PRIČA
SA TORINSKOG PLATNA
Isusova Muka, Smrt i Uskrsnuće
Uvod
Objasnimo naslov: Torinsko platno
ili Sindona je komad platna u koje je bilo umotano Isusovo tijelo kad je, skinuto
s križa, položeno u grob. Poznato je pod tim nazivom, jer se od 1578. g. čuva u
Torinu, gdje se, u Kapelici Svetog Pokrova kraj katedrale, nalazi do danas.
Radi se o lanenom komadu platna tkanog na tipičan način u antiki, veličine 437x111
cm.
Želeći što bolje upoznati i
približiti si Muku i Smrt Isusovu ja sam se kroz dvije korizme (2019. i 2020.)
potrudio upoznati s ovom izuzetnom relikvijom koja iznenađujuće puno govori o
Isusu u toj situaciji. Zato ovo platno neki s pravom nazivaju "Peto
evanđelje". Nema ni jednog drugog predmeta na ovome svijetu koji je toliko
proučavan sa svih mogućih znanstvenih aspekata kao ovo platno. I stalno se
dalje proučava. Angažiraju se znanstvenici raznih profila iz čitavog svijeta.
Zato ima i mnoštvo materijala koji se može proučavati. Treba spomenuti da ima i
onih koji niječu autentičnost ove relikvije, no na njih se ja ovdje neću puno
osvrtati; nije ni vrijedno (osim za same znanstvenike).
Crkva dozvoljava štovanje platna kao relikvije, međutim ne izjašnjava
se službeno o njegovoj autentičnosti. Potiče daljnja
istraživanja. Nitko ne mora vjerovati da je ovo Platno autentično. To je
ostavljeno osobnoj procjeni i pobožnosti svakoga vjernika.
Platno se povremeno (ne često)
izlaže na štovanje, pa se organiziraju hodočašća i sl.
Posljednji pape su također pokazali veliko poštovanje prema ovoj
relikviji. Međutim – treba naglasiti – NIJE
DOGMA.
Nakon mnoštva pročitanog i
odslušanog materijala osobno vjerujem u njegovu autentičnost. Zato se odlučujem
ovo pisati i približiti svakome zainteresiranome.
Cilj mi je pomoći čitaocu da može
bolje i realnije približiti Muku Isusovu svom razumu i svom srcu. Platno o tome
priča konktretno, jasno, bez uvijanja i ublažavanja, upečatljivo do boli...
Nastojat ću donijeti što više konkretnih činjenica.
Povijest
Ova relikvija
ima svoju povijest. Ona je dijelom zamagljena, jer povijesnih podataka,
pogotovo iz najstarijeg vremena ima malo. Iako svrha ovog napisa nije upoznati
se detaljno s njezinom poviješću, radi stanovitog kompletiranja cjelovite slike
o platnu, prikazat ću ukratko njegov povijesni put/hod.
- oko 30. g. platno je u praznom Isusovu grobu.
- oko 100. g. nalazi se skriveno iznad gradskih vrata u Edesi.
- oko 550. ponovno otkriveno u Edesi.
- 944. preneseno je u Carigrad.
- U vrijeme IV. križarskog rata (1203.- 1204.) platno se nalazi u Carigradu, zatim
nestaje i nakon oko 150 godina javlja se
- 1355. u Lirey-u (Francuska).
- 1453. predano je vojvodi Ljudevitu I. Savojskom i od tada se nalazi u
vlasništvu talijanske kraljevske obitelji Savoja.
- 1502. premješteno je u Cahmbery, gdje je 1532. oštećeno u požaru.
- 1578. preneseno je u Torino gdje će
ostati do danas; 1694 postavljeno je u kapelici
Svetog Pokrova, koja se
nalazi između katedrale i vojvodske palače.
- 1898. prvi put je fotografirano i od tada je predmet trajnog izučavanja.
