DVIJE BOŽJE KNJIGE
od kojih je jedna ozbiljno ugrožena
Kada sam bio mali, župnik nam je na vjeronauku govorio da je dragi Bog 'napisao' dvije knjige o sebi i predao ih ljudima da, čitajući ih, njega što bolje upoznaju. Jedna knjiga sadrži njegovu riječ, njegove poruke, ispisane ljudskim jezikom u knjizi koju zovemo Biblija ili Sveto Pismo. Druga se knjiga zove Priroda ili Svijet koji, na svoj način, pripovijeda o njemu, svome Stvoritelju. Prva knjiga još nije došla do svih ljudi, mnogi još ne znaju za nju, dok je druga od početka otvorena svima za čitanje te iz nje mogu o Bogu naučiti jako mnogo, zapravo sve ono bitno što o njemu treba znati kako bi mogli uspostaviti ispravan odnos s njime, a i mnoge druge važne stvari za život ljudi…
Tako naš župnik nama, malim školarcima, uz – dakako – mnogo primjera koje i mala djeca mogu razumjeti i ugraditi u svoj životni stav.
Slijedeći taj slikoviti govor ovdje mi je progovoriti o ovoj drugoj knjizi koja je danas znatno „ugrožena“, jer iz nje malo tko čita, a osim toga u njoj je svašta 'našarano', 'stranice pogužvane', 'istrgnute' itd. – sve slikoviti izrazi, ali mislim da su pogođeni.
Istina i ona se prva knjiga pokušava ugroziti. Tako imamo na pr. „izdanje“ Biblije koje su za svoje potrebe izdali homoseksualci, gay-biblija i dr. No time se ovdje nećemo baviti.
Bog se otkriva u
prirodi
Bog je, kako je spomenuto, želeći se svima otkriti u svojoj beskonačnoj ljubavi pred čitavim čovječanstvom 'otvorio' ovu drugu knjigu, knjigu svoga stvorenja. Zato će sv. Pavao u poslanici Rimljanima, uočavajući „bezbožnost i nepravednost ljudi koji istinu sputavaju nepravednošću“, moći zapisati ozbiljno upozorenje: „Jer što se o Bogu može spoznati očito im je: Bog im očitova. Uistinu ono nevidljivo njegovo, vječna njegova moć i božanstvo, onamo od stvaranja svijeta, umom se po djelima razabire tako da nemaju isprike. Jer premda upoznaše Boga, ne iskazaše mu kao Bogu ni slavu ni zahvalnost, nego ishlapiše u mozganjima svojim te se pomrači bezumno srce njihovo. Gradeći se mudrima, poludješe…“ (Rim 1, 18-22). Jasno se vidi kako Pavao zna da čovjek gledajući stvorenje može upoznati Boga. I kad ga je kao takvog upoznao logično je da mu se pokloni i da mu dade slavu. No on to ne čini. Kako onda, tako ni danas. Ali onda slijede i posljedice takvog zanemarivanja. U nastavku teksta Pavao ih nabraja. Nevjerojatno – kao da čita današnje novinske vijesti i komentare… (cfr. Rim 1, 26-32).
Situacija koja nam dolazi pred oči iz ovog Pavlova teksta nije samo izvještaj iz prošlosti. Ona se može aktivirati uvijek. Neće biti teško prepoznati je i danas.
Podsjetimo se da je i sam Isus računao sa knjigom stvorenja koju je imao „kao na dlanu“, pa je koristio prirodu i njezin specifičan „govor“, da bi ilustrirao i približio slušateljima istine i vrjednote Božjega kraljevstva. Usmjeravao je njihov pogled na ljiljane, na vrapce, na trs i loze… i preko njih na brižnog Oca i svemoćnog Gospodara.
