"PETO EVANĐELJE"

 

PRIČA SA TORINSKOG PLATNA
Isusova Muka, Smrt i Uskrsnuće

 Uvod

Objasnimo naslov: Torinsko platno ili Sindona je komad platna u koje je bilo umotano Isusovo tijelo kad je, skinuto s križa, položeno u grob. Poznato je pod tim nazivom, jer se od 1578. g. čuva u Torinu, gdje se, u Kapelici Svetog Pokrova kraj katedrale, nalazi do danas. Radi se o lanenom komadu platna tkanog na tipičan način u antiki, veličine 437x111 cm.

Želeći što bolje upoznati i približiti si Muku i Smrt Isusovu ja sam se kroz dvije korizme (2019. i 2020.) potrudio upoznati s ovom izuzetnom relikvijom koja iznenađujuće puno govori o Isusu u toj situaciji. Zato ovo platno neki s pravom nazivaju "Peto evanđelje". Nema ni jednog drugog predmeta na ovome svijetu koji je toliko proučavan sa svih mogućih znanstvenih aspekata kao ovo platno. I stalno se dalje proučava. Angažiraju se znanstvenici raznih profila iz čitavog svijeta. Zato ima i mnoštvo materijala koji se može proučavati. Treba spomenuti da ima i onih koji niječu autentičnost ove relikvije, no na njih se ja ovdje neću puno osvrtati; nije ni vrijedno (osim za same znanstvenike).

Crkva dozvoljava štovanje platna kao relikvije, međutim ne izjašnjava se  službeno  o njegovoj autentičnosti. Potiče daljnja istraživanja. Nitko ne mora vjerovati da je ovo Platno autentično. To je ostavljeno osobnoj procjeni i pobožnosti svakoga vjernika.

Platno se povremeno (ne često) izlaže na štovanje, pa se organiziraju hodočašća  i sl.  Posljednji pape su također pokazali veliko poštovanje prema ovoj relikviji. Međutim – treba naglasiti – NIJE DOGMA.

Nakon mnoštva pročitanog i odslušanog materijala osobno vjerujem u njegovu autentičnost. Zato se odlučujem ovo pisati i približiti svakome zainteresiranome.

Cilj mi je pomoći čitaocu da može bolje i realnije približiti Muku Isusovu svom razumu i svom srcu. Platno o tome priča konktretno, jasno, bez uvijanja i ublažavanja, upečatljivo do boli... Nastojat ću donijeti što više konkretnih činjenica.

 

Povijest

Ova relikvija ima svoju povijest. Ona je dijelom zamagljena, jer povijesnih podataka, pogotovo iz najstarijeg vremena ima malo. Iako svrha ovog napisa nije upoznati se detaljno s njezinom poviješću, radi stanovitog kompletiranja cjelovite slike o platnu, prikazat ću ukratko njegov povijesni put/hod.
- oko 30. g. platno je u praznom Isusovu grobu.
- oko 100. g. nalazi se skriveno iznad gradskih vrata u Edesi.
- oko 550. ponovno otkriveno u Edesi.
- 944. preneseno je u Carigrad.
- U vrijeme IV. križarskog rata (1203.- 1204.) platno se nalazi u Carigradu, zatim nestaje i nakon oko 150 godina javlja se
- 1355. u Lirey-u (Francuska).
- 1453. predano je vojvodi Ljudevitu I. Savojskom i od tada se nalazi u vlasništvu talijanske kraljevske obitelji Savoja.
- 1502. premješteno je u Cahmbery, gdje je 1532. oštećeno u požaru.
- 1578.  preneseno je u Torino gdje će ostati do danas; 1694 postavljeno je u kapelici  Svetog      Pokrova, koja se nalazi između katedrale i vojvodske palače.
- 1898. prvi put je fotografirano i od tada je predmet trajnog izučavanja.