Istraživanja
Platno je počelo otkrivati svoje
tajne tek u XX. stoljeću, nakon prve fotografije. Interes je enormno porastao
kod vjernika, a posebno kod znanstvenika. Razvila se i posebna znanstvena
disciplina: sindonologija. (Prema talijanskom nazivu za platno: sindona)
Prijelomni trenutak u povijesti
razumijevanja i odnosa prema ovoj relikviji dogodio se 1898. g. kada je fotograf
Secondo Pia prvi put fotografirao platno. Fotografije, odnosno negativi koje je
dobio bili su zapanjujući. Otkrili su iznimna svojstva slike tijela na platnu
koja se golim okom nikada ne bi mogla vidjeti. Secondo Pia će kasnije zapisati:
„kada sam pri razvijanju negativa prvi put ugledao na ploči njegovo sveto
lice, ostao sam bez riječi…”
Za platno se zainteresirao znanstveni svijet. Fotografski negativ je
otvorio put za nova istraživanja. Prva se tome posvetila već 1902. g. mala
skupina znanstvenika sa Sorbone (Pariz). Otkrivali su se detalji, jedan za
drugim, koji su sve više govorili u prilog autentičnosti platna, dok su se
ideje o srednjovjekovnom falsifikatu jedna za drugom istopile. Već na prvi
pogled bilo je vidljivo da, kad bi se radilo o falsifikatu, bio bi to
najingeniozniji i nevjerojatan falsifikat u povijesti, djelo vrhunske vještine
i lukavosti, zapisao je jedan istraživač.
Znanstvenici su tada uz niz novih
spoznaja došli i do zaključka da „slika tijela sa platna u sebi uključuje neku
vrstu projekcije… implicirajući da je platno promijenilo boju zbog emanacije iz
ljudskog tijela.“ Konstatacija koja upućuje na to da je slika na platnu zapravo
nastala u trenutku uskrsnuća.
Te su spoznaje
dramatično potvrđene i proširene 1976/78. godine, kada je formiran „Projekt
istraživanja torinskog platna“ (STURP, Shroud of Turin Research Project). Crkva
je naime tada dozvolila većoj skupini znanstvenika da temeljito prouče platno.
Bio je to stvarno impozantan pothvat u kojem je sudjelovalo 40 znanstvenika iz
SAD-a i 10-ak iz EU. Iz SAD je dovezeno u Torino za potrebe proučavanja oko 40
tona raznih uređaja koji su korišteni za istraživanje relikvije na sve moguće
načine kojima suvremena tehnologija raspolaže. Koliki je to bio znanstveni
zahvat ilustriraju činjenice da je izvršeno 120 sati mjerenja, preko 100.000 s.
studija, snimljeno 3000 mikrofilmova… Ova je studija iznjedrila mnoštvo važnih
podataka o platnu i slici koja se na njemu odražava. Između ostalog korišten je
NASIN uređaj VP-8 Image Analyser koji „stvara grafikon intenziteta sjena slike
u obliku promjenjive razine reljefa“, što znači da može gradaciju tonova slike
prenijeti u 3-D grafiku. Kada je slika sa platna unesena u ovaj uređaj, VP-8 je
izbacio relativno koherentan portret muškarca s platna dokazavši da slika točno
prati konture tijela. Rezultat je bio impresivan.

Platno je podvrgnuto još nizu
neinvazivnih testova, skenirano pomoću fluorescentnog rentgenskog spektometra,
pregledano je uz pomoć infracrvene spektometrije i termografije, snimano pod
običnim i bočnim osvjetljenjem, pregledano također mikroskopski pa su
napravljene i fotomikrografije itd. Sve se to radilo s primarnim ciljem ne bi
li se otkrilo bilo kakav znak krivotvorenja. Nije ga bilo.
Stručnjaci su – kemičari i
forenzičari – posebnu pažnju obratili na mrlje od krvi. Utvrđeno je nedvojbeno
da se radi o ljudskoj muškoj krvi sa Y-kromosomom i da je krv AB-grupe koja
sadrži visoke razine bilirubina što govori za to da je dotična osoba doživjela
veliki traumatski šok, odnosno da je bila izuzetno jako premlaćivana i mučena.
