KAKO SE RIJEČIMA MIJENJA ČOVJEKA

U zadnjih pola stoljeća naša je kultura doživjela velike promjene koje se i dalje događaju. Drugim riječima, nastaje jedna nova kultura čiji se obrisi već jasno prepoznaju, a njen razvoj, "mainstream", nepovratno je zauzeo određeni kurs. Nema ništa čudnoga i neobičnoga u činjenici da se kultura mijenja; ona se uvijek mijenjala kao što se mijenja i razvija sve na ovome svijetu uključivši čovjeka. Neobično je i ne samo čudno, nego neprirodno i zabrinjavajuće što se ona ovaj put ne mijenja spontano i prilagođeno novim životnim okolnostima nego dirigirano i nasilno.

Promjene se događaju na više-manje svim razinama života; društvenog i osobnog. Oni koji usmjeruju promjene znaju kako se to čini. Možda će čitatelju čudno zazvučati da je najjače i najefikasnije oruđe i oružje koje se tu upotrebljava govor, odnosno RIJEČI. Tom aspektu suvremene kulturne revolucije bit će posvećeni redci koji slijede. Ostalim se aspektima ovdje nećemo baviti.

Navest ću jedno iskustvo, staro 30-ak godina, koje je mene prvi put upozorilo da se tu radi o nečem što je sudbonosno važno, a kraj čega prolazimo praktično ne zamjećujući ništa.

Priča mi jedan naš ugledni glazbenik, profesor glasovira, kako je imao sjajnog studenta koji je, nakon što je kod njega diplomirao, dobio stipendiju za nastavak studija na konzervatoriju Tchaikovsky u Moskvi. Vrativši se sa studija trebao je u Zagrebu održati jedan klavirski koncert sa Bachovim djelima. Zamolio je svog bivšeg profesora da bi prije nastupa pred njim odsvirao što je pripremio e bi čuo njegovu ocjenu i mišljenje. Nakon što je tako odsvirao jednu Bachovu kompoziciju koja je bila naslovljena određenim stihom iz nekog psalma (Bach ima mnogo takvih kompozicija), pripovijeda profesor, stao je i čekao moje mišljenje. Rekao sam: tehnička izvedba je besprijekorna, ali nije bilo pobožno, manjka pobožnost. Nemalo se začudio i upitao me: "Profesore, a što je to 'pobožno'?"…

Znamo da riječ "pobožnost" pokriva neki sadržaj. U rječniku ovog mladog glazbenika nije bilo te riječi, i dosljedno, nije bilo ni tog sadržaja. Zaključak se nameće sam od sebe; dalekosežan, sudbonosan zaključak: Ukloni riječ, uklonio si sadržaj. Ne daj mu da nauči riječ, onemogućio si mu usvojiti određeni sadržaj. Drugim riječima: sa ili bez određene riječi kojom se imenuje neki sadržaj mentalni profil čovjeka je drukčiji.  (Ne gubim iz vida činjenicu da nema 'svaka riječ' jednaku težinu.  U govoru su neke riječi samo veznici, prilozi i sl. - ne mislim na njih.)

Važnost govora/riječi za oblikovanje života, osobnog i društvenog, uočili su davno mnogi mudri ljudi; znaju to i danas mnogi. Nažalost znaju to (bojim se) mnogo više oni koji s tom činjenicom manipuliraju na štetu čovjeka i njegovih kulturnih dosega, dok mnogi drugi (mi) to ni ne primjećujemo. Ovaj napis Vam želi pomoći da tu istinu posvjestite, ako je još niste (ili niste dovoljno) svjesni.

Navest ću primjer velikog kineskog kulturnog i socijalnog reformatora Konfucija (551. do 479. prije Krista). Imao je, kažu, šestotinjak principa reformi na kojima je objedinjavao kineski narod. Netko ga je pitao, ukoliko bi mogao provesti samo jednu reformu a sve bi druge morao izostaviti, koju bi proveo? Reformu jezika - rekao je - obnovu pravilnih riječi.

