograd nije njihov i da još manje njihovim postaje nakon ovakvih postupaka, ta se vjera ne može objasniti razumnim rezoniranjem. Ljudski bi razum mnogo prije uočio realnu situaciju i znao bi kako ima, a kako nema smisla postupati. Stječe se dojam kao da je nešto zamračilo taj “razum”. Nešto je jače od njega što ovdje odlučuje. Tražeći među našim ljudskim iskustvima točku gdje bismo ovakvo ponašanje mogli prikopčati, gdje bi ono ipak moglo imati svoje opravdanje, nalazimo da bi to mogla biti jedino ljubav. Nezaslužena, slobodna, darovana ljubav. Tolika upornost, ako doista nije sasvim luda, može se još jedino opravdati ljubavlju.

No i s druge strane imamo upornost koja se razumski ne da opravdati. Vide li vinogradari što zapravo postižu svojim odbijanjem davanja uroda koji su dužni. Mijenja li se nešto u stvari time što oni opetovano to odbijaju? Promatraču sa strane je očito da se to ne događa niti se može dogoditi. Gospodar ostaje gospodar sa svim onim što može i hoće. Vinograd nije i ne može postati njihov. Jedino što mogu jest da ga pokušaju oteti. To i pokušavaju, a svu snagu za taj čin crpe - čini se - iz činjenice da gospodar nije tu, ne vidi ga se. I možda iz činjenice što gospodar nakon njihovog odbijanja i pobune ne odgovara represalijama - što bi bilo za očekivati - nego ponovno šalje druge sluge, u većem broju, valjda zato da bi razumjeli da ne postizavaju ništa... No sve je bezuspješno. Ništa ne koristi. I opet se moramo upitati odakle ta i takva upornost? Odgovor je i ovdje 'izvan razuma'. Čini se da iza takvih postupaka može stajati jedino “glupost”! Glupost koja se hoće i njeguje, kojoj se povjerava upravljanje životom.

Ona je za čovjeka opasnija od mnogih drugih opasnih stvari. Možda najopasnija. Jer Gospodaru na kraju i ne preostaje drugo nego 'počisititi gumno' i početi iznova. Dati šansu drugima koji će možda biti pametniji.

 

 

 

PITANJA, PITANJA, PITANJA...?

(Mt 22,1-10)

 

Pred Evanđeljem možemo stajati doista vrlo različito. Možemo se diviti, možemo dočaravati događaj, možemo stajati sasvim pasivno, možemo pitati... Ne bi valjalo reći da bilo koji od spomenutih (i nespomenutih) načina ima sam po sebi prednost, da je sigurno bolji, korisniji od drugog ili sl.

Pred ovim evanđeoskim odlomkom želim danas stajati “upitno”, želim samo postavljati pitanja. Zašto baš tako, ne znam. No na neki je način baš takav stav u meni isprovociralo ovo Evanđelje, ništa drugo.

 

Zašto baš usporedba kraljevstva nebeskog sa “svadbom”?

Koji su to njegovi “uzvanici”? Rodbina, prijatelji...?

Zašto ponavlja poziv više puta? Zašto insistira?

Zašto pak ovi “ne mare”? Zašto su im svakodnevne stvari toliko važnije?

Zašto pak neki zlostavljaju i ubijaju sluge? Zar je “zvati na svadbu” tako kažnjivo?

Zašto se kralj 'u drugom krugu' odlučuje zvati sve, bez ikakve selekcije? Koji su ti koji su se mogli naći “po raskršćima”? Kakva su sada kraljeva očekivanja?

Zašto sada sluge, čini se, čine i više nego gospodar od njih zahtijeva: oni ne “pozivaju” samo, oni “sabiru sve”?

Zašto se sada izričito kaže da su ovi bili “i zli i dobri”? Je li to važno i zbog čega?

Kako to da sada svi dolaze na svadbu? Zašto sad nitko ne odbija? Kako li se ovi sada osjećaju?

. . . ?

 

 

 

KAKO JE ŠIMUN POSTAO PETAR

(Mt 16, 13-19)

 

"Što govore ljudi, tko je Sin čovječji?"

Tim se pitanjem obratio Isus svojim apostolima, čitamo u evanđeoskom odlomku na misi u čast sv. Petra.

Kada mi je do nekoga ozbiljno stalo, kada mi je dotični doista važan, onda mi ne može biti svejedno što taj drugi o meni misli, kakvu sliku o meni on ima. A ta njegova slika o meni dio je onog kompleksnog doživljaja koji zovemo međusobni odnos. Međutim: nema kvalitetnog međusobnog odnosa kada mi nije stalo do toga, ili mi je svejedno što netko drugi o meni misli. I ako taj drugi o meni nema realno mišljenje, ako me drži nečim što zapravo nisam, bez obzira na to da li me precjenjuje ili podcjenjuje, nema dobrog, kvalitetnog međusobnog odnosa. Meni se može sviđati da netko o meni ima ljepšu sliku nego što ona u stvari jest, no to samo znači da naš odnos stoji na labavim nogama. I koliko je ta slika nerealnija, toliko je odnos više u opasnosti da se sruši, jer će razočaranja i frustracije kad-tad biti utoliko neugodnije i veće.

Tko to razumije, razumjet će lakše zašto je Isusu bilo toliko stalo da njegovi prijatelji njemu kažu za koga ga oni drže, tko je zapravo on za njih, što on njima znači. Trebalo je uspostaviti čvrst, stabilan odnos, u kojem su partneri mogli biti sigurni jedan u drugoga, u kojem su oba imali u sebi pouzdani odgovor na pitanja: tko sam ja za njega? i tko je on za mene?

Pogledamo li malo dublje u iskustvo međuljudskog, među-osobnog odnosa, otkrit ćemo da su odgovori na ova dva pitanja uvelike međusobno uvjetovani, da su uzajamno ovisni. Dopustimo da se može dogoditi npr. da ja o nekome imam vrlo visoko mišljenje, da mi on mnogo znači, a da ja istodobno njemu ne značim ništa. No iz toga se odnosa - znamo vrlo dobro - ne rađa ništa. Razmišljajući nad našim primjerom iz Evanđelja možemo postaviti ovakvo pitanje: bi li Šimun za Isusa mogao biti Petar (tj. stijena na kojoj on gradi Crkvu), da Isus za Šimuna nije bio Bog. Po svemu sudeći, ne bi! Apostol Šimun je dakle postao “Petar” zahvaljujući tome što je Isusa smatrao Bogom. Poznat nam je njegov odgovor na Isusovo pitanje: “Ti si Krist, Sin Boga živoga”. Tako je “omogućio” Isusu da on za njega, za Isusa, bude Petar-Stijena. Apostol Šimun je tada promijenio svoj identitet, on više kao dotadašnji Šimun nije značajan, sva “težina” njegova života, njegove buduće egzistencije je u tome što je “Petar-Stijena”, smisao njegova života je u tome što je on “za Isusa”.

No priča sa Šimunom-Petrom ovdje zapravo ne završava. Evanđelje naime nije takvo da bi značenje bilo kojeg događaja koji je tamo opisan bilo time i iscrpljeno. Zato je jedno od daljnjih pitanja koje se ovdje “mora” postaviti i pitanje: gdje sam pak ja, gdje je moje mjesto u tom događanju?

Pitanje koje je Isus postavio apostolima, on sasvim sigurno postavlja svima oko sebe, pa i meni. Koji je moj odgovor? Ponoviti za Šimunom ono što je on rekao mogu vrlo lako. To može svaki 'dobri' papagaj. U stvari ja dajem svoj odgovor, kao uostalom i svi drugi. I ako ga svijesno ne želim dati, dajem ga upravo tim i takvim svojim stavom. Možda dajem i više odgovora, čak međusobno nespojivih. Jedan riječima, a drugi životom, na primjer. No ostavimo to za ovaj put...

Slijedeći dinamiku evanđeoskog događaja sa Šimunom-Petrom moramo zaključiti: Od moga odgovora na pitanje: tko je za mene Isus, ovisi, što ja mogu biti za Isusa. Mogu biti siguran da on i za mene ima “u pripremi” neki novi identitet, koji nadilazi moj dosadašnji, kao što je i Petar nadišao Šimuna (što znači stari Šimun u usporedbi sa Petrom-Stijenom?!!). Mogu biti siguran da se tu i za mene radi o otvaranju neslućenih mogućnosti... (zar je Šimun mogao o sebi zamisliti da on može postati “Stijena” koju ni “vrata paklena neće nad-vladati”?!).