Isusovo mrtvo tijelo je pokopano oko
dva i pol sata nakon smrti. Tijelo je bilo ukočeno i krv nije više izlazila. U
grobu je bio 36 – 40 sati, no nema nikakvih zakova raspadanja. Krv AB-grupe je ista kao kod drugih euharistijskih čuda te na ubrusu u
Oviedu.
Ovdje samo usput spominjem ubrus
kojim je bila prekrita Isusova glava, a koji je, prema Evanđelju, u praznom
Isusovu grobu bio smotan na posebnom mjestu (Iv 20, 1,7). Taj se
ubrus/relikvija čuva u Oviedu u Španjolskoj te ima niz značajki koje se
poklapaju sa onima na platnu u Torinu. Među inima je i krvna grupa.
Boja platna podsjeća na požutjelu
boju papira koji je dugo bio izložen sunčevu svjetlu
Nameće se zaključak da je “požutjela”
silueta tijela na platnu rezultat jakog, vrlo kratkog bljeska
svjetla/radijacije čiji je izvor tijelo, a ne neki vanjski izvor: dakle dolazi
iznutra prema vani, a ne obratno. Tom je prilikom promijenjena molekularna
struktura površinskog sloja vlakana što mi vidimo kao promjenu boje
(požutjelost).
Vrlo je značajno što se ustanovilo
da su mrlje od krvi bile prisutne na platnu
prije nego je nastala žutkasta boja slike – obrisa ljudskog tijela. Osim
toga mrlje od krvi imaju oštar brid što ne bi bilo moguće ako bi se platno
povlačilo (prilikom otkrivanja ili pomicanja). Ta žućkasta boja (slika tijela)
je zadnji otisak na platnu, a debljina te požutjelosti je svega jedna petina
tisućinke milimetra. Znanstveno potpuno neobjašnjivo. Jedini zaključak koji se
nameće jest da je nastala kao efekt trenutnog bljeska sunčevog svjetla iz
tijela Kristova. To je mogao biti samo trenutak uskrsnuća.
Osim mrlja krvi i čudesne
trodimenzionalne slike tijela na platnu je nađeno dosta zrnaca peluda raznih
biljaka koje je platno pokupilo na svom putu od Jeruzalema do Torina. Zrnca
peluda krajnje su izdržljiva i mogu opstati
tisućama godina bez propadanja. Proučavajući spektar peludnih zrnaca
moglo se zaključiti u kakvim se prirodnim okolinama platno nalazilo tijekom
svoga dugog povijesnog hoda. Svakako je najzanimljivije da se na platnu nalazi
pelud od čak 28 vrsta cvijeća koje raste u okolici Jeruzalema, od kojih su neke
vrste endemične, tj. rastu samo u okolici Jeruzalema.. Pelud iz tog područja
najzastupljeniji je sigurno i zbog toga što su prilikom polaganja u grob oko
njegova tijela stavili i tamošnjeg cvijeća. Isto se tako na platnu nalazi i
vapnenačke prašine koja je karakteristična za okolicu Jeruzalema što su
pokazale usporedne analize.
Ovakvih tragova ima i iz drugih
krajeva gdje je platno boravilo na svom putu prema Evropi iako u manjoj
količini. Za autentičnost platna međutim su najznačajniji oni koji vode u
Palestinu odnosno u okolicu Jeruzalema.