Evo još nekoliko misli i citata mudrih ljudi koji će nam pomoći da shvatimo (u ovom smislu i kontekstu) važnost riječi, a onda i jezika u cjelini.

Filozof  Heidegger definira jezik kao "kuću bitka": "Riječi i jezik nisu omot u kojem su stvari zapakirane kako bi njima trgovali oni koji pišu i govore. U riječima i jeziku prvo nastaju stvari i jesu. Iz tog razloga zloupotreba jezika, u praznoj priči, u sloganima i frazama, uništava naš autentičan odnos prema stvarima."

Zaključak je razumljiv: Ako su riječi 'kuća bitka', onda ono što učinite riječima, činite stvarima – zato je propaganda tako moćna. Jednako tako najmoćnije oružje totalitarne države je novi rječnik, izmijenjeni jezik. Nije slučajno  da se razne novoformirane grupe, kao sekte i sl. najprije pobrinu za neki svoj specifični žargon.

Ako više nemate riječ, poput slobode ili istine, … onda više nemate niti koncept slobode ili istine. Koncept je kao osoba. Ako ste beskućnik i nemate gdje živjeti, nećete dugo; umrijet ćete. Tako i ako nemate riječ, koncept će vrlo brzo umrijeti. A kada koncept umre, stvarnost umre.

Lingvistički inžinjering - naša društvena stvarnost

G. Orwell je jasno ukazao na nastajanje tzv. novogovora u suvremenoj kulturi.  Njegov je zaključak: „Politički kaos povezan je sa propadanjem jezika... vjerojatno se može postići neko poboljšanje ukoliko krenete sa verbalnog kraja.“

Peter Kreeft je to u određenom kontekstu ovako izrazio: "Kontroliraj jezik pa ćeš kontrolirati misli; kontroliraj misli pa ćeš kontrolirati ponašanje; kontroliraj ponašanje pa kontroliraš svijet."

Profesori sa Harwarda Kirk i Madsen su u knjizi "After the Ball" upravo na tim zasadama postavili jasnu strategiju homoseksualizma. Oni će reći „… manipuliranje  verbalnim oznakama (riječima i sintagmama) osnova su za sva apstraktna načela koja leže u osnovi naše predložene kampanje." Knjiga je bila svojevrsni priručnik homoseksualcima u njihovoj kampanji u Americi. Koliko je taj način borbe bio efikasan ne treba dokazivati.

Ova problematika nije ograničena samo na područje homoseksualnosti i dženderizma (rodne ideologije) iako je vjerojatno tu najvidljivija - no tek kad ljudi toga postanu svijesni.

U ovoj novonastaloj (i novonastajućoj) kulturi izloženi smo poplavi novih riječi i izraza (sintagmi) od kojih mnoge (namjerno!) nisu jasno definirane pa zbog toga nastaje pravi kaos u glavama. No i mnoge postojeće riječi se redefiniraju, odnosno prazne se od postojećeg, ustaljenog sadržaja i daje im se novi koji se niti ne obrazlaže, nego se kod upotrebe dotične riječi on jednostavno pretpostavlja. Ako se onda dvojica nađu pa razgovaraju koristeći određenu riječ jedan u tradicionalnom značenju, a drugi u nekom drugom, jasno je da prisustvujemo razgovoru gluhih. Samo za primjer parafrazirat ću Antonia Gramshi-a (osnivača talijanske komunističke partije) koji je, promovirajući "kulturnu revoluciju" kako ju je on zamišljao, govorio da se komunisti ne trebaju boriti "protiv" Božića nekakvim administrativnim mjerama, nego da Božiću samo trebaju dati novi sadržaj. (Komunisti ga nisu poslušali, ali zapadni liberali jesu. Vidimo to.) I tako dosljedno kod svega što se ne uklapa u određeni mentalni sklop.

Jasnoća se tu namjerno izbjegava da bi se na određeni način primoralo ljude da svaki sebi "pojasni" određeni pojam. Dakako, svatko to čini drukčije, i uspjeh je postignut: kaos.

