Pred nepunu godinu dana svijet je uplovio u krizu koja je temeljito prodrmala kompletni način života zadajući ljudima u osobnom i društvenom životu udarce od kojih mnogi glavinjaju ne snalazeći se, a mnogi i tonu sve dublje gubeći svoj psihološki profil do neprepoznatljivosti. Kovid 19 je, bilo planski bilo slučajno (u što ovdje ne želim ulaziti) jednostavno pokorio čovječanstvo.
U Krčkoj biskupiji baš ove godine obilježavamo 100. obljetnicu smrti našeg velikog biskupa Antuna Mahnića. On se spontano javio u mojim mislima čim se ova kriza pojavila. Nisam mogao zaobići pitanje: Što bi Mahnić učinio danas?
Ovim (poduljim) napisom pokušavam sebi odgovoriti na to pitanje. Taj predani duhovni pastir se svakom izazovu svoga vremena, duhovnom i vremenitom, nastojao konkretno i čvrsto suprotstaviti. Između ostaloga Mahnić je vrlo dobro znao da se ljudima u nekim stvarima može pomoći samo tako da ih se pouči. Sjetio sam se lista Pučki prijatelj... i drugih njegovih inicijativa kojima je pomagao našem otočkom puku izvući se iz materijalnih i duhovnih nevolja koje su ga mučile.
Potaknut time odlučih napisati nešto o (malo poznatom) nocebo-efektu, opasnosti koja je uvijek aktualna, ali u vrijeme ove korona-krize posebno. Vidi se to na svakom koraku.
Placebo
Da bismo objasnili što je to nocebo-efekt dobro je krenuti od poznatijeg, placebo-efekta, jer se u konačnici radi o dva procesa koji se razlikuju samo po tome što djeluju u dva suprotna pravca.
To su medicinski pojmovi. Placebo-efekt je prvi uočio francuski psiholog i apotekar Émile Coué. Vidjevši kako sugestija vrlo pozitivno djeluje na pacijente, on je im je davao nekada pravi lijek, a nekada neku zamjenu koja je samo tako izgledala. I vidio je da oba "lijeka" jednako djeluju. Kasnije se to potvrdilo pri kontroliranim pokusima kada su liječili pacijente dijelom pravim lijekom, a dijelom nekom zamjenom koja je samo izgledala kao lijek. Pacijenti nisu znali da sudjeluju u eksperimentu i da polovica njih pije pravi lijek a druga polovica neku zamjenu koja s lijekom nije imala veze. Dakako da su svi jednako očekivali da će im lijek pomoći. Rezultat je bio iznenađujući. Veliki broj onih koji nisu uzimali pravi lijek također je ozdravio. Ovakva istraživanja ponavljana su mnogo puta i rezultat je uvijek bio približno jednak.
Ovaj efekt nazvan je placebo. O čemu se tu zapravo radi?
Naš organizam je doista čudesan, opremljen sposobnostima koje su mu potrebne za održanje u najrazličitijim okolnostima. Jedna od tih je i sposobnost samo-iscjeljenja ili samo-ozdravljenja. Pa iako to vidimo svaki put kad se na pr. porežemo (rana sama zacjeljuje), ljudi nisu iz toga još mogli zaključiti da je ta sposobnost u nama daleko "obuhvatnija". Nije Psalmista u St. Zavjetu slučajno zapisao: "Hvala Ti što sam stvoren tako čudesno, što su djela tvoja predivna." (Ps 139).