Nikakvih međutim tragova pigmenta, neke
nanošene boje ili slično
Nakon ovog velikog istraživanja
Crkva više nije dozvoljavala da se vrše
istraživanja na platnu, osim u slučaju pokušaja određivanja njegove starosti
metodom radioaktivnog ugljika (C-14). Testiranje sa ugljikom C-14 obavljeno je
1988. g. Tri su uzorka sa platna poslana u tri različita laboratorija na
ispitivanje (Oxford, Arizona i Zürich). Rezultat je bio neočekivan. Prema njima
platno potječe iz srednjega vijeka. Smjestili su ga prilično precizno između
između 1260. – 1390. g. Izgledalo je da je platno doživjelo svojevrstan
fijasko. Skeptici su likovali, ali provjeravanje metode ugljikom se nastavilo,
pa se ustanovilo na nizu konkretnih, provjerljivih
primjera, da ona uopće nije pouzdana, ako nisu zadovoljeni svi uvjeti. Najveći
problem je kontaminacija objekta koji se istražuje. To je bio problem i kod
platna koje je doživjelo dva požara (1532. i jedan ranije), od čega je platno
vidljivo oštećeno, a osim toga na njemu su kroz povijest izvedeni razni manji
popravci. O ovome bi se moglo dosta pisati no za potrebe ovog članka smatram da
je ovo dovoljno.
Danas te rezultate s ugljikom C-14 nitko
ne uzima ozbiljno osim onih koji žele dokazati da je platno falsifikat iz
srednjega vijeka.
U ovom kontekstu vrijedno je
spomenuti ruskog znanstvenika iz Moskve prof. Dmitry-a Kuznetsov-a koji je svojim
istraživanjem utvrdio da je platno staro cca 1900. g.
Ako je ova relikvija autentična, a
sve govori da jest, onda imamo u rukama dokaz o centralnom događaju ljudske
povijesti, a to je Muka, Smrt i Uskrsnuće Sina Božjega, Bogo-čovjeka Isusa
Krista. Povijesni dokument neprocjenjive vrijednosti!
Bičevanje

Forenzička i druga istraživanja 'slike'
Isusove na platnu omogućuju nam rekonstruirati što se s njime događalo na
Veliki Petak, počevši od jutarnjeg suđenja pred Pilatom. Prva 'zabilježena'
epizoda muke bilo je bičevanje u Pilatovu dvoru. Alat kojim su se rimski
vojnici služili bio je bič, rimski flagrum, koji se sastojao od drška na kojem
su bile privezane dvije ili tri kožne trake na čijim krajevima su bile
pričvršćene oštre zglobne kosti životinja ili komadići olova (plumbate).
Bičevala su ga dva vojnika svaki sa svoje strane. Po položaju rana vidi se da
je desni bio viši i okrutniji. Udarci su doslovno derali kožu i meso. Remenje s
biča obavijalo se oko Isusova tijela i nanosilo rane i s prednje strane tijela,
po trbuhu, grudima, koljenima i butinama. Cijelo je tijelo bilo razderano
udarcima biča. Prema židovskom zakonu
osuđenik je mogao primiti do 40 udaraca bičem, ali rimske egzekutore taj zakon
nije obvezivao. Njima je bilo važno samo da žrtva ostane na životu kako bi bila
u stanju odteturati do mjesta raspeća. Osim glave i stopala jedino su ruke bile
pošteđene od udaraca, što ukazuje na to da su bile svezane iznad glave o stup
dok je bio bičevan. Platno nam govori da je primio oko120 udaraca koji su na
tijelu ostavili oko 600 rana. Moglo bi se reći: cijelo je tijelo bilo jedna
rana i zapravo je neshvatljivo kako je to razderano tijelo izdržalo još daljnju
torturu.
Trnovo
krunjenje
Vojnici „spletoše zatim vijenac od
trnja i staviše mu na glavu“ (Mt 27, 29). Trnova kruna koju obično vidimo na Isusovoj
glavi, a koju su nacrtali umjetnici, nema mnogo veze s pravim izgledom ovog
„vijenca od trnja“. Na platnu, u području glave nalazi se mnogo peluda trnovite
biljke stručno zvane gundelia tournefortii. Od nje su vojnici napravili nešto
kao kapu ili šljem koji su Isusu nabili na glavu. Trnje se zabilo u glavu sa
svih strana. Platno 'izvještava' da je na glavi bilo oko 50 ubodnih rana od
trnja, od čega 13 s prednje strane, na čelu, te 30-35 na potiljku.