Opet za primjer. Kada su na Pekinškom kongresu žena (1995.) predstavnice zemalja iz Trećega svijeta insistirale da im se pojasni pojam gender, predsjednica je u jednom trenutku rekla: "Gender nema definicije niti je treba." Dosljedno, ako se danas na području dženderizma argumentirano suprotstavite nekom pojmu, sintagmi, zaključku…, a vaš sugovornik "nema kamo", reći će vam da imate krivo, jer "to ne znači to". I točka.

Ako ne želimo upasti u koloplet namještenih zamki moramo uvijek biti na čistu što se misli kada se koristi neka riječ, pogotovo kada je ona od životne važnosti. Tu je naime nejasnoća namjerna i ciljana. Ključne su riječi ili nedefinirane, dakle nejasne, ili dvo­značne, čak višeznačne, ili im je tiho i neupadno promijenjen sadržaj, neke su riječi proskribirane, neke su po ukusu «obojene» (redovito negativno), ima i dosta novostvorenih…

Kada je papa Benedikt XVI pohodio Hrvatsku pozdravio ga je predsjednik Josipović i u svom govoru u određenom kontekstu spomenuo kako je on zauzet za obitelj. Čuo sam komentare dobronamjernih ljudi koji su se zbog toga osjećali sretni. Ali nisu znali da obitelj u Josipovićevim ustima ne znači "muž-žena-dijete" nego "obitelj u svim njezinim formama" (kako se to službeno opširnije kaže), a to konkretno znači: bilo tko, bilo s kim, bilo kada, bilo gdje…

Na tom se području susrećemo također sa promjenama određenih riječi i izraza kojima se eufemistički želi sakriti njihova prirodna zloćudnost i na taj način ih zaštititi od  protivljenja koje inače same po sebi izazivaju.

Poznato je da u diskusiji onaj tko nametne terminologiju za debatu, gotovo uvijek po­bjeđuje. Tako su zagovornici abortusa uspjeli pobijediti u tom ratu, jer su puno ranije, prije početka bilo kakve rasprave o toj temi, umjesto izraza abortus, nametnuli izraz 'pravo na iz­bor', ili 'slobodan izbor' (free choice). Zagovornici abortusa ispravno su shvatili da će biti puno lakše obraniti apstraktnu ideju koja zvuči pozitivno kao 'izbor' nego neograničeno ubijanje nerođenih beba. Isto tako 'prekid trudnoće' ne podsjeća na ubojstvo.

Izraz "slobodan izbor" uzdignut je do nepovredivosti i svojevrsnog absoluta u etici nove kulture, a u stvari ne znači ništa drugo nego da svaka žena ima pravo odlučiti o životu ili smrti svoga djeteta, kako hoće. Konkretno je dakle istoznačnica s abortusom. Iz samih se riječi međutim dade zaključiti i drugo. No to je samo za slučaj potrebe, da bi se ublažila reakcija na taj izrazito nekršćanski i nehumani stav. Makar koliko glupo bilo, kod  mnoštva ljudi to "pali". Tako će naša Predsjednica u predizbornoj kampanji glatko reći: "Ja sam protiv abortusa, ali poštujem slobodan izbor." (a mi ćemo pljeskati, jer i mi smo "protiv abortusa", a što je "slobodan izbor" ionako ne znamo, odnosno 'mislimo da znamo').

Na svim egzistencijano važnim područjima koristi se orwelovski "novogovor" kojemu je osnovna značajka izokrenutost, princip da ništa nije onako kako se kaže, nego obrnuto. Tako je kritika pretvorena u "govor mržnje",  cenzura u "zaštitu od diskriminacije", a petljanje države u osobni život pojedinca je "zaštita ljudskih prava", različitost postaje "nejednakost". Različitosti su 'stereotipovi' koji trebaju nestati, jer su "diskriminatorni".