Taj stav i način gledanja nije bio stran čovjeku koji je živio intimno povezan s prirodom. Na jednoj razini koja nije zahtijevala nikakvu posebnu učenost, čovjek Isusova vremena (i prije njega) kao i kasnije, sve do pred koje stoljeće znao je 'čitati' iz te Božje knjige i stjecati znanje koje mu je pomoglo uobličiti svoj odnos prema njemu. (Izuzevši dakako one o kojima govori sv. Pavao.) Zanimljivo je, da je vjernik tako mogao bolje razumjeti i napisanu Riječ u drugoj knjizi, Bibliji, te sinergijski oformiti jedan usklađeni, uravnoteženi odnos prema Bogu – jer je znao pomalo sve staviti na svoje pravo mjesto. Ovdje bismo se mogli sjetiti raznih crkvenih Otaca i svetaca, te velikih kršćanskih mislilaca i njihovih spisa. Za to nema mjesta, pa ću ja ovdje kao paradigmatski primjer spomenuti samo sv. Franju Asiškog. Bez velikih i učenih preduvjeta, jednostavno gledajući očima i slušajući ušima, Franjo je znao vidjeti i čuti kako mu Bog progovara iz mnoštva prirodnih pojava koje su zračile ljepotom, skladom, mudrošću…, i sve su ga zvale da se Bogu pokloni i da ga s ljubavlju slavi. Tako je čitao ovu knjigu sv. Franjo i milijuni jednostavnih kao i vrlo učenih kršćana kojima je iskustvo prirode, svijeta, kozmosa, bilo iskustvo „veličanstvenih djela Božjih“. Kako je to bilo moguće?
Kršćani staroga kao i srednjeg vijeka su riječi sv. Pavla: „u njemu živimo, mičemo se i jesmo“ (Djap 17,28), te one; „on je prije svega i sve stoji u njemu“ (Kol 1,17) shvaćali puno doslovnije nego mi danas. Tako formiran um nije mogao ništa percipirati a da ga to na bilo koji način ne poveže s Bogom. On je jednostavno svuda vidio „prst Božji“. Takvom je umu knjiga Božje prirode bila stalno otvorena i čitka. Ne želim reći da i danas nije moguće na tako jednostavan i duboko religiozan način 'čitati' knjigu Božjeg stvorenja, no stvari su se s vremenom tu jako zakomplicirale.
Govori li priroda i
danas o Bogu?
Govori, i to mnogo jasnije i jače nego je govorila nekada, no problem je u tome što ljudi to „ne čuju“, ili ne žele čuti, ili se pak od njihovih očiju skriva. Knjiga je otvorena, ali koliko ljudi u nju žele gledati i čuti što im ona govori? Ovaj napis želi na to upozoriti.
Jedan od razloga za to je svakako i dosta rašireno mišljenje da se vjera i znanost ne podnose. Budući da ovu knjigu proučava znanost, ne očekuje se da bi ona igdje mogla naići na nešto što upućuje na Boga. A budući da se razne ideologije (ateističke i materijalističke) trude uzeti znanost „pod svoje“, problem postaje još zamršeniji. Kada takva znanost, emancipirana od Boga, prožme sustav obrazovanja, dobijemo upravo ovo što imamo: u prirodi se tragova Božjih ne vidi, zbrisani su. Ova tvrdnja nema ništa s time da znanost mora biti autonomna u svom istraživanju. Ali ima s time, da znanost ne može dati odgovor na sva pitanja (koja i sama istražuje), a ona ih ipak daje, pa i nameće. Pa kada na kraju dobijemo kao zadnji odgovor da se nešto dogodilo „slučajno“ ili „samo od sebe“, ili „kroz milijarde i milijarde godina“ ne preostaje nam drugo nego jednu vjeru zamijeniti drugom.
Ako se znanstvene činjenice oslobode bilo kakvih ideoloških natruha (uz ogradu da one nisu i ne mogu uvijek biti „zadnja riječ“, jer je znanost po sebi stalno upućena na daljnja istraživanja) pred našim će očima opet biti otvorena knjiga koja će nam govoriti o Bogu Stvoritelju i o njegovim čudesima. Na svoj specifičan način. Možda će se u nama probuditi i urođena sposobnost za divljenje koja je, čini se, danas dosta duboko zaspala.