No kako jedno ovisi o drugome, može se dogoditi da ja ostanem uvijek i samo “onaj stari”.

 

KRALJ “USPRKOS”!

(Iv 18, 33b-37)

 

U ljudima ima prkosa. U meni ima prkosa. I znam da je nekada baš prkos ona pokretačka snaga iz koje djelujem. Nekada na dobro, nekada na zlo. Ali nosi me, nosi nas prkos. Prkos je vjerojatno u većine ljudi pojam s negativnom konotacijom. Označuje emociju koju baš ne volimo sresti u osoba s kojima živimo i radimo. Primjećujemo je vrlo dobro kada postanemo nekakav objekt tuđega prkosa, kada je prkos usmjeren prema nama. Postoji međutim i riječ koja nam nije tako emotivno obojena, iako i iza nje mora stajati određeni emotivni naboj. Riječ “usprkos”. Ne moramo se dakako upuštati u semantička istraživanja i analize, no dobro je uočiti da smo jednostavno sposobni biti drukčiji nego što nam se u nekom trenutku nameće, da možemo misliti, osjećati, djelovati drukčije “usprkos” traženja ili očekivanja naše okoline. A to “drukčiji” nipošto ne mora značiti lošiji; ono mnogo puta znači bolji, vredniji. I s obzirom na sebe same, i s obzirom na druge. Pa ako u takvom slučaju u sebi prepoznamo i pravi “prkos”, vjerojatno ćemo shvatiti da taj prkos sam po sebi nije ni dobro ni zlo. Ono je, što mi od njega napravimo, dobiva moralnu konotaciju zavisno od toga za što ga u konkretnom slučaju koristimo.

A takvih “usprkos” i u našem vjerskom doživljavanju ima bezbroj. Mi (iz toga kuta gledano) i možemo biti vjernici jedino “usprkos”. Usprkos svijeta koji nas okružuje, usprkos odgoja koji smo primili, usprkos toga što nam se ovo ili ono ne sviđa, što nam je teško ili neugodno, usprkos...

U kontekstu ovoga ljudskog iskustva mogu se samo, ostajući bez riječi, diviti Isusu Kralju:

Stoji pred Pilatom ponižen, zgažen, uništen...

“Jesi li ti kralj?”

“Jesam.”

Kralj usprkos svega što pokazuje da nije kralj..., sve prije nego kralj. Zar nisu oni koji su to čuli morali pomisliti: ovaj je poludio.

No on je svoj kraljevski identitet znao sačuvati usprkos svega. Sačuvao ga je prilikom bičevanja i trnovog krunjenja, sačuvao ga je pod križem i na križu. I pred vojnicima, i pred Pilatom, i pred pomahnitalom masom i pred “svojima”, koji su uglavnom pobjegli..., i pred sobom, i pred svojim Ocem. Usprkos svega što se upravo upinje pokazati mu i dokazati da on to nije. On ostaje vjeran sebi. Kralj “usprskos”!

Ova me činjenica međutim upućuje i na promatranje sve te zbunjujuće zbilje iz jednog drugog kuta, iz jedne osobne perspektive:

Prepoznajem li i koliko prepoznajem Isusa Kralja baš tada, baš na križu. Kralja sa svim kra-  ljevskim prerogativama, kralja sa  svom  bre-  menitošću koju ta riječ u sebi nosi, pogotovo nakon što je sam objasnio Pilatu o kakvom se kraljevstvu tu radi. Kada se sjetim i posvijestim da je kralj svemira, svega stvorenja, nemam osobitih teškoća.

Znam i to da je romanika prikazivala Krista na križu kao kralja. Ta se ideja, vjerujem, javila aposteriorno, kad je već uslijedilo uskrsnuće: nakon što je vjernik shvatio da je Isus baš na križu postao Pobjednik nad zlom i smrću.

Prepoznati međutim u njemu kralja sada, videći ga onako zgažena i slomljena...?

Ne, ne radi se o riječima, pa ni o mislima. Radi se o odnosu, o uspostavi kontakta usklađenog s tim priznanjem, s tim stavom, s tim uvjerenjem. Tu sigurno nastaju problemi. Jer istinitost tog moga eventualnog “priznanja” ili “prepoznavanja” ja moram provjeriti u susretu sa svakim patnikom, za kojega smo se (možda i preveć olako) naučili u našem vjerskom žargonu tvrditi da je to “Krist koji pati”, da je to “Krist na križu”. Evanđeoska dosljednost je ovdje enormno zahtjevna.

.....

Jednom uočena činjenica da je Isus “kralj usprkos” na više razina može postati veoma plodno izazovna. Možda najprije treba prihvatiti izazov na planu stabiliziranja vlastitog identiteta: ljudskog-osobnog, vjersko-kršćanskog: biti dosljedno što jesam, što hoću da budem, “usprkos”...

Odmah se u vezi s time postavlja izazovni zahtjev mišljenja ili djelovanja: djelovati “usprkos”..., imati hrabrosti djelovati ili misliti drukčije nego što to čini okolina, makar to nekada izgledalo ludo. Znati ispravno ocjeniti gdje su zapravo zdrave granice prilagođavanja, odnosno gdje prilagođavanjem počinje umirati ličnost. Imati taj izdiferencirani i izbalansirani stav nešto je dakako sasvim drugo od zadovoljavanja svoje potrebe za potvrđivanjem na način da se bude ili da se djeluje “drukčije” nego ostali.

Imati ispravnu sliku o sebi, “usprkos” mnogih “potreba” da se o sebi misli iluzionistički. To u konačnici znači boriti se za onu sliku o sebi kakvu Bog o meni ima, misliti o sebi što sličnije onome kako Bog o meni “misli”. Ta se pak drama odvija u meni, bez gledalaca.

“Kralj usprkos” može mi doista biti nadahnuće u nebrojenim situacijama gdje mi konformizam kao stil življenja počinje biti toliko primamljiv koliko i ubitačan.

 

 

 

“OPASNI” KONKURENTI

(Mk 9, 38-40; usp. i Br 11, 25-29)

 

Događaj s čovjekom koji nije pripadao grupi apostola, a istjerivao je u ime Isusovo đavle, kao i reagiranje apostola Ivana na tu činjenicu tipično je i prisutno u vjerničkom ponašanju više nego bi se to na prvi pogled moglo činiti.

Unutarnja struktura događanja jednostavna je i lako prepoznatljiva: netko koji je “izvan” čini nešto na što pravo polažu samo oni koji su “unutra”. Nekakva “privatizacija” dobra od onih koji pripadaju određenoj grupi, u ovom slučaju, Isusovih učenika. Odricanje prava da čine dobro, a onda dosljedno i da budu dobri, oni “vani”.

Bez sumnje se ovdje može govoriti o određenoj uskogrudnosti Isusovih učenika. Ivan doduše sam reagira, ali on u tom stavu nije osamljen: “Mi smo im branili...”. Jednako nije osamljen ni Jozua u događaju iz Knjige brojeva 11, 25-29. No 'uskogrudnost' je preopćeniti pojam i neće nam mnogo otkriti od onoga što se zbiva u dušama ovih protagonista, kao što ni za Isusovu (ili Mojsijevu) reakciju nije objašnjenje samo u velikodušnosti i širini srca i pogleda, inače njemu toliko svojstvenima.

Zato se dalje pitam, što je zapravo u igri? Što im zapravo smeta, što ih tu ugrožava da se toliko spotiču. U njima mora biti nešto što s takvim događanjem nije spojivo. Očito je da oni svoju pripadnost Isusu doživljavaju na neki krivi način.

Put koji bi nam omogućio da dobijemo bolji uvid u njihovo duševo stanje ne može biti drugi nego onaj da se upitamo kako mi, što ja doživljavam kada vidim da neki inovjerci ili (deklarirani ili ne deklarirani) ateisti čine neko dobro, možda čak neko dobro koje nemam prilike vidjeti među 'svojima'. Potanje podatke o tome na nekom drugom mjestu, osim u vlastitom srcu ne mogu naći. Evanđelje mi ih ne podastire.