 

Istraživanja

Platno je počelo otkrivati svoje tajne tek u XX. stoljeću, nakon prve fotografije. Interes je enormno porastao kod vjernika, a posebno kod znanstvenika. Razvila se i posebna znanstvena disciplina: sindonologija. (Prema talijanskom nazivu za platno: sindona)

Prijelomni trenutak u povijesti razumijevanja i odnosa prema ovoj relikviji dogodio se 1898. g. kada je fotograf Secondo Pia prvi put fotografirao platno. Fotografije, odnosno negativi koje je dobio bili su zapanjujući. Otkrili su iznimna svojstva slike tijela na platnu koja se golim okom nikada ne bi mogla vidjeti. Secondo Pia će kasnije zapisati: „kada sam pri razvijanju negativa prvi put ugledao na ploči njegovo sveto lice, ostao sam bez riječi…”

Za platno se zainteresirao znanstveni svijet. Fotografski negativ je otvorio put za nova istraživanja. Prva se tome posvetila već 1902. g. mala skupina znanstvenika sa Sorbone (Pariz). Otkrivali su se detalji, jedan za drugim, koji su sve više govorili u prilog autentičnosti platna, dok su se ideje o srednjovjekovnom falsifikatu jedna za drugom istopile. Već na prvi pogled bilo je vidljivo da, kad bi se radilo o falsifikatu, bio bi to najingeniozniji i nevjerojatan falsifikat u povijesti, djelo vrhunske vještine i lukavosti,  zapisao je jedan istraživač.

Znanstvenici su tada uz niz novih spoznaja došli i do zaključka da „slika tijela sa platna u sebi uključuje neku vrstu projekcije… implicirajući da je platno promijenilo boju zbog emanacije iz ljudskog tijela.“ Konstatacija koja upućuje na to da je slika na platnu zapravo nastala u trenutku uskrsnuća.

Te su spoznaje dramatično potvrđene i proširene 1976/78. godine, kada je formiran „Projekt istraživanja torinskog platna“ (STURP, Shroud of Turin Research Project). Crkva je naime tada dozvolila većoj skupini znanstvenika da temeljito prouče platno. Bio je to stvarno impozantan pothvat u kojem je sudjelovalo 40 znanstvenika iz SAD-a i 10-ak iz EU. Iz SAD je dovezeno u Torino za potrebe proučavanja oko 40 tona raznih uređaja koji su korišteni za istraživanje relikvije na sve moguće načine kojima suvremena tehnologija raspolaže. Koliki je to bio znanstveni zahvat ilustriraju činjenice da je izvršeno 120 sati mjerenja, preko 100.000 s. studija, snimljeno 3000 mikrofilmova… Ova je studija iznjedrila mnoštvo važnih podataka o platnu i slici koja se na njemu odražava. Između ostalog korišten je NASIN uređaj VP-8 Image Analyser koji „stvara grafikon intenziteta sjena slike u obliku promjenjive razine reljefa“, što znači da može gradaciju tonova slike prenijeti u 3-D grafiku. Kada je slika sa platna unesena u ovaj uređaj, VP-8 je izbacio relativno koherentan portret muškarca s platna dokazavši da slika točno prati konture tijela. Rezultat je bio impresivan.

Platno je podvrgnuto još nizu neinvazivnih testova, skenirano pomoću fluorescentnog rentgenskog spektometra, pregledano je uz pomoć infracrvene spektometrije i termografije, snimano pod običnim i bočnim osvjetljenjem, pregledano također mikroskopski pa su napravljene i fotomikrografije itd. Sve se to radilo s primarnim ciljem ne bi li se otkrilo bilo kakav znak krivotvorenja. Nije ga bilo.

Stručnjaci su – kemičari i forenzičari – posebnu pažnju obratili na mrlje od krvi. Utvrđeno je nedvojbeno da se radi o ljudskoj muškoj krvi sa Y-kromosomom i da je krv AB-grupe koja sadrži visoke razine bilirubina što  govori za to da je dotična osoba doživjela veliki traumatski šok, odnosno da je bila izuzetno jako premlaćivana i mučena.