Pogledajmo to na jednom primjeru: čudo života na zemlji. Kada je 60-tih godina prošlog stoljeća Carl Sagan iznio svoje procjene o nastanku (mogućnosti) života na zemlji i u svemiru, pretpostavljalo se da su potrebna samo dva uvjeta koji moraju biti apsolutno zadovoljeni da bi se život kakav je danas na zemlji mogao pojaviti. Ali, do 2001. godine broj savršeno podešenih karakteristika nužnih za pojavu života skočio je na 150. (Da li su kasnije otkrili još neke, ne znam.) Ako samo jedan uvjet nije zadovoljen, život je nemoguć. Time je mogućnost (ovakvog) života bilo gdje u svemiru praktično svedena na nulu. Što više, čini se i krajnje nemogućim da naš planet podržava život. Statistički i logički gledano, bilo kakav oblik života ovdje ne bi uopće trebao postojati i nas ne bi trebalo biti. Naše postojanje je u biti statistička i znanstvena nemogućnost. Brojčano izraženo, izgledi za život na zemlji su manji od 1:1073 (to je brojka 1 nakon koje slijede 72 nule; 1 duodecilijun). A ipak smo tu, jer je sve to zadovoljeno; poklapa se neshvatljivom preciznošću. Možda je ovo prva stranica u ovoj Božjoj knjizi koju bismo trebali pogledati. Bog ili „slučaj“? Što ćemo vjerovati?
Biologija i genetika
Posebno su zanimljiva znanstvena otkrića na području biologije i genetike. Tu se otvorila još jedna stranica ove knjige sa neslućenim uvidima u životne funkcije čije se postojanje ne može objasniti nikakvim do sada primjenjivanim metodama istraživanja. Genom koji je pročitan 2003. g. je jedno neopisivo čudo, zapravo zbir čudesa, u tom mikro-svijetu. DNK molekula, podijeljena u 23 para kromosoma sačinjena od 4 građevna bloka (nukleotida ili "slova") kojih u molekuli ima oko 3 milijarde i 600 milijuna, sa genima u kojima su zapisane šifre, recepti našeg postojanja. I tako u svakoj jezgri svake stanice našeg organizma kojih pak ima do 100 milijuna. I sve to skladno, savršeno funkcionira jedno s drugim, da bi čovjek mogao u normalnim prilikama živjeti 100, pa i više godina. Sva živa bića imaju DNK koja je samo kod svake vrste drukčije 'posložena'. Čovjek ostaje zadivljen, bez riječi, kao nekada kad je gledao u zvjezdano nebo (i danas bi mogao, jer i to je dio ove knjige, ali to ćemo preskočiti). Pjesnik Staroga Zavjeta ovo nije znao; više je slutio i slutnja ga nije varala (očito zato što je bio blizu Izvoru): „Hvala Ti što sam stvoren tako čudesno, što su djela tvoja predivna.“ (Ps 139,14).
No, što se danas dogodilo? Upravo ono o čemu govori sv. Pavao. Lakomi, beskrupulozni gramzljivac-čovjek je shvatio da je uspio ući u zaštićeno područje gdje se nalazi bogatstvo neslućenih razmjera. Nije stao zadivljen pitajući se čije je zapravo to bogatstvo, nego je ušao unutra „kao slon u draguljarnicu“, gledajući samo kako bi što ukrao i unovčio. Proglasio se vlasnikom, uključio svoju tehnologiju obukavši je u „humane ciljeve“, i počeo doslovno krasti i prodavati. I što imamo danas? Genetički inženjering, patentiranje živih bića, trgovinu genima, proglašavanje ljudskim izumom i patentiranje nečega što je samo oteto iz prirode (Ured za patente SAD, 1987. g.), GMO, novi zalet eugenike, genetski modificirane blizanke (u Kini), miješanje životinjskih vrsta (himere), čak s ljudskim genima (za sada 'eksperimentalno'!)… Ne, u tom društvu ova knjiga postaje nečitljiva. Jedan je mrak dijelom pokrio ovu Božju knjigu. Važno je, međutim, da te monstruozne činjenice ne zarobe naš pogled.
Jer tu danas dobivamo odgovore i na određena pitanja koja su nam se postavljala čitajući Bibliju. Tamo nam je dosta toga nejasno, ne znamo kako bismo neke stvari razumjeli. Pogledajmo nešto. Jedno od intrigantnih pitanja bilo je stvaranje Eve od Adamova rebra. To se pokušavalo tumačiti na razne načine. No, potpuno zadovoljavajućeg odgovora nismo imali. Danas nam je biologija dala ključ za rješenje problema, pa ne treba više biti nikakve sumnje. Sada znamo da se u našim rebrima nalaze matične stanice koje su izuzetno potentne i u kojima se nalazi potencijal za izgradnju kompletnog organizma. Bog nije uopće trebao posegnuti za nekim novim „čudom“. Jedna Adamova matična stanica dala je Evu na prirodan način. Trebao je samo Božji impuls. A riješena je i dilema s izvađenim Adamovim rebrom: rebro je jedini dio našeg tijela koji ima sposobnost regeneracije. Ako si odrežete prst, neće izrasti novi, ali rebro hoće. Lijepo je kad nam saznanja iz prirode osvjetljuju pitanja koja nam se pojavljuju u Bibliji.