Autonomni i nesvjesni procesi
Mehanizmi koji se tu uključuju po sebi su spontani i odvijaju se u domeni autonomnog i nesvjesnog, bez sudjelovanja naše svijesti i volje. Ipak nisu ni sasvim neovisni od naše svijesti. Iz svjesnog dijela našeg "ja" mi ih možemo nekada pokrenuti, usmjeriti, poticati. Nekada je to čisto nesvjesni proces koji kreće sam od sebe, a nekada ga mi svjesno možemo pokrenuti svojim mislima, kao što je to na pr. slučaj sa placebom: Mi smo "mislili" da nas lijek liječi i ozdravili smo. U stvari smo ozdravili zahvaljujući ovoj čudesnoj sposobnosti našeg organizma koji se sam izliječio, pri čemu su naše "misli" u ovom slučaju imale presudnu ulogu. Naše vjerovanje je "kormilarile" procesom. Na primjeru placeba otkrivamo "mehanizam" koji je tada bio na djelu, no zapravo se ista stvar događa svaki put kada se organizam "izvuče" na pr. iz neke bolesti, a da mi to uopće ne znamo. Nekad, međutim, mi i svojim mislima, dakle svjesno, usmjerujemo i podržavamo taj proces. Poznato nam je kako se bolesnici koji su "pozitivno" raspoloženi daleko bolje i brže izvuku iz bolesti nego oni koji se "prepuste", ne žele se boriti ili čak vjeruju da nemaju šanse. Liječnici će nam reći da su takvi praktično izgubljeni.
Uloga svijesti, ako se ona uspije tu uključiti, je kao uloga kormilara koji usmjeruje taj podsvjesni proces, jer on je "kao takav" slijep; on sam ne prepoznaje što je dobro a što zlo za organizam. Što više, mi možemo njegujući u svojim mislima neke dobre ili pak loše navike/stavove s vremenom iste ugraditi u našu podsvijest, tako da one postaju dio tog autonomnog sustava i kasnije odatle autonomno djeluju, i bez našeg razmišljanja ili voljnog uključivanja. Treba znati da ti podsvjesni procesi ne poznaju vrednovanje. Jednako su revni i kada nas vode spasu i kada nas vode propasti. Oni samo raspolažu snagom koja djeluje u pravcu u kojem su automatski usmjereni ili kako ih (eventualno) usmjeruje naša svijest, kojoj - kako rekosmo - ipak nisu nedostupni. Jedan primjer je spomenuti placebo-efekt gdje mi nešto 'svjesno' vjerujemo i time usmjerujemo proces. Po sebi je to "motor" koji samo ide naprijed, ne zanima ga pravac...
Da bismo dobro razumjeli cijelu priču potrebno je znati još nešto.
Naš je organizam opskrbljen imunološkim sustavom bez kojega ne bismo mogli ni očuvati zdravlje, niti ugroženo zdravlje ponovno stabilizirati. Tu igraju važnu ulogu i razni hormoni (ima ih puno) koji su potrebni za normalan razvoj i izgradnju organizma u smjeru kako je on početno 'naštiman' od Stvoritelja.
Svi znamo da je imunološki sustav taj koji brani organizam od nasrtaja raznih 'neprijatelja' koji bi ga mogli destabilizirati i ugroziti. Budući da živimo u okruženju gdje takvih "neprijatelja" - štetnih bakterija i virusa - ima uvijek i mnogo i stalna su prijetnja organizmu, jasno nam je koliko je važno imati solidan imunitet koji se od tih "neprijatelja" uspješno može braniti.
No mi možemo biti ugroženi i izvana na način gdje nam ta unutarnja obrana, imunitet, ništa ne znači. Kad vas napadne medvjed ili kad prijeti poplava ili požar, imate na raspolaganju samo dva načina kako se možete spasiti: ili se boriti i pobijediti opasnost (medvjeda ili požar), ili pobjeći i tako spasiti glavu. Organizam u tom slučaju reagira krajnje racionalno i logično prebacujući svu svoju obrambenu snagu tamo gdje je najpotrebnije. Sada nije važan imunitet ni hormoni razvoja i rasta već drugi hormoni, tzv. hormoni stresa kao što su adrenalin i kortizol, koji će 100% angažirati organizam u obrani od ove opasnosti. Organizam u tom slučaju neće trošiti ni gram energije tamo gdje mu tada ne treba. Sad se treba spasiti od požara, a ne jačati imunitet protiv virusa ili bakterija. Ovakve situacije su srećom rijetke i kratko traju, pa je i naš organizam za njih opremljen na odgovarajući način. Kad opasnost prestane organizam se vraća u normalnu ravnotežu bez oštećenja. U stanju tog ekstremnog stresa organizam neće dugo izdržati, negdje će se nužno polomiti. Vidimo što se događa s ljudima u ratu... Nismo stvoreni da ratujemo niti da se stalno borimo sa zvijerima. Ako takva situacija nastane, nju treba što prije okončati.