Isusovo mrtvo tijelo je pokopano oko dva i pol sata nakon smrti. Tijelo je bilo ukočeno i krv nije više izlazila. U grobu je bio 36 – 40 sati, no nema nikakvih zakova raspadanja. Krv AB-grupe je ista kao kod drugih euharistijskih čuda te na ubrusu u Oviedu.

Ovdje samo usput spominjem ubrus kojim je bila prekrita Isusova glava, a koji je, prema Evanđelju, u praznom Isusovu grobu bio smotan na posebnom mjestu (Iv 20, 1,7). Taj se ubrus/relikvija čuva u Oviedu u Španjolskoj te ima niz značajki koje se poklapaju sa onima na platnu u Torinu. Među inima je i krvna grupa.

Boja platna podsjeća na požutjelu boju papira koji je dugo bio izložen sunčevu svjetlu

Nameće se zaključak da je “požutjela” silueta tijela na platnu rezultat jakog, vrlo kratkog bljeska svjetla/radijacije čiji je izvor tijelo, a ne neki vanjski izvor: dakle dolazi iznutra prema vani, a ne obratno. Tom je prilikom promijenjena molekularna struktura površinskog sloja vlakana što mi vidimo kao promjenu boje (požutjelost).

Vrlo je značajno što se ustanovilo da su mrlje od krvi bile prisutne na platnu  prije nego je nastala žutkasta boja slike – obrisa ljudskog tijela. Osim toga mrlje od krvi imaju oštar brid što ne bi bilo moguće ako bi se platno povlačilo (prilikom otkrivanja ili pomicanja). Ta žućkasta boja (slika tijela) je zadnji otisak na platnu, a debljina te požutjelosti je svega jedna petina tisućinke milimetra. Znanstveno potpuno neobjašnjivo. Jedini zaključak koji se nameće jest da je nastala kao efekt trenutnog bljeska sunčevog svjetla iz tijela Kristova. To je mogao biti samo trenutak uskrsnuća.

Osim mrlja krvi i čudesne trodimenzionalne slike tijela na platnu je nađeno dosta zrnaca peluda raznih biljaka koje je platno pokupilo na svom putu od Jeruzalema do Torina. Zrnca peluda krajnje su izdržljiva i mogu opstati  tisućama godina bez propadanja. Proučavajući spektar peludnih zrnaca moglo se zaključiti u kakvim se prirodnim okolinama platno nalazilo tijekom svoga dugog povijesnog hoda. Svakako je najzanimljivije da se na platnu nalazi pelud od čak 28 vrsta cvijeća koje raste u okolici Jeruzalema, od kojih su neke vrste endemične, tj. rastu samo u okolici Jeruzalema.. Pelud iz tog područja najzastupljeniji je sigurno i zbog toga što su prilikom polaganja u grob oko njegova tijela stavili i tamošnjeg cvijeća. Isto se tako na platnu nalazi i vapnenačke prašine koja je karakteristična za okolicu Jeruzalema što su pokazale usporedne analize.

Ovakvih tragova ima i iz drugih krajeva gdje je platno boravilo na svom putu prema Evropi iako u manjoj količini. Za autentičnost platna međutim su najznačajniji oni koji vode u Palestinu odnosno u okolicu Jeruzalema.