A i ja sam ne jednom osjetio tjeskobu, kad sam to vidio. Tražio sam objašnjenje u nekoj mogućoj računici koju oni pri tom imaju, u nekoj zakulisnoj taktici. (Ne znači doista da i toga nije bilo i ne može biti, no zašto ja to najprije gledam pod tim kutom?) Osjetio sam se nesigurnim u onome 'mojemu'. Kao da bi mi svijet bio prihvatljiviji kada bi se jasno i unaprijed znalo što kamo spada i može spadati. Doživio sam ih kao konkurente. Nisam ni pomislio da su mi upravo po dobru što ga čine možda najbliži saveznici. Za što sam zapravo više zainteresiran: da se događa dobro ili da ja i 'moji' dođemo do izražaja? Ili možda eksplicitnije: jesam li ja (i svi drugi sa mnom) u službi 'dobra', ili je 'dobro' stalak koji ima smisla samo ako ja s njega postanem vidljiv. Nisu li tako nekako i Židovi svojatali od Boga obećano spasenje samo za sebe?... Što više razmišljam o tome, to više uviđam da su korjeni takvog stava negdje u tamnim dubinama moje duše. I kako sam daleko od onog Mojsijevskog: “O, kad bi sav narod postao prorok!”, ili od one Pavlove: “...bilo himbeno, bilo istinito, Krist se navješćuje. I tome se radujem.” (Fil 1, 18).

 Osnovna, elementarna opredjeljenost za dobro kao izraz Božjeg djelovanja i Njegove prisutnosti očito nam nije jaka strana dok smo u onima “vani” sposobni vidjeti samo opasne konkurente.

No, ako ih već želimo vidjeti kao 'konkurente', ne bi li nam mogli biti i izazov da se ozbiljnije angažiramo za dobro?

 

 

 

“TROJSTVO U JEDINSTVU”
JEDINSTVENI IZAZOV

(Mt 28, 19)

 

Prije nego će uzaći na nebo Isus je povjeravajući zadnji put svojima produženje svoje spasiteljske misije u svijetu sažeo u zapovijed: “... krstite u ime Oca i Sina i Duha Svetoga”. Pod određenim vidom možemo reći da je u realizaciji te zapovijedi sadržano, sažeto doista sve što je on htio.

No odmah nas stavlja pred prvo i najveće otajstvo vjere: Presveto Trojstvo.

Teologija o Tro-jedinom Bogu osnovna je teologija kršćanstva. Ona nas uči da je Bog jedan. Teolozi rekoše: jedna božanska narav, jedno božanstvo. Istovremeno nas uči da je Bog trojstven, tj. da su u jednom i jedinom Bogu tri božanske osobe: Otac, Sin i Duh Sveti. To je i prvi stavak vjere. Znamo doista da to možemo samo vjerovati; razumijevanje tog Otajstva uskra- ćeno je našem razumu.

U čemu se sastoji u ovom slučaju naša vjera? Da prignemo razum i koljeno pred ovom neshvat-ljivom Istinom i da je jednostavno prihvatimo, s punim povjerenjem. Budući da naš razum ne može dalje (osim nekih “okolišanja”) može se učiniti da je s time sve gotovo, da smo mi 'učinili svoje' i da nam ta Istina više nema što reći.

Na toj liniji to vjerojatno i jest tako. No vjera ipak nije samo to, niti je njen jezik takav da bi bio upravljen samo našem razumu (iako se ni on ne isključuje). Naš razum, naše razmišljanje može (i mora) njoj prići i s neke druge strane.

Ako je čovjek “slika Božja” (sa svime što taj izraz implicira), onda je sigurno slika Trojedinog Boga. Prenoseći sliku te trojstvene dinamike na ljudsku zbilju (ili obratno!), pada nam na pamet obitelj (otac, majka, dijete) kao osnovni vid naše ljudske egzistencije u kojoj se 'događa' čovjek. I u tom pravcu nekada (s korišću) idu naša razmi- šljanja...

Postoji međutim još nešto što još korjenitije upućuje na ljudsku zbilju. Bog je potpuna i savršena osoba u Ocu, kao i u Sinu i u Duhu Svetome te istodobno savršeno jedinstvo tih triju osoba pri čemu niti to jedinstvo (zajedništvo) ne 'ugrožava' samostojnost osoba, niti savršena autonomija osoba ide na uštrb jedinstva u zajedništvu. Kada pokušamo tu istinu sagledati pod nekim dinamičnim vidom, dolazimo što više do paradoksalne spoznaje da je zajednica to više 'jedno', što je autonomija osoba veća, kao i da je samostojnost osoba utoliko savršenija što su one više 'jedno'.

(Kolikogod ovo o Božjoj unutarnjoj zbilji ne govori ništa, mi smo ipak upućeni isključivo na naša ljudska iskustva i analogije, te samo u njihovu okviru možemo misliti.)

Bog je očito taj svoj 'paradoks' prenio na svoje stvorenje, na čovjeka. I ovdje imamo biće koje je neizostavno upućeno na to da bude osoba, kao i na to da osoba može biti samo uz pomoć drugoga (ne postoji 'ja' bez 'ti'), da se dakle kao osoba ostvaruje u zajednici.

Za čovjeka kao takvog ništa treće ne postoji. Pokušavajući realizirati sebe kao čovjeka on će to uvijek moći isključivo nalazeći se 'kao raspet' između tih dviju zadanih mogućnosti. On će se upinjati nekada više oko jedne, nekada više oko druge da bi bio više 'čovjekom'. I najčešće mu to neće ići za rukom pa će upadati ili u nekakav individualizam, ili u nekakav totalitarizam. Čovjek tako pokušava graditi, naglasiti, ostvarivati svoju autonomiju ovako ili onako na račun drugih i time žrtvuje zajedništvo, ili pak pokušava izgraditi zajednicu žrtvujući autonomiju osoba. Drugim riječima: iz praktičnog bi se iskustva radije moglo zaključiti da se osobna autonomija i zajedništvo u ljudskom društvu isključuju, nego da su komplementarne vrijednosti koje tek zajedno omogućuju čovjeku biti potpunim 'čovjekom'.

Imajući ovu i ovakvu stvarnost pred očima smijemo se upitati gdje smo mi i kada smo 'vjernici Presvetog Trojstva', gdje i kada mi stvarno postajemo Njegovi 'poklonici'?

Mislim da to postajemo tek onda kada vjerujemo da smo mi ljudi pozvani ostvarivati tu sliku Presvetog Trojstva u nama i među nama, i - što je još važnije - kada ustrajno vjerujemo da je to moguće(!) i da se isplati svim raspoloživim silama na tome raditi i usprkos mnogim, mnogim stvarima koje tome u prilog ne govore...

Prihvatili smo činjenicu da nema dublje i veće tajne u pokladu kršćanske vjere. Smijemo se upitati i ima li većeg izazova nego što je upravo vjera u Trojedinoga Boga za čitavo čovječanstvo?...

 

 

 

“KOME DA IDEMO...?”

(Iv 6, 67-69)

 

Ima u životu situacija kada se čovjek, osjećajući se ozbiljno ugroženim, hvata i “za slamku”, ako nema ničeg pouzdanijeg. “Zadovoljava se” bilo čime, svijestan da mu ništa drugo ne preostaje. Drži se bilo čega jer osjeća da nema izbora. Upravo to “nemati izbora” nerijetko se nalazi u korijenu mnogih naših odluka i postupaka. Bez obzira na objektivno stanje i možda raznolike mogućnosti koje se čovjeku objektivno pružaju, njegov je subjektivni osjećaj takav da on zapravo nema izbora. On se dakle ne odlučuje za nešto u punoj slobodi. On tako radi jer bolje mogućnosti ne vidi.

Ovaj Petrov “Kome da idemo...?” mogao bi u prvi mah u nama ostaviti dojam da se on tako odlučuje jer mu drugo i ne preostaje. Oni su sve ostavili, kamo da se vrate?. Stavili su na kocku svoj dobar glas, svoj društveni ugled, svoju čast... dakako sve u nadi da će ovdje naći svega toga još više. Sve se to nije dogodilo. No kad su već tako daleko otišli, sada im ne preostaje drugo nego ići dalje, do kraja. Neka nada da se tragedija ipak neće dogoditi još uvijek ostaje. A “vraćati se natrag”, još je veći rizik i neugodnost: koliko pred sobom, toliko još više pred drugima.

Ima doista takvih 'opredjeljenja' za Boga u ljudi koji su sve pokušali, pa kad više ne znaju što bi još mogli, obraćaju se Bogu. No ne zato što misle da su konačno našli ono što su tražili, nego zato jer im u danom trenutku ništa drugo (ili barem ništa 'korisnije', perspektivnije) ne preostaje. Prvu priliku koja im se ukaže da neki svoj problem riješe bez Boga (ili kao da Boga nema), oni će bez okolišanja prihvatiti i iskoristiti.

