USKRSNUĆE TIJELA?

 

USKRSNUĆE TIJELA?

Uskrsnuće je centralna tema kršćanstva. Isusovo uskrsnuće je temelj na kojem se temelji i naše uskrsnuće. „Ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je vjera vaša“ (1 Kor 15,17), „Jer ako mrtvi ne uskršavaju, ni Krist nije uskrsnuo“ (1 Kor 15,16), ustvrdit će vrlo jasno sv. Pavao. Zato je „Vjerujem u uskrsnuće tijela“ članak naše vjere. Bez toga nema kršćanstva. A ipak, mnogi „kršćani“ imaju poteškoća s tom vjerskom istinom. U mnoge istine vjeruju, ali u „uskrsnuće tijela“ – teško. Zato sam u naslovu stavio upitnik. Zbog onih kojima je to upitno.

Vjerske se istine (dogme) razumom nikada ne mogu do kraja shvatiti. Zato ih prihvaćamo vjerom. U našoj je naravi da se ipak trudimo razumjeti koliko možemo. Kad bismo razumjeli do kraja, sve, ne bi nam trebala vjera.

Zanimljivo je da u svjetlu današnjih znanstvenih spoznaja i dostignuća upravo ovu „istinu“ možemo i razumjeti mnogo više nego neke druge. Ne u smislu da li će se to dogoditi ili ne; za to je potrebna vjera. Nego u smislu da je to moguće, jer u svijetu u kojem živimo imamo niz primjera koji nam mogu poslužiti kao ilustracija i otvoriti nam pogled u tom pravcu. Kao i u mnogim drugim slučajevima, Bog se u svojoj dobroti pobrinuo da nam pomogne. Dakako, uz uvjet da nas je barem malo volja misliti!

 

Bog se u svojoj dobroti pobrinuo da nam pomogne

Uskrsnuće tijela znači da će tijelo koje je u međuvremenu bilo mrtvo opet oživjeti. Materijalni sadržaj ljudskog tijela se raspao i bogzna gdje završio… u zemlji, u moru, kao pepeo…, i u mnogome se i kemijski promijenio. Zar će Bog skupljati te čestice da bi opet sastavio nečije tijelo? Zbog niza okolnosti ljudi ne mogu sebi predočiti taj proces. Ali problem nastaje zato što mi stvaramo potpuno krivu predodžbu o tome, gledamo u krivom pravcu.

No pogledajmo stvarnost. Naše je tijelo sazdano „od praha zemaljskoga“, od elemenata koji se nalaze na/u zemlji. Svi smo mi svjesni da smo „ista“ osoba, isti identitet, koji smo bili i prije 20, 50 godina, makar se „sadržaj“ našega tijela kroz to vrijeme više puta izmijenio, i to do zadnjeg atoma. Naša mekana tkiva izmjene se svake, ili svakih par godina, a kosti i tetive svakih sedam godina. Dakle vi koji sada gledate nekoga koga ste zadnji put vidjeli prije 10 ili 30 godina, ne vidite isto tijelo koje ste onda gledali, ne vidite baš ništa od onoga, a ipak vidite istog čovjeka. Znači, naše tijelo stalno „uskršava“…; samo polako. Bi li Bogu trebao biti problem da to učini odjednom? Sigurno ne. Važno je uočiti da tu nije bitno da budu „isti“ atomi i molekule. A čovjek je ipak „isti“! Svakome tko ovo razumije je problem „skupljanja čestica“ pri uskrsnuću nečijeg tijela, automatski riješen.

Drugi sjajan primjer iz prirode koji nam pomaže razumjeti ovu problematiku je primjer metamorfoze. Ogroman broj vrsta insekata nastaje metamorfozom. Iz jaja se izleže larva/gusjenica koja se nakon izvjesnog vremena začahuri da bi u čahuri izvršila „samoubojstvo“, svarila se i postala amorfna smjesa, juha. Ništa od gusjenice; nje više nema ni pod kojim vidom. Ali u toj smjesi pojedine stanice po točno određenom planu počnu formirati dijelove tijela novoga bića. Nastaju – neovisno! – noge, oči, ticala, krila…, da bi se na kraju svi ti dijelovi sljubili na točno određenom mjestu i oformili novo biće. Iz čahure na kraju izlazi leptir, ili neki drugi kukac. Iz amorfne mase "uskrsnuo je" leptir... To je (ukratko) proces metamorfoze. Kad to ne bi postojalo u stvarnosti, nitko ne bi vjerovao da je to moguće, jer izgleda apsurdno.