Križni
put
Mjesto raspeća bilo je udaljeno
svega 500-tinjak metara od dvora Pilatova. Kada je Pilat predao Isusa
egzekutorima trebao je ovaj odnijeti na Golgotu
poprečnu gredu križa, tzv patibulum. Uspravna greda, stipes, nalazila se
već na mjestu raspeća. Isus dakle nije (kao ni drugi osuđenici) nosio na
Kalvariju cijeli križ kako se na slikama prikazuje, a što su slikari iz bogzna
kojih razloga izmislili. To bi jednostavno bilo nemoguće i nije se
prakticiralo. Patibulum su osuđeniku postavili na ramena preko leđa i onda mu
za gredu svezali ruke. U Rimu se nalazi sačuvana jedna poprečna greda nekog
križa iz tog vremena, pa se može pretpostaviti da je otprilike takva bila i
Isusova. Zaključuje se da su joj dimenzije bile 13x13 cm, duga je bila oko 1,80
m, a teška 35 - 40 kg. Platno otkriva dva nažuljana mjesta na dodatno
izranjavanim ramenim lopaticama što su očito tragovi nošenja te grede. Priložena
slika može poslužiti kao ilustracija.

Isusovo izmrcvareno
tijelo nije dugo moglo izdržati pa je posrnuo i pao. Kako su mu ruke bile
svezane za gredu pao je (više puta?) bez ikakvog pridržavanja doslovno „na
nos“, licem direktno na zemlju, udarajući koljenima o kamenito tlo. Tom
prilikom povrijeđen mu je nos, a udarac lica o zemlju rezultirao je jakom
oteklinom ispod desnog oka te brojnim ranama na koljenima, osobito desnom. Slika
na platnu otkriva nam te detalje. Na vršku nosa pronađeni su ostaci zemlje i
čestice kamene prašine pomiješane s krvlju.
Isus nije mogao iznijeti svoj
patibulum do mjesta raspeća. Zapravo je čudo kako je uopće dotle stigao.Zato
su vojnici morali prisiliti Šimuna Cirenca da mu ponese gredu dio puta.
Razapinjanje
Razapinjanje je bilo najokrutniji
dio ove drame. Isusu su ruke čavlima pribijene na patibulum i to kroz zapešća,
ne kroz dlanove kako se često prikazuje. Dlanovi ne bi mogli nositi težinu
tijela na križu i razderali bi se. Čavli su zabijeni kroz prostor između
kostiju zapešća gdje ne prolazi nijedna veća
žila nego živac nervus medianus koji
upravlja pokretima palca. Probijanje zapešća i prekid živca izaziva propadanje
palca prema središtu dlana pa se zato na slici ruke na platnu vide samo 4 prsta
(palac je otišao ispod). Priložena skica pokazuje mjesto gdje je čavao probio
zapešće.
Na platnu se vidi da su ruke
položene na donji dio trbuha, prekrižene lijeva preko desne. Položaj ruku
otkriva da su one duže nego što bi smjele biti, što govori za to da su u
ramenima bile iščašene.
Otisak stopala na platnu otkriva da
su oba stopala bila pribijena na križ jednim čavlom. Da bi se to moglo izvesti morao
je na križ ispod stopala biti postavljen mali potporanj (suppedaneum) koji je
omogućio da noge mogu biti prikovane u protegnutom položaju. Lijevo stopalo
postavljeno je preko desnog i onda su stopala zajedno probijena čavlom veličine
oko 13 cm. Tako je u užasnim bolovima visio na križu oko 3 sata.
Riječi psalma „A ja, crv sam, a ne
čovjek…“ (Ps 22,7) preslabo oslikavaju ovaj bezdan boli.