Iako nam prvi dio Petrova odgovora ostavlja mogućnost da tako nekako i za njega mislimo, drugi nam dio otkriva pravo Petrovo raspoloženje. On se odlučuje baš tako samo zato, jer zna da je između svih mogućih odluka jedino ta odluka smislena, da samo za nju on ima punu motivaciju i opravdanje, da je jedino ona sigurna, da jedino ona obećaje.

“Ti imaš riječi života....Mi vjerujemo i znamo...”.

Ova okolnost baca sasvim drugo svjetlo na Petrovu odluku, odnosno na odluku apostola. Ne vjerujem da u onom trenutku(!) nije i za njih bilo mogućnosti koje su pod nekim drugim kutom gledanja i vrednovanja izgledale i njima mnogo primamljivije.

Mnogi su “odstupili” i 'napast' prilagodljivosti okolini sigurno u tom trenutku nije bila mala. Možda su i neki među onima koji su “odstupili” u stvari popustili samo toj napasti. Imati snage ostati uz ono što se “vjeruje i zna” nije lako kada čovjek ostane u tom uvjerenju sam. Mnogima je nemoguće i vjerovati da je tako nešto uopće moguće.

Baš zato će se takvo ponašanje mnogo puta kušati 'razumjeti' i protumačiti u okviru nemogućnosti, neznanja ili sl., odlučivanja za nešto drugo, 'pametnije','suvremenije'... A možda samo zato da bi se pred samim sobom prikrio vlastiti kukavičluk.

 

 

 

SLIJEPAC KOJI “VIDI”

(Mk 10, 46-52)

 

Nerijetko smo u Crkvi pozivani da sa slijepim Bartimejem vapijemo Gospodinu da nam otvori oči, da nam vrati vid, duhovni dakako. Bojim se međutim da smo mi mnogo sljepiji od ovoga slijepca, jer - pogledamo li malo dublje - slijepi Bartimej i nije toliko slijep kako se čini, odnosno, ta i takva usporedba sa ovim slijepcem izgleda da nije baš na mjestu. Sljepoća od koje bismo se mi željeli izliječiti ne pogađa ovoga slijepca; on ima bolesne tjelesne oči, no “oči duše” izvanredno su mu zdrave. Od početka on točno vidi i onoga koji mu može i onoga koji mu hoće pomoći. I točno zna što hoće. Zna i kako će najprije upotrijebiti svoje tjelesne oči kada mu vid bude vraćen (“uputi se za njim”). I zato se ne da smesti. Sve je to dio spasiteljske vjere za koju će mu na kraju i Gospodin odati priznanje.

Naša je situacija nekako obrnuta od Bartimejeve: dok on uz slijepe oči zapravo dobro “vidi”, mi smo uz zdrave oči nekada potpuno slijepi. Može i u tome biti razlog zašto se mi u “Bartimejevoj koži” ne osjećamo baš kao u svojoj, a naš “bartimejevski” vapaj nije ni tako uporan ni tako snažan. Tako nam se “prijenos” koji pokušavamo izvesti primijenjujući situaciju Timejevog sina na sebe ne posrećuje uvijek, možda čak rijetko.

No u evanđeoskom događanju ne sudjeluje samo Bartimej. Njegova je uloga međutim centralna, pa može odvući naš pogled od ostalih sudionika.

Mnogo tu ima ljudi, Marko govori o “silnom mnoštvu” koje prati Isusa i koje je očito zauzeto nekim drugim interesima i nekom drugom pažnjom koja nema ništa zajedničkog sa Bartimejevom potrebom. Bacimo li pogled na tu Bartimejevu okolinu, otkrivamo zanimljivo zbivanje.

“Mnogi ga ušutkivahu.”

Zašto? Jesu li to činili u nekoj svojoj dobronamjernosti misleći da će tako više ugoditi Isusu? Čini mi se vrlo vjerojatnim. No, da im je nešto drugo bilo u tom trenutku važnije od ovoga prosjaka i nevolje iz koje je on vapio, to je sigurno.

A kad im je Isus rekao da ga pozovu, oni ga odmah dozivaju “sokoleći ga”. Upravo ova činjeni- ca govori za to da su i onda kada su prosjaka ušutkivali mislili da Isusu čine uslugu.

Ne može ne upasti u oči to oprečno ponašanje prisutnih u tako kratkom vremenskom razmaku.  U svakom slučaju mi ovdje obuhvaćamo pogledom jednu okolinu koja najprije odvraća slijepca od Isusa, dakle odmaže mu, da bi mu malo kasnije u istoj stvari pomagala. Smijemo se pitati kako se i zašto dogodila ta promjena u tako kratkom vremenu. Odgovor nam vjerojatno neće biti odmah “na dlanu”. No i bez odgovora ostaje intrigantna činjenica: okolina jednom odmaže a drugi put pomaže, misleći u oba slučaja da ugađa Isusu. Radilo se uostalom o ljudima koji su Isusa pratili i divili mu se. Vrijedno je uočiti da to ta okolina ni prije ni kasnije nije bila ravnodušna prema Bartimejevoj molbi i pitanje je može li ona to ikada biti. Samo, možemo zamisliti tijek događanja kada bi slijepi prosjak bio već na početku poslušao poticaj koji mu je dolazio od aktualne okoline. Ne bi se vjerojatno dogodilo ništa.

Koliko se uopće sa sigurnošću možemo osloniti na poticaje koji nam dolaze od okoline, ako smo sami iznutra doista “slijepi”? Kako znati kada su poticaji koji nam od nje dolaze (i onda kada je ona oko Isusa okupljena kao u ovom slučaju) doista Bogom nadahnuti?

Bartimej se dao voditi od svjetla vlastite vjere te “još jače vikaše”.

Počinjem osjećati vlastitu sljepoću. Ne vidim ono što je slijepi prosjak jasno vidio. Istina, njega je u tom pravcu gurala vlastita nevolja i potreba. No i to je dio ovog evanđeoskog događanja koje primijenjeno na moj život može glasiti kao pitanje: Osjećaš li zaista potrebu...?

Ima slijepaca i slijepaca. Neki “trebaju” liječnika, drugi ga “ne trebaju”....

 

 

“BOLJE JE ZA VAS DA JA ODEM”

(Iv 16, 7a)

(Lk 9, 28-36, Lk 24, 13-35)

 

Svaka je novost kao takva za čovjeka vrlo kratka vijeka. Ako je naime 'novost', onda je nepoznata. Kad se pojavi, najprije ćemo je vjerojatno pokušati podvesti pod nešto već poznato. Ako to nije moguće, spremni smo je i 'okljaštriti', samo da tamo stane. Ako ni to ne ide, može se desiti da je uopće ne želimo vidjeti ili je pak ipak kao takvu prihvatimo, no nekako je uvijek moramo ugraditi u postojeći sustav, makar ga - u ovom slučaju - trebalo i modificirati. Jedno uvijek stoji: u nama postoji neodoljiv poriv da stvaramo red, da sistematiziramo. Sve što se pojavi kao nepoznato i novo ne može tako i ostati. Ili to jednostavno isključujemo (dakle za nas ne postoji), ili ugrađujemo u nekakav za nas smisleni sustav, red. Nije važno kakav, ali mora biti razumljivi red, moraju postojati logičke veze gdje se razum može snalaziti. Pred nepoznatim i u nepoznatom smo izgubljeni. Ne možemo povezivati, nema uzročnih veza ni prihvatljivih odnosa. To je za nas kaos. I javlja se prvi neumoljivi zadatak: uspostaviti red, staviti stvari na svoje mjesto, stvoriti prepoznatljive “slike”. Ako “novost” nije moguće svesti pod neku već postojeću i pripravljenu kategoriju, onda ćemo u našem iskustvenom i misaonom sustavu za to dograditi neko novo mjesto. I tamo ćemo to staviti, kao u neku ladicu koja je upravo predodređena za takve stvari. Imat ćemo osjećaj da vladamo situacijom, da imamo panoramski pregled, da znamo kamo što spada..., konačno, da smo gospodari u vlastitoj kući. Ono što je unutra, mi to psihički “posjedujemo”.

Tako je to sa svime i uvijek. Ni Bog koji nam dolazi ususret, nov, nije od toga pošteđen.

Koliko god je to s jedne strane potrebno, dobro i u stvarnosti nezaobilazno, jer je humani život bez te nutarnje dinamike i napetosti nezamisliv, mi uočavamo da to ima i svoju negativnu stranu. To zaustavlja čovjeka. Kad je stvar 'sredio', on se umiruje, biva zadovoljan sa onim što jest i nema potrebe da dalje traži.