Kako se to dogodilo? Očito je bilo potrebno nešto nematerijalno, neki plan ili program po kome se sve to odvijalo. Bez tog programa metamorfoza ne bi bila moguća.

 

I otvori se jedna druga knjiga, knjiga života

Vratimo se čovjeku. Kada umre, tijelo se vraća zemlji u bilo kojem obliku. Program koji je od onoga „praha“ učinio da ja budem ja i nitko drugi, sadržan je u mojem genetskom kodu, upisan u mom genomu. Moje tijelo je ostvareno i živi po toj jedinstvenoj formuli. Kada umrem, taj program, ta formula nije nestala. Bog je pamti i čuva je za trenutak kad će je ponovno aktivirati. Znamo također da Bog poznaje naše kompletno životno iskustvo. Ništa njemu nije skriveno. To životno iskustvo je također dio mene; bez njega ja ne postojim. Ono je pohranjeno u svjesnoj i nesvjesnoj memoriji svakog čovjeka. I taj će dio sa smrću propasti, jer je ovisan o materijalnoj strukturi našeg mozga koji će se raspasti kao i cijelo tijelo. No kod Boga to ne propada. Sve je „zabilježeno“. Upravo slikom „zabilježbe u knjizi“ služi se i sv. Ivan u Otkrivenju kada kaže: "I otvori se jedna druga knjiga, knjiga života. I mrtvi bijahu suđeni po onome što stoji napisano u knjigama, po djelima svojim."(Otk 20,12).

Imamo dakle tri bitna elementa koji određuju svakog čovjeka na Zemlji: njegov genetski kod, njegovo životno iskustvo i „prah zemaljski“ u kojem je to realizirano – dok smo živi. Smrt znači da je program deaktiviran (ali nije nestao), duhovni sadržaj - životno iskustvo arhivirano (u Božjoj „memoriji“), a „hardware“ – tijelo, kao nepotrebno, poslano na reciklažu. To je samo slika, jako pojednostavljena, ali je realna i nije je baš teško razumjeti. Nekada ljudima ove „slike“ nisu bile pristupačne. Danas, nama jesu.

 

Zov Uskrsa je i zov na pravu, konačnu slobodu

O drugom dolasku Isusovu u koji također vjerujemo jer nam je On to zajamčio, Bog će ponovno „aktivirati“ ono što je neko vrijeme bilo u stanju mirovanja, i mi ćemo opet biti tu, u uskrsnulom tijelu. Oni koji ne vjeruju nemaju kamo smjestiti prva dva elementa nakon smrti, oni nestaju. Vide samo kamo je završio ovaj treći… Rezultat je: ništa. I u tome je razlika. Zato sv. Pavao, ne bez razloga, poziva vjernike da ne budu kao oni "koji nemaju nade" (1. Sol 4,13).

Dakako da ovime nisu riješena sva pitanja koja se u vezi s uskrsnućem tijela javljaju. Vrlo je zanimljivo i korisno razmišljati i o nekim ostalim aspektima uskrsnuća. Gledajući Isusovo uskrsnuće prepoznajemo istog Isusa, čak u potpuno istom fizičkom tijelu jer se ono nije raspalo u grobu. Ali vidimo npr. da se njegovo tijelo dematerijaliziralo, ono više nije podložno zakonima vremena i prostora. Ono je „slobodno“.

Zov Uskrsa je i zov na pravu, konačnu slobodu… Slobodu od straha da ćemo sa smrću nestati.

 

(Tko se želi dublje informirati o ovoj temi s korišću može poslušati opširno i iscrpno predavanje prof. dr. Tomislava Terzina na web adresi: https://www.youtube.com/watch?v=YpeUVdV18jw
- Naučni dokazi vaskrsenja)