Diskriminacija je posebno važna riječ, koja ovdje znači "sve i ništa", ali se ona može primijeniti gdje i kako se hoće i postaje poluga kojom se može pokrenuti  progon bilo koga, na kraju i zbog bilo čega. Pratite li stvarna događanja i društvene procese u Europi uočit ćete da je ova riječ 'alat' koji se gotovo isključivo koristi na području tzv. "rodne jednakosti" (gender equality) koja pak postaje mjerilo napretka i razvitka određenog društva.

Neke se riječi zamjenjuju drugima. Tako se otac i majka mijenja u 'roditelj 1' i 'roditelj 2'. Seksualnost biva zamijenjena sa 'seksualnom orijentacijom'. Da se djeca ne bi morala osjećati kao muško ili žensko u Norveškoj je - mjesto on i ona - izmišljen novi zajednički rod "hen".

Naša je kultura već obilježena sa preko 2000 novih ili promijenjenih riječi/pojmova koji se ne odnose samo na područje rodne ideologije nego na razne aspekte društvenog i osobnog života. Navest ću ih nekoliko (bez tumačenja) radi ilustracije: konsensus, partnerstvo, civilno društvo, nevladine udruge - NGO, civilno društvo, participativna demokracija, seksualna i reproduktivna prava, homofobija,  prava čovjeka, prava žena, prava djece,  kulturalna sloboda, dijalog među civilizacijama, emancipacija (žena, djece),  dječji parlament, parlament mladih, tolerancija …

Neke riječi moraju nestati

Treba upozoriti na još jedan izuzetno važan aspekt ovog procesa reprogramiranja društva, ovaj put pomoću istiskivanja određenih pojmova i riječi.

Mnoge su takve riječi već izgubile vrijednost (dekonstruirane su)  s tendencijom da nestanu iz globalnog svjetskog jezika. Evo ih pregršt: istina, ljubav, savjest, karitas, muž, žena, roditelji, otac, majka, sin, kći, brat, sestra, osoba, obitelj, zajednica, komplementarnost, identitet, djevičanstvo, čistoća, sram(ežljivost), pristojnost, čednost, sreća, radost, nada, vjera, dobro, zlo, grijeh, trpljenje, žrtva,  služenje, autoritet, prijatelj-neprijatelj, narav, hijerarhija, pravda,  javno dobro, moralnost, zakon, zapovijed, dogma, misterij, …, navedimo i već spomenutu pobožnost.

Ako vam je ovo teško vjerovati provjerite u školskim udžbenicima vaše djece da li se i koliko ovi izrazi tamo javljaju. Neke ćete još naći, a nekih već uopće nema, premda bi ih trebalo biti kad bi se htjelo da djeca stasaju kao normalni ljudi… Možda će Vam postati jasno i za čim zapravo ide (ili bi htjela ići) i naša toliko razvikana  reforma obrazovanja.

Eksperti rodne ideologije razradili su fantastičnu strategiju kako se do cilja dolazi vrlo malim koracima. Na pr. budući da im je cilj istisnuti iz društvene svijesti sve što bi naglašavalo muškost i ženskost (bipolarnost ljudskog roda), oni uvode u zamjenu - gdje god je moguće - rodno neutralne termine. U duhu te strategije riječi muž i žena mijenjaju se u suprug i supruga, gdje muškost i ženskost etimološki uopće ne dolaze do izražaja. Time je učinjen prvi korak. Kad dođe vrijeme supruga i suprugu zamijenit će 'partneri'… Nakon toga?...

Sada se upravo nalazimo pred novim valom termina i sintagmi kojima se želi pripremiti teren za "Veliki reset" društva. Njegovi stratezi znaju da se bez novih pojmova i izraza ne može promijeniti postojeći mentalitet. Kako uvijek, tako i danas. Zato imamo "novo normalno" koje uopće nije normalno nego abnormalno; imamo "socijalnu distancu" koja uopće nije socijalna nego zapravo fizička, ali točno znači ono što su "socijalni inženjeri" odredili i može se mijenjati prema njihovoj procjeni. (Nije važno što u socijalnoj znanosti i komunikologiji imamo poznate barem četiri prirodne socijalne distance, što oni vjerojatno i ne znaju). Važno je da se riječima 'pokrije' nova stvarnost koju je netko izmislio i isplanirao. Kad postoji riječ/izraz koji je prihvaćen, mora postojati (nastat će) i ono što taj izraz 'pokriva'.