No upravo s te strane Bog dolazi čovjeku u pomoć, ne ostavljajući ga bespomoćno izložena zahtjevima i potrebama njegove naravi. Iz Evanđelja nam u tom smislu dolaze sasvim konkretna upozorenja.

Kada su apostoli prilikom Preobraženja na Taboru (Lk 9, 28-36) bili sasvim spremni da Isusa sa svim tim (očito) predivnim kontekstom spreme trajno u “ladicu” gdje bi ga imali uvijek na dohvat ruke (“Učinimo tri sjenice...”), on - takav jednostavno nestaje. Imamo li na pameti spomenutu značajku naše psihe koja ima potrebu da sve “stavi na svoje mjesto”, shvatit ćemo da je Petrov prijedlog sa sjenicama potpuno besmislen. Luka je, ne bez razloga, taj prijedlog zgodno prokomentirao: “Nije znao što govori.”

Imamo u Evanđelju i drugi, vrlo sličan slučaj, koji su doživjeli učenici u Emausu (Lk 24, 13-35). “Uto im se otvore oči te ga prepoznaše, a on iščeznu...” (Lk 24, 31). Bili su očito spremni da ga smjeste u već pripremljenu kategoriju, znali su kamo spada, tako su ga zapravo i mogli prepoznati. A on im je pomogao da ga ne fiksiraju, da ostanu i dalje u stanju traženja i uvijek novog otkrivanja na jedini mogući način: nestao je.

Sve ovo postaje još jasnije i prihvatljivije sjetimo li se da im je jednom navješćujući svoj odlazak rekao: “Kažem vam istinu: bolje je za vas da ja odem” (Iv 16, 7a). Sve što vidimo, sve do čega svojim osjetilima, sposobnostima dopremo nužno podliježe trajnom procesu sređivanja našeg iskus- tvenog materijala u nama prepoznatljivi sustav i dok nema izazova (traženog iznutra ili nametnutog izvana) postoji opasnost da u zaokruženosti tog sistema stagniramo i konačno umremo. A Bog se u to ne da uhvatiti. Njega nam približuje i trajno nova otkriva “Branitelj”, Duh Sveti, kojega možda ni zamjetili ne bismo niti bismo tražili njegovo svjetlo, kad bismo Boga imali zatvorena u bilo kakvom i ne znam koliko sređenom sistemu. A mi, kad se o živom Bogu radi, ne možemo drugo nego biti “na putu”. On je konačno blizu samo onome “koji ga traži” (Ps 145, 18).

Na tom je tragu, mislim, i starozavjetno upozorenje: “Ne pravi sebi slike onoga što je gore na nebu...” (usp. Izl 20, 6).

Uvijek kad na to mislim osjećam zahvalnost prema jednom redovniku koji mi je na to skrenuo pažnju. Bog sam zna koliko bi mi se više mogao otkriti kad se ne bi “bojao” da ću ga odmah strpati u neku od mojih pripravljenih “ladica”. Zanimljivo je da mi tu zapravo može pomoći samo 'skrivajući se'.

Bog sigurno ima i drugih razloga da mi se skriva i ona Isusova riječ “Bolje je za vas...” mogla je bez sumnje biti i drukčije motivirana. No dovoljno mi je znati već ovo da na tu Božju 'strategiju' gledam s povjerenjem.

 

 

 

SLIJEPI VOĐE SLIJEPIH

(Mt 15, 1-14; 23, 16-19)

 

Evanđeoski govor velikim je dijelom slikovit govor. Isus je mnoge istine izrekao služeći se analogijama koje su, uzete redovito iz najobičnijeg ljudskog života ili iz prirode, svima dostupne. Gledane u životnom kontekstu gdje ih Isus koristi, one ne ostavljaju prostora za nesporazume, ili ga barem ostavljaju najmanje. Zato je nekada od presudne važnosti 'razumjeti' sliku, da bi se uopće moglo ispravno razumjeti što Isus želi reći. Današnji čovjek, otuđen u velikoj mjeri od sebe i od prirode, može se ovdje naći u nezavidnoj situaciji. Ako mu slike kao takve ne govore, teško da mu do srca može doprijeti Isusova poruka koju one nose.

Čitajući navedeni tekst pokušavam najprije 'razumjeti' sliku i ... ne snalazim se.

Isus govori o "slijepcima", očito duhovnim. Budući da je duhovna sljepoća nevidljiva, jasno nam je da se Isus služi slikom. Ta slika sljepoće uzeta iz fizičke stvarnosti mora nekako korespondirati s duhovnom sljepoćom. Ali upravo tu osjećam da nešto "ne hoda". Nikada ranije nisam ni postavljao pitanje kakve to veze ima jedno s drugim, no sada osjećam da ga moram postaviti. Moram ga postaviti jer osjećam da trag što ga u meni ostavljaju ove Isusove riječi nije nikako srazmjeran njihovoj težini koja je na sadržajnoj razini odmah i jasno uočljiva.

U čemu je problem?

Pokušavam predočiti skupinu slijepaca, onakvih kakve iz života znam. Našli su se zajedno negdje na cesti, na trgu, u prirodi... Lutaju, neki među njima pokušavaju usmjeravati druge... Imaju li nešto slično, zajedničko s ovima o kojima govori Isus? Čini mi se, ništa. Oni znaju da su slijepi i zahvaljujući toj spoznaji čuvaju se, koliko mogu, opasnosti koje im prijete. Tu još ne nalazim uporišta za analogiju koju čini Isus. On je etiketom 'slijepci' obilježio duhovno slijepe farizeje, a iz cijelog njegovog postupka kao i iz sadržajnog dijela njegovih prijekora stječe se nedvosmislen dojam da je njihova situacija kao i onih koji se oko njih okupljaju vrlo opasna, teška, a da toga oni uopće nisu svijesni. Fizičkim slijepcima kakve poznamo ne treba dokazivati ni da su slijepi ni da je njihova situacija zbog toga opasna. Ovi međutim, po svemu sudeći, ne mogu prihvatiti takvo etiketiranje. Oni ni po čemu ne znaju da su slijepi, ni u prenesenom smislu o kakvom se ovdje radi. Reći nekome da je slijepac, u ovim okvirima shvaćanja i uspoređivanja može biti doživljeno samo kao pogrda i poniženje. Isus to sigurno nije htio. Njegove su riječi morale imati neki drugi cilj i neku drugu ukorijenjenost u stvarnosti.

Pada mi na pamet da se u životu događa također da netko u datom trenutku nešto ne vidi, pa bi se moglo reći da je tada 'za to slijep'. No kad ga se na to upozori, problem 'sljepoće' je riješen. Za "slijepce" o kojima govori Isus ni tu nema uporišta.

Očito idem krivim putem. Valja mi se tih neadekvatnih slika osloboditi. Fenomen slijepila očito nije ovime iscrpljen, on mora imati i neke druge dimenzije.

Vjerujući ipak u čvrstu ukorijenjenost Isusove analogije u životnoj stvarnosti, pitam se dalje: može li čovjek biti slijep (makar djelomično, ali fizički slijep) a da to uopće ne zna?

Pada mi na pamet tzv. slijepa pjega u našim očima. To je zanimljiv fenomen koji na mnogošta upućuje. Poznato je da je dio mrežnice našeg oka neosjetljiv za svjetlo koje na njega pada. To znači da za naše gledanje u prostoru pred nama postoje uvijek dvije 'prazne' rupe gdje ne vidimo ništa. No mi to uopće ne zamjećujemo. Mogli bismo pomisliti da naše oči u praksi uzajamno rješavaju taj problem (ono što ne vidimo jednim okom vidimo drugim), što je i istina. Nažalost problem ostaje i kad gledamo jednim okom: ni tada ne vidimo 'praznu' rupu. Tek eksperimentirajući na određeni način možemo to sami sebi dokazati. No oftalmologija nam može podastrijeti i razne specijalne slučajeve gdje zbog određenih oštećenja vidnog živca mogu postojati daleko šira područja u oku koja su za svjetlo neosjetljiva. Sliku koja pada na taj dio mrežnice mi ne možemo vidjeti. Začudo i u tim slučajevima čovjek (pacijent) ima osjećaj da sve vidi.