Nikakvih međutim tragova pigmenta, neke nanošene boje ili slično

Nakon ovog velikog istraživanja Crkva više nije dozvoljavala  da se vrše istraživanja na platnu, osim u slučaju pokušaja određivanja njegove starosti metodom radioaktivnog ugljika (C-14). Testiranje sa ugljikom C-14 obavljeno je 1988. g. Tri su uzorka sa platna poslana u tri različita laboratorija na ispitivanje (Oxford, Arizona i Zürich). Rezultat je bio neočekivan. Prema njima platno potječe iz srednjega vijeka. Smjestili su ga prilično precizno između između 1260. – 1390. g. Izgledalo je da je platno doživjelo svojevrstan fijasko. Skeptici su likovali, ali provjeravanje metode ugljikom se nastavilo, pa se ustanovilo  na nizu konkretnih, provjerljivih primjera, da ona uopće nije pouzdana, ako nisu zadovoljeni svi uvjeti. Najveći problem je kontaminacija objekta koji se istražuje. To je bio problem i kod platna koje je doživjelo dva požara (1532. i jedan ranije), od čega je platno vidljivo oštećeno, a osim toga na njemu su kroz povijest izvedeni razni manji popravci. O ovome bi se moglo dosta pisati no za potrebe ovog članka smatram da je ovo dovoljno.

Danas te rezultate s ugljikom C-14 nitko ne uzima ozbiljno osim onih koji žele dokazati da je platno falsifikat iz srednjega vijeka.

U ovom kontekstu vrijedno je spomenuti ruskog znanstvenika iz Moskve prof. Dmitry-a Kuznetsov-a koji je svojim istraživanjem utvrdio da je platno staro cca 1900. g.

Ako je ova relikvija autentična, a sve govori da jest, onda imamo u rukama dokaz o centralnom događaju ljudske povijesti, a to je Muka, Smrt i Uskrsnuće Sina Božjega, Bogo-čovjeka Isusa Krista. Povijesni dokument neprocjenjive vrijednosti!

 

Bičevanje

Forenzička i druga istraživanja 'slike' Isusove na platnu omogućuju nam rekonstruirati što se s njime događalo na Veliki Petak, počevši od jutarnjeg suđenja pred Pilatom. Prva 'zabilježena' epizoda muke bilo je bičevanje u Pilatovu dvoru. Alat kojim su se rimski vojnici služili bio je bič, rimski flagrum, koji se sastojao od drška na kojem su bile privezane dvije ili tri kožne trake na čijim krajevima su bile pričvršćene oštre zglobne kosti životinja ili komadići olova (plumbate). Bičevala su ga dva vojnika svaki sa svoje strane. Po položaju rana vidi se da je desni bio viši i okrutniji. Udarci su doslovno derali kožu i meso. Remenje s biča obavijalo se oko Isusova tijela i nanosilo rane i s prednje strane tijela, po trbuhu, grudima, koljenima i butinama. Cijelo je tijelo bilo razderano udarcima biča. Prema židovskom zakonu osuđenik je mogao primiti do 40 udaraca bičem, ali rimske egzekutore taj zakon nije obvezivao. Njima je bilo važno samo da žrtva ostane na životu kako bi bila u stanju odteturati do mjesta raspeća. Osim glave i stopala jedino su ruke bile pošteđene od udaraca, što ukazuje na to da su bile svezane iznad glave o stup dok je bio bičevan. Platno nam govori da je primio oko120 udaraca koji su na tijelu ostavili oko 600 rana. Moglo bi se reći: cijelo je tijelo bilo jedna rana i zapravo je neshvatljivo kako je to razderano tijelo izdržalo još daljnju torturu.

Trnovo krunjenje

Vojnici „spletoše zatim vijenac od trnja i staviše mu na glavu“ (Mt 27, 29). Trnova kruna koju obično vidimo na Isusovoj glavi, a koju su nacrtali umjetnici, nema mnogo veze s pravim izgledom ovog „vijenca od trnja“. Na platnu, u području glave nalazi se mnogo peluda trnovite biljke stručno zvane gundelia tournefortii. Od nje su vojnici napravili nešto kao kapu ili šljem koji su Isusu nabili na glavu. Trnje se zabilo u glavu sa svih strana. Platno 'izvještava' da je na glavi bilo oko 50 ubodnih rana od trnja, od čega 13 s prednje strane, na čelu, te 30-35 na potiljku.