Problematika je vrlo opširna, a uvid u nju jako zamagljen. Gornji redci mogli bi unijeti malo svijetla…

KORONA-KRIZA I NOCEBO-EFEKT

Pred nepunu godinu dana svijet je uplovio u krizu koja je temeljito prodrmala kompletni način života zadajući ljudima u osobnom i društvenom životu udarce od kojih mnogi glavinjaju ne snalazeći se, a mnogi i tonu sve dublje gubeći svoj psihološki profil do neprepoznatljivosti. Kovid 19 je, bilo planski bilo slučajno (u što ovdje ne želim ulaziti) jednostavno pokorio čovječanstvo.

U Krčkoj biskupiji baš ove godine obilježavamo 100. obljetnicu smrti našeg velikog biskupa Antuna Mahnića. On se spontano javio u mojim mislima čim se ova kriza pojavila. Nisam mogao zaobići pitanje: Što bi Mahnić učinio danas?

Ovim (poduljim) napisom pokušavam sebi odgovoriti na to pitanje. Taj predani duhovni pastir se svakom izazovu svoga vremena, duhovnom i vremenitom, nastojao konkretno i čvrsto suprotstaviti. Između ostaloga Mahnić je vrlo dobro znao da se ljudima u nekim stvarima može pomoći samo tako da ih se pouči. Sjetio sam se lista Pučki prijatelj... i drugih njegovih inicijativa kojima je pomagao našem otočkom puku izvući se iz materijalnih i duhovnih nevolja koje su ga mučile.

Potaknut time odlučih napisati nešto o (malo poznatom) nocebo-efektu, opasnosti koja je uvijek aktualna, ali u vrijeme ove korona-krize posebno. Vidi se to na svakom koraku.

Placebo

Da bismo objasnili što je to nocebo-efekt dobro je krenuti od poznatijeg, placebo-efekta, jer se u konačnici radi o dva procesa koji se razlikuju samo po tome što djeluju u dva suprotna pravca.

To su medicinski pojmovi. Placebo-efekt je prvi uočio francuski psiholog i apotekar Émile Coué. Vidjevši kako sugestija vrlo pozitivno djeluje na pacijente, on je im je davao nekada pravi lijek, a nekada neku zamjenu koja je samo tako izgledala. I vidio je da oba "lijeka" jednako djeluju. Kasnije se to potvrdilo pri kontroliranim pokusima kada su liječili pacijente dijelom pravim lijekom, a dijelom nekom zamjenom koja je samo izgledala kao lijek. Pacijenti nisu znali da sudjeluju u eksperimentu i da polovica njih pije pravi lijek a druga polovica neku zamjenu koja s lijekom nije imala veze. Dakako da su svi jednako očekivali da će im lijek pomoći. Rezultat je bio iznenađujući. Veliki broj onih koji nisu uzimali pravi lijek također je ozdravio. Ovakva istraživanja ponavljana su mnogo puta i rezultat je uvijek bio približno jednak.

Ovaj efekt nazvan je placebo. O čemu se tu zapravo radi?

Naš organizam je doista čudesan, opremljen sposobnostima koje su mu potrebne za održanje u najrazličitijim okolnostima. Jedna od tih je i sposobnost samo-iscjeljenja ili samo-ozdravljenja. Pa iako to vidimo svaki put kad se na pr. porežemo (rana sama zacjeljuje), ljudi nisu iz toga još mogli zaključiti da je ta sposobnost u nama daleko "obuhvatnija". Nije Psalmista u St. Zavjetu slučajno zapisao: "Hvala Ti što sam stvoren tako čudesno, što su djela tvoja predivna." (Ps 139).