Tu se susrećemo sa čudnim, iznenađujućim fenomenom, sa činjenicom da čovjek ne vidi da ne vidi. Razna se pitanja iz različitih sfera mogu javiti (i javljaju se) čovjeku nakon ove spoznaje. Jer, ako je to doista tako onda... To nas međutim ovdje ne zanima. Činjenica je da smo se spustili niže, na neku dublju razinu, gdje čovjek može biti više ili manje slijep a da to uopće ne zna. Znamo sigurno da ta sljepoća postoji kao i da postoje određeni mehanizmi kojima se u takvom slučaju manjak vida kompenzira. I upravo ta djelomična a ne potpuna sljepoća je, rekao bih, preduvjet da se tako nešto uopće može dogoditi. Punim pravom govorimo i ovdje o sljepoći: ako je onaj koji ne vidi slijep, zar nije još sljepiji onaj koji ne vidi da ne vidi? Možda će netko primijetiti da Isus nije na ovo mislio, jer u ono vrijeme ljudi to nisu 'znali'. Istina je međutim da su ljudi ovo uvijek 'znali', i onda kada to ni sebi ni drugima nisu znali protumačiti. Govorni izrazi, nastali u davnini, nerijetko upućuju na ovakve 'veze'. Na relaciji psihologija - psihosomatika otkrivamo mnogo takvih primjera.

Vraćam se 'Isusovim slijepcima' i primjećujem da je moje "nesnalaženje" nestalo. Sada se više ne osjećam na stranom terenu. Analogija je sada, rekao bih, savršena. Ne, nisu tu samo ondašnji fa-rizeji u pitanju. Sve mi njihove reakcije postaju logične i prihvatljive. Njihov je problem dvostruk: ne vide i ne vide da ne vide. Ili, što je možda još teže, uvjereni su da vide, iako ne vide. A oni uopće nemaju problema. Odnosno, problem im je jedino on, Isus, koji jedini 'vidi'. I još mi je prihvatjivija Isusova zabrinutost i njegova oštrina u pokušaju da ih upozori na obruč kojim su stegnuti i kojim stežu druge. (Što ne čudi, jer svi za svoje stavove pokušavamo dobiti potvrdu kod drugih!). Opasnost je doista veoma velika. Treba se samo malo zamisliti nad tom situacijom...

I kad se nad tim zamislimo, vidjet ćemo da je mučno, veoma mučno prihvatiti i samu mogućnost da se nađemo među onima koji ne vide da ne vide. To su slijepci par excellence. Spontano se javlja strah i dosljedno otpor, aktivira se određeni mehanizam obrane. No to je bez sumnje realna mogućnost koji kad-tad svi živimo. Ona kao opasnost prijeti meni kao i svakome drugome. Želim li biti dosljedan do kraja, moram biti svijestan da se iz toga ne mogu isključiti ni u ovom trenutku.

Ima li lijeka za tu duhovnu bolest?

Indikativno je kako se uspjevalo pomoći pacijentima koji su imali takve probleme. Vjerujući da vide oni su pravili kojekakve nesuvisle poteze. Trebalo im je vezati oči, a oni su se tada, prihvativši činjenicu da ne vide, počeli ponašati sukladno stvarnosti (dakako uz određena ograničenja koja su za slijepca normalna).

To je upravo ono što Isus pokušava učiniti s farizejima: uvjeriti ih da ne vide, da su slijepi. Ne prihvate li taj 'povez' koji im Isus stavlja na oči, nikakva se promjena neće dogoditi, nikakav kvalitetni pomak.

Zanimljivo: da bih vidio, moram prihvatiti da ne vidim.

Čini mi se da s tim svakako treba računati. I prepustiti se Njemu, "Liječniku".

 

 

 

KRAJ I POČETAK

(Mk 13, 24-32)

 

Znatiželja “Kada će to biti? koja se gotovo neminovno javlja čitajući ovaj odlomak jednom je zauvjek presječena: ”O onom danu i uri nitko ne zna...". Onome koji ima povjerenja u Božje planove mora se javiti misao: sigurno je tako najbolje. I dobro si je to izričito posvijestiti, jer se i nehoteć i ne sasvim svijesno to pitanje ipak pokušava nametnuti. I utoliko ukoliko uspije, paralizira ostale mogućnosti kako se ovom odlomku može prići i o njemu razmišljati. (Nije li se to mnogo puta ljudima već na različite načine dogodilo?... I dali su se zavesti. To može biti dovoljno upozorenje da ta opasnost nikad ne spava. U krajnjoj liniji nitko od toga nije imun.)

Prva istina na koju upozorava ovaj odlomak jest kraj, svršetak ovoga i ovakvog stvorenja. Svijet - svemir imaju svoj kraj, oni nestaju. Ako međutim taj “kraj” želimo smjestiti u neki određeni vremenski trenutak, nužno gledamo naprijed u budućnost, nama za sada nepoznatu, tamnu. No moramo li poruku ovog odlomka nužno svesti samo na tu dimenziju? Mislim da ne. Znamo da sve, baš sve što nosi “obličje ovoga svijeta” (1. Kor 7, 31) nosi već u sebi svoj kraj. To je jednostavno vid ove, prolazne egzistencije. Sve što zovemo prošlost u ovom je trenutku završeno, nestalo u nepovrat. Sve je to izvan svakog mogućeg dometa naše volje ili želje da bude drukčije nego što je bilo ili da jednostavno ne bude. Ono je “nestalo” i mi na to nemamo više nikakva utjecaja. To je nešto s čime bi trebalo više računati baš zato jer je tako.

Istina koja ne ostavlja nikakvog “manevarskog” prostora i koju ne doživljavamo baš “utješno”, osim u nekim slučajevima kada računamo s time da i sve što kao “zlo” doživljavamo jednom ipak odlazi u nepovrat.

Dramatičnost opisanog svršetka u Evanđelju snažno impresionira; dotle, da upravo taj dojam može biti dominantan i isključiv. To se ne treba i, mislim, ne smije dogoditi. Ako već hoćemo tome dati važnost, onda je moguće uočiti da je svaki “kraj” zbog navedenih (i nenavedenih) atributa koji ga prate u biti vrlo dramatičan.

Ono što je međutim posebno aktualno jest činjenica da je svaki trenutak našeg života (također) obilježen nekim krajem, svršetkom. Sve ono što je bilo do sada onako kako je bilo ranije, pa i u zadnjem djeliću odživljenog vremena, osobnog i zajedničkog, ne postoji više i neuhvatljivo je. Samo ga trag sjećanja otima i potpunom zaboravu. Mi živimo samo sada, isključivo sada. To dakako ne znači da ovaj moj “sada” nije uvjetovan i onim što je bilo ranije. No bez obzira na to ja više nisam onaj iz prethodnog sata, a kamo li iz dana moje mladosti ili djetinjstva. Tom neumoljivom zbiljom svršetka obilježen je svaki čovjek i cijeli život.

Kamo je to otišlo, ima li netko još moć i nad time nad čim ja više nemam nikakve moći? Vjernički ćemo odgovoriti da Bogu ni to nije nedohvatljivo i da to mirno možemo prepustiti jedino u Božje ruke. Ako hoćemo, ako imamo dovoljno povjerenja! Čak i onda (i ponajviše onda) kada nas tragom sjećanja nešto iz te tamne i nedohvatljive prošlosti straši. Taj vid naše egzistencije međutim ovdje nije tematiziran.

Nešto drugo je ovdje izrazito naglašeno: “Tada će ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi...” Za Isusa ne postoji kraj koji ne bi istovremeno bio i novi početak obilježen “dolaskom Sina Čovječjega”. Bez vjere je moguće u tom trenutku ne vidjeti “Onoga koji dolazi”. A “ugledati ga” znači imati vjeru, vjerovati.

Opet se nalazimo u opasnosti da se projiciramo u neku daleku, k tome i potpuno nepoznatu budućnost. Spustimo li se u svoj “sada”, u svoj aktualni doživljaj “kraja”, moći ćemo vidjeti čime je on obilježen i kamo je okrenut naš pogled. Na jednom je mjestu Isus upozorio: Kad to vidite, uspravite se i podignite glave (usp. Lk 21, 28). Kolikogod je svaki moj “sada” obilježen krajem, on može biti obilježen i početkom jedne nove budućnosti koju pred mojim očima otvara Sin Čovječji. I upravo je ta nova perspektiva prava šansa svakog trenutka. Nažalost ne jednom promašena, proigrana šansa.

Ne oduzimljući vrijednost Isusovim riječima ukoliko one otkrivaju i osmišljavaju kraj starog stvorenja, smijemo se dati povesti i onim Isusovim upozorenjem da “neće uminuti naraštaj ovaj dok se sve to ne zbude”. Bez obzira na što je konkretno mislio Isus rekavši to u onom trenutku, slobodan sam misliti da sada, dok ga ja iz Evanđelja slušam, misli baš na mene i na doživljavanje i osmišljavanje mojih “krajeva i početaka” koje svaki dan, htio ne htio, živim.