Smrt
Pitanje, koji je bio neposredni
uzrok Isusove smrti na križu dugo je tražilo konačan odgovor. Danas se
kardiolozi slažu da je od strašnih muka došlo do srčanog infarkta te da mu je
jednostavno puklo srce. Krv je tada potekla u prostor oko srca (ondje se može
nakupiti oko 2 l krvi), a potom u područje oko pluća. Od snažnog tlaka
izazvanog velikom količinom nakupljene krvi javlja se u prsima neizdrživa bol.
Ta je bol bila uzrok Isusovu smrtnom poviku o kojem nam govori sv. Matej u
evanđelju: »A Isus opet povika jakim glasom i – ispusti dušu.« (Mt 27, 50)
Kratko nakon smrti dolazi do
dijeljenja krvi od plazme: krv se nakupila u donjem dijelu a bezbojna tekućina,
plazma, je ostala u gornjem dijelu grudi. Nakon što je Isus umro, prije nego će
ga skinuti s križa, rimski mu je vojnik kopljem probio prsni koš s desne
strane. Šiljak koplja ušao je u grudi između 5. i 6. rebra. Kroz ranu od koplja
došlo je do naglog izljeva prvo krvi, a potom prozirne tekućine: »krvi i vode«
kako je napisao sv. Ivan (19, 34). Na platnu se vidi ta rana veličine 4x1,5 cm
što odgovara uobičajenim dimenzijama rimskog koplja. Oko rane su ostaci krvi
odvojene od plazme što je očiti znak da je tada Isus već bio mrtav.
Pokop
Polazeći od tragova sačuvanih na platnu
i dajući prednost upravo njima (zaobilazeći opise iz evanđelja) možemo prilično
dobro rekonstruirati što se događalo s Isusovim tijelom nakon što je ono
skinuto s križa. Vojnici su naime izvukli čavao kojim su bile pribijene Isusove
noge, zatim su poprečnu gredu zajedno s tijelom bacili na zemlju, izvukli čavle
iz ruku, vjerojatno uzeli gredu da im posluži za neko drugo raspeće i otišli. Tijelo
su ostavili Josipu iz Arimateje koji je od Pilata dobio dozvolu da ga preuzme.
On je kupio i platno za ukop. Kad su se vojnici udaljili prišao je sa svojim
pomoćnikom i preuzeo krvavi leš ostavljen podno križa. Raširene ruke koje su
već bile ukočene (rigor mortis) trebalo je nasilno privinuti uz tijelo i
položiti ih preko prepona da mogu tijelo lakše okretati kada ga budu pripremali
za ukop. Malo je bilo vremena da se obavi sve što je trebalo za ukop, pa se
obavilo ono najnužnije, dok su preostali dio htjele dovršiti žene koje su došle
na grob u rano uskrsno jutro (Mk 16, 1-2). Isus je trebao biti pokopan prije
zalaska sunca, jer je drugi dan bila subota (šabat). Skinuta mu je trnova kruna,
a zatim je odmah na Golgoti tijelo oprano kako je židovski običaj predviđao. Da
nije to učinjeno na platnu bismo imali puno više mrlja i ostataka krvi. Ovako
su puno jasniji tragovi bičevanja i drugih rana. Zatim je tijelo položeno na
platno i istim platnom preko glave prekriveno odozgor, kako prikazuje priložena
slika.
Na platnu se vide
tragovi da je Isusu oko glave i donje čeljusti bila omotana posebna vrpca, što
je u Židova bio običaj prilikom pokopa pokojnika. Taj se običaj dakle poštivao i
kod Isusa a to objašnjava također razmak između prednje i leđne figure na platnu.
Osim toga, kad je Isus umro glava se spustila prema prsima i tako se ukočila.
Vidimo je u tom položaju i u ležećem stavu.
Uskrsnuće
Kako je nastala slika, obris tijela
na platnu nema znanstvenog objašnjenja. Već je spomenuto da su lanene niti
poprimile laganu žutkastu boju koja nije ničim nanesena na platno. Razni su
pokusi rađeni kako bi se nešto slično postiglo na sličnom lanenom platnu. Tako
su se stvorile i razne teorije koje međutim nijedna ne pruža zadovoljavajući
odgovor. Ono što se ne može znanstveno dokazati, ali se znanstveno može
pretpostaviti jest da se dogodio jedan izuzetno kratki bljesak sunčeva svjetla
iznutra, iz tijela koje je platnom bilo omotano koji je ostavio taj trag.