Autonomni i nesvjesni procesi

Mehanizmi koji se tu uključuju po sebi su spontani i odvijaju se u domeni autonomnog i nesvjesnog, bez sudjelovanja naše svijesti i volje. Ipak nisu ni sasvim neovisni od naše svijesti. Iz svjesnog dijela našeg "ja" mi ih možemo nekada pokrenuti, usmjeriti, poticati. Nekada je to čisto nesvjesni proces koji kreće sam od sebe, a nekada ga mi svjesno možemo pokrenuti svojim mislima, kao što je to na pr. slučaj sa placebom: Mi smo "mislili" da nas lijek liječi i ozdravili smo. U stvari smo ozdravili zahvaljujući ovoj čudesnoj sposobnosti našeg organizma koji se sam izliječio, pri čemu su naše "misli" u ovom slučaju imale presudnu ulogu. Naše vjerovanje je "kormilarile" procesom. Na primjeru placeba otkrivamo "mehanizam" koji je tada bio na djelu, no zapravo se ista stvar događa svaki put kada se organizam "izvuče" na pr. iz neke bolesti, a da mi to uopće ne znamo. Nekad, međutim, mi i svojim mislima, dakle svjesno, usmjerujemo i podržavamo taj proces. Poznato nam je kako se bolesnici koji su "pozitivno" raspoloženi daleko bolje i brže izvuku iz bolesti nego oni koji se "prepuste", ne žele se boriti ili čak vjeruju da nemaju šanse. Liječnici će nam reći da su takvi praktično izgubljeni.

Uloga svijesti, ako se ona uspije tu uključiti, je kao uloga kormilara koji usmjeruje taj podsvjesni proces, jer on je "kao takav" slijep; on sam ne prepoznaje što je dobro a što zlo za organizam. Što više, mi možemo njegujući u svojim mislima neke dobre ili pak loše navike/stavove s vremenom iste ugraditi u našu podsvijest, tako da one postaju dio tog autonomnog sustava i kasnije odatle autonomno djeluju, i bez našeg razmišljanja ili voljnog uključivanja. Treba znati da ti podsvjesni procesi ne poznaju vrednovanje. Jednako su revni i kada nas vode spasu i kada nas vode propasti. Oni samo raspolažu snagom koja djeluje u pravcu u kojem su automatski usmjereni ili kako ih (eventualno) usmjeruje naša svijest, kojoj - kako rekosmo - ipak nisu nedostupni. Jedan primjer je spomenuti placebo-efekt gdje mi nešto 'svjesno' vjerujemo i time usmjerujemo proces. Po sebi je to "motor" koji samo ide naprijed, ne zanima ga pravac...

Da bismo dobro razumjeli cijelu priču potrebno je znati još nešto.

Naš je organizam opskrbljen imunološkim sustavom bez kojega ne bismo mogli ni očuvati zdravlje, niti ugroženo zdravlje ponovno stabilizirati. Tu igraju važnu ulogu i razni hormoni (ima ih puno) koji su potrebni za normalan razvoj i izgradnju organizma u smjeru kako je on početno 'naštiman' od Stvoritelja.

Svi znamo da je imunološki sustav taj koji brani organizam od nasrtaja raznih 'neprijatelja' koji bi ga mogli destabilizirati i ugroziti. Budući da živimo u okruženju gdje takvih "neprijatelja" - štetnih bakterija i virusa - ima uvijek i mnogo i stalna su prijetnja organizmu, jasno nam je koliko je važno imati solidan imunitet koji se od tih "neprijatelja" uspješno može braniti.