 

 

 

FELIX CULPA

 

Svatko tko se ozbiljno, životno susreo s kršćanskom vjerom, ostao je negdje fasciniran. Mnogi prvenstveno Isusovom osobom, ali i neslućenim horizontima koje upravo On otvara pred našim očima. Evo jednog primjera:

"O sretne li krivice, koja je zavrijedila takvoga i tolikog Otkupitelja imati!" - pjeva Crkva u vazmenoj noći.

Ovdje pogled na Otkupitelja radikalno mijenja pogled na krivicu, na grijeh, mijenja mu 'vrijednost'. To je doista neočekivani, paradoksalni obrat. Logika grijeha je, znamo, neumoljiva logika smrti, u konačnici definitivne ("druge") smrti. Grijeh i jest grijeh upravo zato jer je usmjerenje prema propasti, prema smrti. Unutarnja struktura grijeha je destrukcija kako god on izvana izgledao i zato je grijeh u načelu uvijek otkaz Bogu.

Ovdje međutim postaje vidljivo nešto nevjerojatno: grijeh koji Boga neće 'omogućuje' mu da dođe. Baš zato jer je grijeh srušio, Bog još ljepše gradi. Krivnja najednom "zavređuje" Otkupitelja. Promašaj postaje pogodak... Osmišljeni besmisao.

Ne mislim teološki analizirati ovu istinu, vjerojatno i ne znam. Ali u nju čvrsto vjerujem. A ona je i bez svoje teologije dovoljno izazovna. Gledan kroz nju, cijeli moj život dobiva novu 'vrijednost'.

Ovdje me posebno zanima kako je ta paradoksalna dinamika prisutna na nekim drugim razinama ljudskog života i djelovanja. Može li ona, treba li ona čovjeka tako protkati da postane životna paradigma za sve postupke, za cijelu aktivnost?

To bi naime značilo da za nekoga svaki promašaj, svaki grijeh, koga nažalost uvijek ima, za njega postaje izazov i mogućnost da ga pretvori u vlastiti kapital. Da svoj gubitak pretvori u dobitak, poraz u pobjedu. Rekoh da grijeha 'nažalost' uvijek ima. No, ako smijem, ako za volju istine moram reći i "felix culpa", onda ovdje po istoj logici "nažalost" iz prošle rečenice rado mijenjam u "na sreću".

Zbilja u kojoj živimo intrigantno je isprepletena nekim procesima koji nam mogu biti zgodna ilustracija, ali i potvrda prirode da smo doista u pravu kad kažemo 'felix culpa' i kad u tu 'nemogućnost' vjerujemo. Možda će biti najlakše i najjednostavnije posegnuti za fiziološkim procesom disanja (što u krajnjoj liniji znači i življenja):

Znamo da disanje ima dvostruku funkciju: s jedne strane čisti organizam od ugljičnog dioksida, s druge strane dovodi u organizam nužno potreban kisik da bi organizam mogao živjeti. Ugljični dioksid je otrov za organizam i kad ne bi bio zamijenjen kisikom, organizam bi umro. Njegovu prisutnost u krvi registrira određeni centar u mozgu. Zahvaljujući tome pokreće se funkcija disanja s ciljem da se organizam oslobodi tog otrova. Taj se proces 'srećom' nikad savršeno ne dogotovi, a organizam 'proizvodi' uvijek dovoljno ugljičnog dioksida da njegova prisutnost može ponovno pokrenuti funkciju disanja. Kad bi ovaj proces savršeno postigao svoj cilj kojemu teži, dakle odstranio sav ugljični dioksid iz organizma, vrlo brzo bili bismo mrtvi. Čudno, ali istinito: živimo zahvaljujući prisutnosti nečega što nas hoće ubiti.

Kibernetičari ovdje govore o zanimljivoj zakonitosti tzv. regulacijskog kruga, o cikličkoj kauzalnosti i otkrivaju da gotovo svi sustavi u životu pojedinaca i ljudskog društva u načelu tako funkcioniraju. Za nas (za mene barem) nije bez značenja uočiti i ovdje da jedna bitno vjerska dinamika koja je izražena onim "felix culpa" opet korespondira sa određenom dinamikom ljudske zbilje. Ta je dinamika prisutna na fizičkom, psihičkom i duhovnom planu. Uz nužnu spoznaju da je tamo gdje je čovjek više 'čovjek' (dakle na psihičkoj i duhovnoj razini), aktualizacija ove dinamike više ovisna o njemu samome.

U ovom razmišljanju bitno je uočiti da od pozicije s koje cijeli proces promatramo zavisi hoćemo li ga vidjeti u negativnom ili pozitivnom svjetlu. Ako nam je zlo koje se dogodilo poslužilo kao poluga za dobro, ne trebamo žaliti što se dogodilo.. Pokrenuo se životni proces, circulus creativus. Ako gledamo unaprijed, pred sobom, zlo je upravo ono najnepoželjnije, jer iz te pozicije grijehom možemo pokrenuti samo destruktivni proces, circulus destructivus. I nikad ne možemo znati ne će li on na kraju rezultirati definitivnom smrću, jer tamo je usmjeren. 'Prije' i 'poslije' dvije su pozicije koje nemaju ništa zajedničko osim što iz jedne i druge vidimo da kreće proces, ali - pod ovim vidom razmišljanja - u različitom pravcu.

 

Možemo sada reći: htjeli ili ne, grijeha uvijek ima, on je već tu. A to znači šansu, jer smo u poziciji 'poslije'. I tu, u toj točki potrebno nam je ono čime nas može nadahnuti i prožeti svijest o "felix culpa". Zato grešnici imaju šansu. Zato je za njih Isus rekao da će "preteći" one druge u kraljevstvo nebesko.

Ni sa psihološkog gledišta neće nam biti teško uočiti da jedan alkoholičar ili bilo koji ovisnik koji se riješio svoje ovisnosti nosi u sebi jedan oslobođeni otencijal za borbu protiv ovisnosti neusporedivo jači od bilo koga drugoga koji u to nije nikada upao.

Oni koji su negdje ugušili život (npr. majke koje su abortirale svoju djecu) nose u sebi enormni energetski potencijal probuđen upravo tim grijehom. A taj potencijal koji ih pritišće, guši ili se ventilira u prazno kroz kojekakve "sigurnosne ventile", mogli bi pretvoriti u čisti kapital borbe za život, kod sebe i kod drugih. Uostalom, jedino iskupljenje koje bi im i vlastiti organizam priznao kao takvo. Jasno, sve iz pozicije 'poslije'. Taj 'poslije' međutim nije samo vremenska kategorija, nego i nakon što se svoj grijeh stavilo "pod noge", njime se ovladalo (sjetimo se žene Samarijanke!).

Takvih primjera možemo navoditi koliko hoćemo. Oni su, čak i kada u nekom objektivnom smislu izgledaju jednaki i srodni, subjektivno uvijek različito i jedinstveno doživljeni. No fascinirajuća privlačnost tog horizonta koji se pred očima otvara zajednička je svima.

Dopuštam si zamišljati da je Isus s toliko brige i strpljenja, uz tolike napore tražio "izgubljene ovce" znajući da će ga one, nakon što na sebi dožive "felix culpa", u tom njegovom djelovanju najbolje znati nasljedovati.

Sjetimo se samo Samarijanke na zdencu, Magdalene, Pavla... i tolikih drugih.

Ugljičnog dioksida u našoj krvi ima uvijek. Kad je već tu (rekao je Netko), neka izaziva, neka pokreće disanje.

I grijeha ima. Treba se upitati: čemu je tu kad ga već ima?

 

 

 

 

POGOVOR

 

U ruci imamo knjigu dragog mi prijatelja Nikole Radića. Čovjek je to s vrlo istančanim osjećajem za čovjeka i njegovu duševnost i traženje. Više puta i na više načina razmišljao je on o čovjeku i o Bogu. Plod tog življenja i razmatranja je ova knjiga.

U ovoj knjizi čitamo teološko-meditativna razmišljanja nad biblijskim, najčešće evanđeoskim,  tekstovima. Pisac o njima razmišlja oslanjajući se na jedan redak ili kraći odlomak koji ima bogato i otvoreno značenje. Otvoreni i pozivni tekstovi inspirativni su autoru da sam razvije svoje razmišljanje koje je oslonjeno na životno iskustvo.