Tijelo se u tom trenutku dematerijaliziralo, a platno se samo sleglo ne
pomičući se. Ali tu znanost staje. Jedan od znanstvenika iz ekipe koja je
proučavala platno ovako je to izrazio: „Naša
je ekipa provela stotine tisuća sati pokušavajući odrediti kako je nastala
slika i nije našla nikakav odgovor na to pitanje. Mi možemo reći što nije, ali
vam ne možemo reći što jest.” Zaključak koji se tu vjerniku nameće je
logičan: To je trenutak uskrsnuća.
Jedan je pak drugi znanstvenik
ostavio dojmljivu izjavu: “Sjedio sam u 3
s. ujutro, sam, u tišini. Gledao sam Platno i pitao se: Što osjećaš? … nešto me
se snažno dojmilo. Lice ima veoma smiren izražaj, a tijelo je strahovito
izmrcvareno. To jednostavno ne ide zajedno…”
Stojeći pred platnom, tim
najistraživanijim predmetom na svijetu, i mi ostajemo „bez teksta“. I to s
mnogo razloga. Jedan je svakako i spoznaja da nam je Bog ostavio ovaj
„opipljivi“ dokaz kako bi nam približio središnji događaj našeg spasenja, i
pomogao nam da ga mi ne bismo „promašili“….
Platno je znanstvenicima omogućilo
napraviti, kip u stvarnoj veličini, trodimenzionalni prikaz čovjeka koji je bio
omotan platnom. Prof. Giulio Fanti sa Sveučilišta u Padovi je sa svojom ekipom
na temelju preciznih mjerenja stvorio „karbonsku kopiju“ tijela u 3D
tehnologiji. Izjavio je: Vjerujemo da
konačno imamo preciznu sliku onoga kako je Isus izgledao na ovoj zemlji… Prema
našim studijama, Isus je bio čovjek izvanredne ljepote. Vrlo snažan, visok oko
180 cm, dok je prosječna visina u to vrijeme bila oko 165 cm. I imao je
kraljevski i veličanstveni izraz lica."

Veliki talijanski kipar G. L.
Bernini (1598 -1680) napravio je svoje posljednje kiparsko djelo, lik Isusa
nazvan „Salvator mundi“ (Spasitelj svijeta) Kip se nalazi u crkvi sv.
Sebastijana izvan zidina u Rimu. Djeluje iznenađujuće i neobjašnjivo kako se
lice Isusovo na tom kipu poklapa s onim koje smo dobili sa platna.
Zaključit ću ovo izlaganje sa još
jednom čudesnom pojavom u povijesti Crkve (starijoj i novijoj) koja koincidira
sa platnom na jedan iznenađujući i čudesan način. To su tzv. Euharistijska čuda
kojih u povijesti Crkve ima više, no ovdje nas zanimaju samo ona znanstveno istražena.
Kod Euharistijskih čuda radi se naime o posvećenim hostijama koje su se u raznim okolnostima čudesno preobrazile
u komadić ljudskog tkiva/mesa. Među mnogim istraživanjima tih čudesa spominjem
kardiologa dr. Franka Serafini-a koji je medicinski istražio pet euharistijskih
čuda i o tome napisao knjigu „Un cardiologo visita Gesu“. Kod svih je pronašao
da se uvijek radi o tkivu miokarda, srca koje je strahovito izmučeno, uvijek se
radi o krvi AB-grupe i – što najviše zapanjuje – laboratoriji su otkrili da je
srce živo, stanice pulsiraju, srce kuca. Isto pokazuju i rezultati drugih
istraživača. Ono što sa platna otkrivamo o mrtvom tijelu, ovdje vidimo na
živom.