No mi možemo biti ugroženi i izvana na način gdje nam ta unutarnja obrana, imunitet, ništa ne znači. Kad vas napadne medvjed ili kad prijeti poplava ili požar, imate na raspolaganju samo dva načina kako se možete spasiti: ili se boriti i pobijediti opasnost (medvjeda ili požar), ili pobjeći i tako spasiti glavu. Organizam u tom slučaju reagira krajnje racionalno i logično prebacujući svu svoju obrambenu snagu tamo gdje je najpotrebnije. Sada nije važan imunitet ni hormoni razvoja i rasta već drugi hormoni, tzv. hormoni stresa kao što su adrenalin i kortizol, koji će 100% angažirati organizam u obrani od ove opasnosti. Organizam u tom slučaju neće trošiti ni gram energije tamo gdje mu tada ne treba. Sad se treba spasiti od požara, a ne jačati imunitet protiv virusa ili bakterija. Ovakve situacije su srećom rijetke i kratko traju, pa je i naš organizam za njih opremljen na odgovarajući način. Kad opasnost prestane organizam se vraća u normalnu ravnotežu bez oštećenja. U stanju tog ekstremnog stresa organizam neće dugo izdržati, negdje će se nužno polomiti. Vidimo što se događa s ljudima u ratu... Nismo stvoreni da ratujemo niti da se stalno borimo sa zvijerima. Ako takva situacija nastane, nju treba što prije okončati.

Ovo razumijevanje podsvjesnih (autonomnih) procesa u našem organizmu (među koje spada i samo-iscjeljenje) te stanovita korespondencija ili odnos između svjesnog i podsvjesnog omogućuje nam da shvatimo narav placebo-efekta. Ali ne samo!

Potpuno se isti proces događa i kod nocebo-efekta, s time da kod placeba proces ide u konstruktivnom, a kod noceba u destruktivnom pravcu. Opet su u igri misli/vjerovanje, samo ne dobre, nego loše.

Objasnit ćemo to na jednom primjeru.

Poznat je slučaj radnika koji se na kraju radnog vremena slučajno zatvorio u hladnjači koja se iznutra nije mogla otvoriti. Znao je da se u večernjim satima uključuje hlađenje na vrlo niske temperature i shvatio je da mu nema spasa. Slučajno se dogodilo da baš te večeri radnik koji je trebao uključiti hlađenje nije došao i hladnjača se kroz noć uopće nije hladila, nego je temperatura prirodno čak malo rasla. No ujutro, kad su otvorili hladnjaču, našli su čovjeka mrtva, smrznuta.

Sličnih slučajeva ima još. Ne tako puno, jer se ne mogu raditi eksperimenti koji bi ugrožavali čovjeka. Zato iskustva stječemo iz slučajnih događaja koji međutim vrlo jasno pokazuju da nocebo djeluje jednako kao i placebo. Čovjek misli, uvjeren je da će se s njim dogoditi nešto loše i to se, gotovo nepogrešivo, događa. Opet, kao i kod placeba, nema vanjskog uzroka koji bi imao takve posljedice. Samo je organizam bio krivo usmjeren lošim uvjerenjem i mislima. To rezultira strahom, a strah je izuzetno opasno stresno stanje. Organizam se tada oslanja na hormone stresa za koje zapravo nema vanjskog razloga; imunitetna obrana - koja bi ga jedino mogla spasiti - biva zanemarena, on troši energiju gdje ne treba i na kraju gubi bitku. Uništio je sam sebe. To je nocebo. Ne mora uvijek završiti smrću, ali usmjeren je tamo...

Zanimljivo je uočiti kakve, u najmanju ruku čudne reakcije iskazuju ljudi kada naiđu na neko ozdravljenje za koje se predmnijeva da je bilo rezultat placebo-efekta. Gotovo se odmahuje rukom. Kao da bi ozdravljenje pomoću lijekova tek bilo pravo i punovrijedno. Placebo koji je potpuno prirodan, besplatan, ništa ne košta i nema nikakvih nuspojava nije vrijedan pažnje ni zahvalnosti. Nocebo, koji je kao takav manje poznat, čini se, doživljava istu sudbinu. Obezvređivanje prvoga u najmanju ruku umanjuje njegovu efikasnost, što ne mora biti tragedija. Obezvređivanje drugoga može završiti smrću. To jest tragedija.

Zašto je to sada toliko aktualno?