Ovo je knjiga o Bogu i o čovjeku. Bog je dobar, čovjek je grešan. I takvog grešnog čovjeka Bog voli. A voli ga i Nikola Radić. Bog je zabrinut za čovjeka kojega voli. Nikola to iščitava iz biblijskih tekstova; i on je zabrinut. Veliki francuski pisac André Malraux, dijagnosticirajući  našu epohu kaže: "Velika drama današnje Europe je smrt čovjeka." Sjećam se strašnih riječi velikog Shakespeare-a: "Pitanje je biti ili ne biti." Upitnost ove dvojice genija čovječanstva na blag se način skriva i u razmatranjima koje čitamo. Opasna je igra otpisivanje bilo čovjeka, bilo Boga. Izgleda, kad se otpisuje jednoga, otpisuje se i drugoga. Vjerovanje u Boga uključuje i vjerovanje u čovjeka bez obzira na njegovu krhkost. Nikola se spušta u grešnog čovjeka tražeći i osvjetljavajući u njemu sliku Božju koja je skrivena. On s Isusom poziva čovjeka da "ustane i pođe svom Ocu". Otac i majka su jedina bića koja ljube neovisno o vrijednosti. Oni ljube sina kad je dobar i pravedan, ali ga ljube i kad je kao "svinja". Čovjek se može vratiti jedino Bogu i roditeljima kad je pao tako nisko. Svi drugi nas primaju ako se popravimo, ako smo dobri. "Volit ću te, ako se popraviš." Ova nam knjiga u više navrata objavljuje Boga koji nas uvijek ljubi. Ljubi čovjeka kad je pravedan i čist i kad je grešan. Autor nas poziva da tako pristupamo ljudima.

Ova razmišljanja nikoga ne zastrašuju niti ikome prijete, već otvaraju povjerenje i slobodu. Prvenstveno nas pozivaju da se u slobodi darujemo. Čovjek je najslobodniji kada je shvaćen i prihvaćen kao dar. Time stavljamo sami sebe u pitanje, ali zato prepoznajemo Boga i bližnjega. Od ovoga se mora započeti u kršćanskom razmišljanju i življenju. Sav moral i svaka religioznost suvišni su, ako ne započnemo od stavljanja samih sebe u pitanje. To nije zastrašivanje nego otvaranje i darivanje. Ova nas knjiga uči darivanju. Uči nas da jedan drugome nosimo nadu u ovom realnom, a ne utopijskom svijetu. Autor dobro poznaje čovjeka i njegova lutanja u traženju osobne sreće. On je na tragu toga čovjeka koji luta.

U ovim Radićevim "propovijedima" koje to nisu(!) isprepliće se psihološko i teološko saznanje stvarajući jednostavnu, skladnu i prihvatljivu cjelinu. Da bi se jednostavno izreklo komplicirane stvari potrebno je da to bude jasno samom piscu. Radiću je kršćanstvo imanentno. Ono kola u njegovim žilama i progovara njegovim riječima. Koji put autor hotimično staje na pola puta, kako bi čitalac nastavio s vlastitim razmišljanjem koje je započeo s njime. Stoga nekad izgleda da polovično izlaže svoju misao skromno se zaustavljajući i dajući prednost čitaocu.

U svojim razmišljanjima autor povezuje Boga, čovjeka i svijet. On traži Učitelja gdje stanuje. On pita gdje je Bog i prepoznaje njegovu prisutnost u sebi, u drugim ljudima, u svemiru. Čitajući ove tekstove kao da prepoznajemo starog glagoljaša koji postavlja jednostavna a bitna pitanja i na njih jednostavno odgovara. I poput sv. Franje vidi harmoniju svemira u Božjoj i ljudskoj ljubavi. On je za napredak i ekologiju, za znanost i za pobožnost čeznući za "novim nebom i novom zemljom".

Ovim razmišljanjima kao da su podloga Augustinove riječi: "Bog je postao čovjek da čovjek postane Bog" ili riječi koje sam vidio upisane na jednom grobu u Francuskoj: "Čovjek je nada Božja". Bog se razotkriva kao "slabi" Bog, kao Bog koji ljubi i prašta. Bog Otac i Majka. K takvom Bogu poziva autor. To je Bog raspetoga Krista, sablazan za Židove i ludost za Grke (usp. 1. Kor 1, 23). U ljubavi križa i svih ljudskih patnji Bog se objavljuje kao onaj koji se nada čovjeku.

Iskustvo nam pokazuje da su svi naši ljudski odnosi oslonjeni na reciprocitet ljubavi. I gdje nema ljubavi neće se objaviti ni božanska ljubav. Zadnja riječ Evanđelja nije "Ljubite Boga" nego "Ljubite jedan drugoga; kao što sam ja ljubio vas, ljubite i vi jedan drugoga. Ako imadnete ljubivai jedan prema drugome, po tom će svi upoznati da ste moji učenici." (Iv 13, 34-35)

Autor nas u svojim razmatranjima ne usmjeruje toliko na obaveze prema Bogu koliko na ljubav koja nas povezuje. Između nas i Boga ne vlada obaveza nego ljubav. Zato smo mi njegova nada, a on naša. Ništa nam ga ne može zamijeniti niti njemu može nas tko zamijeniti. Mi smo kod njega u svojoj kući i on je kod nas također u svojemu hramu. On od nas očekuje ljubav.

Na koncu dojmova o knjizi Nikole Radića može se reći da je njegov učitelj Isus Krist. On je svjestan da su svi Isusovi sljedbenici blijeda slika Učiteljeva, ali su ipak njegovi. Isus je poznavao svoje sljedbenike (apostole). Znao je što će se s njima dogoditi i kako će se oni ponašati u njegovoj agoniji. Znao je da će ga Juda izdati, da će ga Petar zanijekati, da će Ivan zaspati, da će se svi razbježati. Sve je on to znao i jednako je znao da je Kraljevstvo Božje sačinjeno od takvih ljudi. U ovakvim ljudima, ljudima mediokritetima koji kao da ga nisu razumjeli i koji su se razbježali, on smješta svoju Crkvu.Grešni ljudi su mjesto njegovog prebivanja i spasenja. U njih šalje svojega Duha ljubavi koji ih preporađa u nove ljude. Ti su ljudi također briga i interes Nikole Radića, svećenika Isusa Krista.

Ovdje navođenje Evanđelja nije citiranje neke od knjiga. Evanđelje je prije svega osoba Isusa Krista i Evanđelje Isusa Krista u ljudskom životu. To je Isus Krist vidljiv na našim licima.

U ovoj se knjizi trajno isprepliću tri stvarnosti: Evanđelje, život i misao Nikole Radića. Radić poziva čitaoca da ga zamijeni u ovome trojstvu pa će se tada ostvariti potpuno razumijevanje i zajedništvo s autorom.

Dr Marijan Jurčević, dominikanac

 

 

 

 Sa korica:

 

Radić kao svojevrsni avanturist duha traga za onim svetopisamskim mjestima koja su rjeđe posjećena i manje obrađena; općim, pak, mjestima nastoji uvijek prići s druge strane, na nov i neočekivan način... Njegovo osebujno ophođenje s Božjom riječi može mnogima poslužiti kao nadahnuće kako čitati biblijske tekstove iz konkretnih životnih okolnosti, kako u susret s Božjom riječi ući čitav, umom i srcem, s naslijeđenim i stečenim kulturnim i duhovnim osobinama, znatiželjno i prostodušno. (Dr. Anton Tamarut)

Čitajući ove tekstove kao da prepoznajemo starog glagoljaša koji postavlja jednostavna a bitna pitanja i na njih jednostavno odgovara. I poput sv. Franje vidi harmoniju svemira u Božjoj i ljudskoj ljubavi. On je za napredak i ekologiju, za znanost i za pobožnost čeznući za "novim nebom i novom zemljom". (Dr. Marijan Jurčević)

 

 

Nikola Radić rođen je 1936. god. u Kremeniću na o. Krku. 1961. god. postaje svećenik Krčke biskupije. Studij filozofije i teologije u Pazinu i naknadno pastoralne psihologije u Grazu. 1983. god. diplomira kao socioterapeut na Fritz-Perls-Institutu u Düsseldorfu. Veći dio života u aktivnom pastoralu. Od 1990. je kao biskupski vikar djelatnik Biskupskog ordinarijata u Krku.

 

ISBN 953-6420-02-3

 

 

 

 

---

[1] )"Si tu as plongé dans la riviѐre, peut-etre  sauras-tu mieux le bapteme, que ne le savent toutes le bibliothѐques ensemble."