 

Križni put

Mjesto raspeća bilo je udaljeno svega 500-tinjak metara od dvora Pilatova. Kada je Pilat predao Isusa egzekutorima trebao je ovaj odnijeti na Golgotu  poprečnu gredu križa, tzv patibulum. Uspravna greda, stipes, nalazila se već na mjestu raspeća. Isus dakle nije (kao ni drugi osuđenici) nosio na Kalvariju cijeli križ kako se na slikama prikazuje, a što su slikari iz bogzna kojih razloga izmislili. To bi jednostavno bilo nemoguće i nije se prakticiralo. Patibulum su osuđeniku postavili na ramena preko leđa i onda mu za gredu svezali ruke. U Rimu se nalazi sačuvana jedna poprečna greda nekog križa iz tog vremena, pa se može pretpostaviti da je otprilike takva bila i Isusova. Zaključuje se da su joj dimenzije bile 13x13 cm, duga je bila oko 1,80 m, a teška 35 - 40 kg. Platno otkriva dva nažuljana mjesta na dodatno izranjavanim ramenim lopaticama što su očito tragovi nošenja te grede. Priložena slika može poslužiti kao ilustracija.

Isusovo izmrcvareno tijelo nije dugo moglo izdržati pa je posrnuo i pao. Kako su mu ruke bile svezane za gredu pao je (više puta?) bez ikakvog pridržavanja doslovno „na nos“, licem direktno na zemlju, udarajući koljenima o kamenito tlo. Tom prilikom povrijeđen mu je nos, a udarac lica o zemlju rezultirao je jakom oteklinom ispod desnog oka te brojnim ranama na koljenima, osobito desnom. Slika na platnu otkriva nam te detalje. Na vršku nosa pronađeni su ostaci zemlje i čestice kamene prašine pomiješane s krvlju.

Isus nije mogao iznijeti svoj patibulum do mjesta raspeća. Zapravo je čudo kako je uopće dotle stigao.Zato su vojnici morali prisiliti Šimuna Cirenca da mu ponese gredu dio puta.

 

Razapinjanje

Razapinjanje je bilo najokrutniji dio ove drame. Isusu su ruke čavlima pribijene na patibulum i to kroz zapešća, ne kroz dlanove kako se često prikazuje. Dlanovi ne bi mogli nositi težinu tijela na križu i razderali bi se. Čavli su zabijeni kroz prostor između kostiju zapešća gdje ne prolazi nijedna veća žila nego živac nervus medianus koji upravlja pokretima palca. Probijanje zapešća i prekid živca izaziva propadanje palca prema središtu dlana pa se zato na slici ruke na platnu vide samo 4 prsta (palac je otišao ispod). Priložena skica pokazuje mjesto gdje je čavao probio zapešće.

Na platnu se vidi da su ruke položene na donji dio trbuha, prekrižene lijeva preko desne. Položaj ruku otkriva da su one duže nego što bi smjele biti, što govori za to da su u ramenima bile iščašene.

Otisak stopala na platnu otkriva da su oba stopala bila pribijena na križ jednim čavlom. Da bi se to moglo izvesti morao je na križ ispod stopala biti postavljen mali potporanj (suppedaneum) koji je omogućio da noge mogu biti prikovane u protegnutom položaju. Lijevo stopalo postavljeno je preko desnog i onda su stopala zajedno probijena čavlom veličine oko 13 cm. Tako je u užasnim bolovima visio na križu oko 3 sata.

Riječi psalma „A ja, crv sam, a ne čovjek…“ (Ps 22,7) preslabo oslikavaju ovaj bezdan boli.