Pandemija straha

Gledajući stvarnost vidi se da nije korona-virus (Covid 19) najveći neprijatelj koji nas je napao određenom fizičkom bolešću, pandemijom (o kojoj ovdje ne želim govoriti), nego se na krilima korone proširila veća opasnost, psihička bolest, pandemija straha. Nije mi ovdje namjera govoriti o tome kako je do toga došlo, kako je to na određeni način usmjeravano itd. Važna nam je neosporna činjenica: ljudi se boje. Neki se panično boje. Nije ni čudo. Zahvaljujući izvještajima koji sa svih strana pljušte, logično je očekivati da će stariji ljudi (kaže se nakon 65 godina) misliti: ako me uhvati, nemam šanse. Ali ne samo oni. Gledajući oko sebe možemo reći da je cijelo društvo zahvaćeno pandemijom straha. A gdje je strah tu više nema racionalnog razmišljanja ni reagiranja. Ljudi žive u masovnoj psihozi. Tu se sve vidi kao opasnost. Ne vidi se ni razlika između istine i laži. Hormoni stresa, kortizol, adrenalin,... dominiraju sustavom i iscrpljuju ga koncentrirajući sve obrambene snage prema neprijatelju kojega se doživljava enormno većim nego što jest, a koji se ionako na taj način ne može pobijediti. Strah međutim vrlo efikasno iscrpljuje organizam ostavljajući ga bez obrambene snage (imuniteta) koja bi mu tada jedino mogla spasiti život. U tom slučaju aktivirao se je nocebo-proces i ljudi s takvim uvjerenjem doista nemaju mnogo šanse. Ozbiljni medicinari već govore da je među umrlima "od korone" vjerojatno više onih koji su umrli "od straha od korone" nego od same korone. (Ne uzimam ovdje u obzir one koji su umrli od drugih patologija što se, evidentno, nastoji radikalno umanjiti, na pr. ne dozvoljavajući da se vrše obdukcije. Korona je i kod mnogih takvih mogla odigrati određenu ulogu, ali to je druga priča.)

Da li ovo onda znači ponašati se kao da opasnosti nema? Nipošto.

Kako se ponašati?

Opasnost postoji, no ona sigurno nije toliko velika koliko je velik "strah", druga, mnogo veća opasnost. Od samog virusa moći ćemo se (možda) obraniti držeći se nekih općih epidemioloških mjera (makar "s figom u džepu", ako imamo razloga da im ne vjerujemo). Od straha međutim možemo se obraniti jedino trijeznom razboritošću kao razumni ljudi koji su dobro informirani. Tada nećemo biti preplavljeni mislima koje nas guraju u iracionalan strah. K tome se kao kršćani, vjernici možemo mirno predati u Božje ruke, znajući da nas Bog nikad ne ostavlja, što je na kraju najvažnije. To je doista najbolji izbor koji nam stoji na raspolaganju gledajući na problem i iz čisto zdravstvenog aspekta. U bolesti je organizmu potreban mir a ne strah. Opušteno stanje oslobađa organizam koji je prije strahom bio blokiran, u grču, da se slobodno može svim raspoloživim snagama boriti i oduprijeti virusu koji bi ga mogao ugroziti. Tu si možemo pomoći samo održavajući i jačajući prirodni imunitet koji je jedina prirodna brana ovoj opasnosti. Strah to nikako nije. On slabi ovu branu i stavlja u pogon destruktivni nocebo-proces koji nas doslovno može uništiti. Koliku pak blagotvornu ulogu kod svega toga može imati doživljaj nutarnje sigurnosti koju pruža svijest o Božjoj prisutnosti i Božjoj brizi za nas možemo tek slutiti, dok nismo to i doživjeli. Kad to doživimo, za strah više nema mjesta. Kad nema straha, nema okidača za nocebo i barem smo s te strane sigurni. A to nije malo.

Malo drukčijim rječnikom rečeno: Sve ove 'mjere' kojima nas žele zaštititi imaju jedan porazni efekt - htjeli to oni koji ih naređuju ili ne (sasvim je irelevantno) - hoće nam utjerati strah i onda nas, nakon nekog vremena, psihički slomiti. Ako se to dogodi, izgubili smo bitku. Zato se to dogoditi ne smije!....