Ovo razumijevanje podsvjesnih (autonomnih) procesa u našem organizmu (među koje spada i samo-iscjeljenje) te stanovita korespondencija ili odnos između svjesnog i podsvjesnog omogućuje nam da shvatimo narav placebo-efekta. Ali ne samo!
Potpuno se isti proces događa i kod nocebo-efekta, s time da kod placeba proces ide u konstruktivnom, a kod noceba u destruktivnom pravcu. Opet su u igri misli/vjerovanje, samo ne dobre, nego loše.
Objasnit ćemo to na jednom primjeru.
Poznat je slučaj radnika koji se na kraju radnog vremena slučajno zatvorio u hladnjači koja se iznutra nije mogla otvoriti. Znao je da se u večernjim satima uključuje hlađenje na vrlo niske temperature i shvatio je da mu nema spasa. Slučajno se dogodilo da baš te večeri radnik koji je trebao uključiti hlađenje nije došao i hladnjača se kroz noć uopće nije hladila, nego je temperatura prirodno čak malo rasla. No ujutro, kad su otvorili hladnjaču, našli su čovjeka mrtva, smrznuta.
Sličnih slučajeva ima još. Ne tako puno, jer se ne mogu raditi eksperimenti koji bi ugrožavali čovjeka. Zato iskustva stječemo iz slučajnih događaja koji međutim vrlo jasno pokazuju da nocebo djeluje jednako kao i placebo. Čovjek misli, uvjeren je da će se s njim dogoditi nešto loše i to se, gotovo nepogrešivo, događa. Opet, kao i kod placeba, nema vanjskog uzroka koji bi imao takve posljedice. Samo je organizam bio krivo usmjeren lošim uvjerenjem i mislima. To rezultira strahom, a strah je izuzetno opasno stresno stanje. Organizam se tada oslanja na hormone stresa za koje zapravo nema vanjskog razloga; imunitetna obrana - koja bi ga jedino mogla spasiti - biva zanemarena, on troši energiju gdje ne treba i na kraju gubi bitku. Uništio je sam sebe. To je nocebo. Ne mora uvijek završiti smrću, ali usmjeren je tamo...
Zanimljivo je uočiti kakve, u najmanju ruku čudne reakcije iskazuju ljudi kada naiđu na neko ozdravljenje za koje se predmnijeva da je bilo rezultat placebo-efekta. Gotovo se odmahuje rukom. Kao da bi ozdravljenje pomoću lijekova tek bilo pravo i punovrijedno. Placebo koji je potpuno prirodan, besplatan, ništa ne košta i nema nikakvih nuspojava nije vrijedan pažnje ni zahvalnosti. Nocebo, koji je kao takav manje poznat, čini se, doživljava istu sudbinu. Obezvređivanje prvoga u najmanju ruku umanjuje njegovu efikasnost, što ne mora biti tragedija. Obezvređivanje drugoga može završiti smrću. To jest tragedija.
Zašto je to sada toliko aktualno?