Smrt

Pitanje, koji je bio neposredni uzrok Isusove smrti na križu dugo je tražilo konačan odgovor. Danas se kardiolozi slažu da je od strašnih muka došlo do srčanog infarkta te da mu je jednostavno puklo srce. Krv je tada potekla u prostor oko srca (ondje se može nakupiti oko 2 l krvi), a potom u područje oko pluća. Od snažnog tlaka izazvanog velikom količinom nakupljene krvi javlja se u prsima neizdrživa bol. Ta je bol bila uzrok Isusovu smrtnom poviku o kojem nam govori sv. Matej u evanđelju: »A Isus opet povika jakim glasom i – ispusti dušu.« (Mt 27, 50)

Kratko nakon smrti dolazi do dijeljenja krvi od plazme: krv se nakupila u donjem dijelu a bezbojna tekućina, plazma, je ostala u gornjem dijelu grudi. Nakon što je Isus umro, prije nego će ga skinuti s križa, rimski mu je vojnik kopljem probio prsni koš s desne strane. Šiljak koplja ušao je u grudi između 5. i 6. rebra. Kroz ranu od koplja došlo je do naglog izljeva prvo krvi, a potom prozirne tekućine: »krvi i vode« kako je napisao sv. Ivan (19, 34). Na platnu se vidi ta rana veličine 4x1,5 cm što odgovara uobičajenim dimenzijama rimskog koplja. Oko rane su ostaci krvi odvojene od plazme što je očiti znak da je tada Isus već bio mrtav.

Pokop

Polazeći od tragova sačuvanih na platnu i dajući prednost upravo njima (zaobilazeći opise iz evanđelja) možemo prilično dobro rekonstruirati što se događalo s Isusovim tijelom nakon što je ono skinuto s križa. Vojnici su naime izvukli čavao kojim su bile pribijene Isusove noge, zatim su poprečnu gredu zajedno s tijelom bacili na zemlju, izvukli čavle iz ruku, vjerojatno uzeli gredu da im posluži za neko drugo raspeće i otišli. Tijelo su ostavili Josipu iz Arimateje koji je od Pilata dobio dozvolu da ga preuzme. On je kupio i platno za ukop. Kad su se vojnici udaljili prišao je sa svojim pomoćnikom i preuzeo krvavi leš ostavljen podno križa. Raširene ruke koje su već bile ukočene (rigor mortis) trebalo je nasilno privinuti uz tijelo i položiti ih preko prepona da mogu tijelo lakše okretati kada ga budu pripremali za ukop. Malo je bilo vremena da se obavi sve što je trebalo za ukop, pa se obavilo ono najnužnije, dok su preostali dio htjele dovršiti žene koje su došle na grob u rano uskrsno jutro (Mk 16, 1-2). Isus je trebao biti pokopan prije zalaska sunca, jer je drugi dan bila subota (šabat). Skinuta mu je trnova kruna, a zatim je odmah na Golgoti tijelo oprano kako je židovski običaj predviđao. Da nije to učinjeno na platnu bismo imali puno više mrlja i ostataka krvi. Ovako su puno jasniji tragovi bičevanja i drugih rana. Zatim je tijelo položeno na platno i istim platnom preko glave prekriveno odozgor, kako prikazuje priložena slika.

Na platnu se vide tragovi da je Isusu oko glave i donje čeljusti bila omotana posebna vrpca, što je u Židova bio običaj prilikom pokopa pokojnika. Taj se običaj dakle poštivao i kod Isusa a to objašnjava također razmak između prednje i leđne figure na platnu. Osim toga, kad je Isus umro glava se spustila prema prsima i tako se ukočila. Vidimo je u tom položaju i u ležećem stavu.