Molekularna biologija i genetika otkrivaju i zanimljivu, ateističkoj znanosti neobjašnjivu tajnu genealogije čovječanstva. Među ljudskim genima postoje naime dva 'izuzetka' koji nisu podložni rekombinacijama pa nam oni omogućuju praćenje povijesti čitavog čovječanstva do samog početka. Prvi je y-kromosom (muški spolni kromosom) koji se nasljeđuje samo po očinskoj liniji (žene ga ne posjeduju). Pratimo li njega dolazimo do samog početka, do Adama, i vidimo da je ljudski rod potekao od jedne osobe. Drugi je mitohondrijski DNK koji se nasljeđuje isključivo po majčinskoj liniji i imamo ga samo kod žena. No ovdje, u čitavom čovječanstvu imamo tri tipa mitohondrija. Zašto baš tri? Ako u Bibliji tražimo odgovor doći ćemo do tri pra-majke od kojih se čovječanstvo ponovno razmnožilo nakon potopa. To su supruge Noinih sinova Sema, Hama i Jafeta. Ovo nije dogma koju moramo vjerovati, ali svakako interesantno otkriće koje naš pogled usmjerava tamo kamo treba.
Spomenimo još jedan mali, ali zanimljiv i znakoviti detalj. Kada Bog daje Abrahamu naredbu o obrezanju (Post 17. 10-13) kao znaku Saveza, on određuje da se ono ima obaviti osmog dana nakon rođenja. Pitamo se zašto baš osmog dana? Istraživanja biologije krvi 70-tih godina prošlog stoljeća pokazala su da je upravo toga dana, ni prije ni kasnije, količina protrombina u krvi najveća i koncentracija K-vitamina najviša. Protrombin je odgovoran za zaraštanje, a K-vitamin za epitelizaciju rana! Abraham to nije znao, ali Stvoritelj jest.
Nije biologija jedina 'stranica' ove knjige koja nam govori o Stvoritelju. Geologija, paleontologija, atomska fizika, astrofizika,… daju nam niz podataka gdje možemo vidjeti „prst Božji“ na djelu. Ne možemo se, dakako, upuštati ovdje u tu širinu. Ovih par šturo navedenih primjera mogu nam poslužiti samo kao ilustracija i usmjeriti naš pogled koji se više tu "ne snalazi".
Danas se treba više
truditi
Božju knjigu stvorenja trebamo opet ozbiljno uzeti u ruke. To će koštati napora i rada. Današnje generacije ljudi odgojene su i obrazovane gledajući u prirodu i svijet u kojem su vješto obrisani ili barem zaobiđeni tragovi Stvoritelja. Umišljeni gospodari svijeta uzimaju si pravo trgati i čupati Božjom mudrošću satkano tkivo prirode prema svojim suludim zamislima i idejama igrajući se boga i želeći zasjesti na njegovo mjesto. Neki se rezultati znanosti vrlo teško probijaju u javnost. Cenzura je rijetko gdje tako rigidno primjenjivana kao baš na području današnje „službene“ znanosti koja dominira obrazovanjem. I tu nastaje problem koji kršćani, u ovakvom okruženju, ne mogu riješiti (samo) na način kako su to činili u prošlosti. Tu neće biti dovoljno samo gledati i slušati (kao nekada) nego će se trebati probiti i do nekih znanstvenih istraživanja i rezultata. Nerijetko i kroz prepreke.
No isplati se potruditi. Iz ove knjige zrači veličanstvena ljepota kojoj samo Bog-Stvoritelj može biti autor. Mnogi su mu se istinski znanstvenici tu i poklonili. Ovaj članak želi upozoriti da nitko od nas ne mora (pa i ne smije) izgubiti tu priliku.