Pandemija straha
Gledajući stvarnost vidi se da nije korona-virus (Covid 19) najveći neprijatelj koji nas je napao određenom fizičkom bolešću, pandemijom (o kojoj ovdje ne želim govoriti), nego se na krilima korone proširila veća opasnost, psihička bolest, pandemija straha. Nije mi ovdje namjera govoriti o tome kako je do toga došlo, kako je to na određeni način usmjeravano itd. Važna nam je neosporna činjenica: ljudi se boje. Neki se panično boje. Nije ni čudo. Zahvaljujući izvještajima koji sa svih strana pljušte, logično je očekivati da će stariji ljudi (kaže se nakon 65 godina) misliti: ako me uhvati, nemam šanse. Ali ne samo oni. Gledajući oko sebe možemo reći da je cijelo društvo zahvaćeno pandemijom straha. A gdje je strah tu više nema racionalnog razmišljanja ni reagiranja. Ljudi žive u masovnoj psihozi. Tu se sve vidi kao opasnost. Ne vidi se ni razlika između istine i laži. Hormoni stresa, kortizol, adrenalin,... dominiraju sustavom i iscrpljuju ga koncentrirajući sve obrambene snage prema neprijatelju kojega se doživljava enormno većim nego što jest, a koji se ionako na taj način ne može pobijediti. Strah međutim vrlo efikasno iscrpljuje organizam ostavljajući ga bez obrambene snage (imuniteta) koja bi mu tada jedino mogla spasiti život. U tom slučaju aktivirao se je nocebo-proces i ljudi s takvim uvjerenjem doista nemaju mnogo šanse. Ozbiljni medicinari već govore da je među umrlima "od korone" vjerojatno više onih koji su umrli "od straha od korone" nego od same korone. (Ne uzimam ovdje u obzir one koji su umrli od drugih patologija što se, evidentno, nastoji radikalno umanjiti, na pr. ne dozvoljavajući da se vrše obdukcije. Korona je i kod mnogih takvih mogla odigrati određenu ulogu, ali to je druga priča.)
Da li ovo onda znači ponašati se kao da opasnosti nema? Nipošto.
Kako se ponašati?
Opasnost postoji, no ona sigurno nije toliko velika koliko je velik "strah", druga, mnogo veća opasnost. Od samog virusa moći ćemo se (možda) obraniti držeći se nekih općih epidemioloških mjera (makar "s figom u džepu", ako imamo razloga da im ne vjerujemo). Od straha međutim možemo se obraniti jedino trijeznom razboritošću kao razumni ljudi koji su dobro informirani. Tada nećemo biti preplavljeni mislima koje nas guraju u iracionalan strah. K tome se kao kršćani, vjernici možemo mirno predati u Božje ruke, znajući da nas Bog nikad ne ostavlja, što je na kraju najvažnije. To je doista najbolji izbor koji nam stoji na raspolaganju gledajući na problem i iz čisto zdravstvenog aspekta. U bolesti je organizmu potreban mir a ne strah. Opušteno stanje oslobađa organizam koji je prije strahom bio blokiran, u grču, da se slobodno može svim raspoloživim snagama boriti i oduprijeti virusu koji bi ga mogao ugroziti. Tu si možemo pomoći samo održavajući i jačajući prirodni imunitet koji je jedina prirodna brana ovoj opasnosti. Strah to nikako nije. On slabi ovu branu i stavlja u pogon destruktivni nocebo-proces koji nas doslovno može uništiti. Koliku pak blagotvornu ulogu kod svega toga može imati doživljaj nutarnje sigurnosti koju pruža svijest o Božjoj prisutnosti i Božjoj brizi za nas možemo tek slutiti, dok nismo to i doživjeli. Kad to doživimo, za strah više nema mjesta. Kad nema straha, nema okidača za nocebo i barem smo s te strane sigurni. A to nije malo.
Malo drukčijim rječnikom rečeno: Sve ove 'mjere' kojima nas žele zaštititi imaju jedan porazni efekt - htjeli to oni koji ih naređuju ili ne (sasvim je irelevantno) - hoće nam utjerati strah i onda nas, nakon nekog vremena, psihički slomiti. Ako se to dogodi, izgubili smo bitku. Zato se to dogoditi ne smije!....
No comments:
Post a Comment