 

Uskrsnuće

Kako je nastala slika, obris tijela na platnu nema znanstvenog objašnjenja. Već je spomenuto da su lanene niti poprimile laganu žutkastu boju koja nije ničim nanesena na platno. Razni su pokusi rađeni kako bi se nešto slično postiglo na sličnom lanenom platnu. Tako su se stvorile i razne teorije koje međutim nijedna ne pruža zadovoljavajući odgovor. Ono što se ne može znanstveno dokazati, ali se znanstveno može pretpostaviti jest da se dogodio jedan izuzetno kratki bljesak sunčeva svjetla iznutra, iz tijela koje je platnom bilo omotano koji je ostavio taj trag. Tijelo se u tom trenutku dematerijaliziralo, a platno se samo sleglo ne pomičući se. Ali tu znanost staje. Jedan od znanstvenika iz ekipe koja je proučavala platno ovako je to izrazio: „Naša je ekipa provela stotine tisuća sati pokušavajući odrediti kako je nastala slika i nije našla nikakav odgovor na to pitanje. Mi možemo reći što nije, ali vam ne možemo reći što jest.” Zaključak koji se tu vjerniku nameće je logičan: To je trenutak uskrsnuća.

Jedan je pak drugi znanstvenik ostavio dojmljivu izjavu: “Sjedio sam u 3 s. ujutro, sam, u tišini. Gledao sam Platno i pitao se: Što osjećaš? … nešto me se snažno dojmilo. Lice ima veoma smiren izražaj, a tijelo je strahovito izmrcvareno. To jednostavno ne ide zajedno…”

Stojeći pred platnom, tim najistraživanijim predmetom na svijetu, i mi ostajemo „bez teksta“. I to s mnogo razloga. Jedan je svakako i spoznaja da nam je Bog ostavio ovaj „opipljivi“ dokaz kako bi nam približio središnji događaj našeg spasenja, i pomogao nam da ga mi ne bismo „promašili“….

Platno je znanstvenicima omogućilo napraviti, kip u stvarnoj veličini, trodimenzionalni prikaz čovjeka koji je bio omotan platnom. Prof. Giulio Fanti sa Sveučilišta u Padovi je sa svojom ekipom na temelju preciznih mjerenja stvorio „karbonsku kopiju“ tijela u 3D tehnologiji. Izjavio je: Vjerujemo da konačno imamo preciznu sliku onoga kako je Isus izgledao na ovoj zemlji… Prema našim studijama, Isus je bio čovjek izvanredne ljepote. Vrlo snažan, visok oko 180 cm, dok je prosječna visina u to vrijeme bila oko 165 cm. I imao je kraljevski i veličanstveni izraz lica."

Veliki talijanski kipar G. L. Bernini (1598 -1680) napravio je svoje posljednje kiparsko djelo, lik Isusa nazvan „Salvator mundi“ (Spasitelj svijeta) Kip se nalazi u crkvi sv. Sebastijana izvan zidina u Rimu. Djeluje iznenađujuće i neobjašnjivo kako se lice Isusovo na tom kipu poklapa s onim koje smo dobili sa platna.

  

 

 

Zaključit ću ovo izlaganje sa još jednom čudesnom pojavom u povijesti Crkve (starijoj i novijoj) koja koincidira sa platnom na jedan iznenađujući i čudesan način. To su tzv. Euharistijska čuda kojih u povijesti Crkve ima više, no ovdje nas zanimaju samo ona znanstveno istražena. Kod Euharistijskih čuda radi se naime o posvećenim hostijama  koje su se u raznim okolnostima čudesno preobrazile u komadić ljudskog tkiva/mesa. Među mnogim istraživanjima tih čudesa spominjem kardiologa dr. Franka Serafini-a koji je medicinski istražio pet euharistijskih čuda i o tome napisao knjigu „Un cardiologo visita Gesu“. Kod svih je pronašao da se uvijek radi o tkivu miokarda, srca koje je strahovito izmučeno, uvijek se radi o krvi AB-grupe i – što najviše zapanjuje – laboratoriji su otkrili da je srce živo, stanice pulsiraju, srce kuca. Isto pokazuju i rezultati drugih istraživača. Ono što sa platna otkrivamo o mrtvom tijelu, ovdje vidimo na živom.