USKRSNUĆE TIJELA?

 

USKRSNUĆE TIJELA?

Uskrsnuće je centralna tema kršćanstva. Isusovo uskrsnuće je temelj na kojem se temelji i naše uskrsnuće. „Ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je vjera vaša“ (1 Kor 15,17), „Jer ako mrtvi ne uskršavaju, ni Krist nije uskrsnuo“ (1 Kor 15,16), ustvrdit će vrlo jasno sv. Pavao. Zato je „Vjerujem u uskrsnuće tijela“ članak naše vjere. Bez toga nema kršćanstva. A ipak, mnogi „kršćani“ imaju poteškoća s tom vjerskom istinom. U mnoge istine vjeruju, ali u „uskrsnuće tijela“ – teško. Zato sam u naslovu stavio upitnik. Zbog onih kojima je to upitno.

Vjerske se istine (dogme) razumom nikada ne mogu do kraja shvatiti. Zato ih prihvaćamo vjerom. U našoj je naravi da se ipak trudimo razumjeti koliko možemo. Kad bismo razumjeli do kraja, sve, ne bi nam trebala vjera.

Zanimljivo je da u svjetlu današnjih znanstvenih spoznaja i dostignuća upravo ovu „istinu“ možemo i razumjeti mnogo više nego neke druge. Ne u smislu da li će se to dogoditi ili ne; za to je potrebna vjera. Nego u smislu da je to moguće, jer u svijetu u kojem živimo imamo niz primjera koji nam mogu poslužiti kao ilustracija i otvoriti nam pogled u tom pravcu. Kao i u mnogim drugim slučajevima, Bog se u svojoj dobroti pobrinuo da nam pomogne. Dakako, uz uvjet da nas je barem malo volja misliti!

 

Bog se u svojoj dobroti pobrinuo da nam pomogne

Uskrsnuće tijela znači da će tijelo koje je u međuvremenu bilo mrtvo opet oživjeti. Materijalni sadržaj ljudskog tijela se raspao i bogzna gdje završio… u zemlji, u moru, kao pepeo…, i u mnogome se i kemijski promijenio. Zar će Bog skupljati te čestice da bi opet sastavio nečije tijelo? Zbog niza okolnosti ljudi ne mogu sebi predočiti taj proces. Ali problem nastaje zato što mi stvaramo potpuno krivu predodžbu o tome, gledamo u krivom pravcu.

No pogledajmo stvarnost. Naše je tijelo sazdano „od praha zemaljskoga“, od elemenata koji se nalaze na/u zemlji. Svi smo mi svjesni da smo „ista“ osoba, isti identitet, koji smo bili i prije 20, 50 godina, makar se „sadržaj“ našega tijela kroz to vrijeme više puta izmijenio, i to do zadnjeg atoma. Naša mekana tkiva izmjene se svake, ili svakih par godina, a kosti i tetive svakih sedam godina. Dakle vi koji sada gledate nekoga koga ste zadnji put vidjeli prije 10 ili 30 godina, ne vidite isto tijelo koje ste onda gledali, ne vidite baš ništa od onoga, a ipak vidite istog čovjeka. Znači, naše tijelo stalno „uskršava“…; samo polako. Bi li Bogu trebao biti problem da to učini odjednom? Sigurno ne. Važno je uočiti da tu nije bitno da budu „isti“ atomi i molekule. A čovjek je ipak „isti“! Svakome tko ovo razumije je problem „skupljanja čestica“ pri uskrsnuću nečijeg tijela, automatski riješen.

Drugi sjajan primjer iz prirode koji nam pomaže razumjeti ovu problematiku je primjer metamorfoze. Ogroman broj vrsta insekata nastaje metamorfozom. Iz jaja se izleže larva/gusjenica koja se nakon izvjesnog vremena začahuri da bi u čahuri izvršila „samoubojstvo“, svarila se i postala amorfna smjesa, juha. Ništa od gusjenice; nje više nema ni pod kojim vidom. Ali u toj smjesi pojedine stanice po točno određenom planu počnu formirati dijelove tijela novoga bića. Nastaju – neovisno! – noge, oči, ticala, krila…, da bi se na kraju svi ti dijelovi sljubili na točno određenom mjestu i oformili novo biće. Iz čahure na kraju izlazi leptir, ili neki drugi kukac. Iz amorfne mase "uskrsnuo je" leptir... To je (ukratko) proces metamorfoze. Kad to ne bi postojalo u stvarnosti, nitko ne bi vjerovao da je to moguće, jer izgleda apsurdno.

Kako se to dogodilo? Očito je bilo potrebno nešto nematerijalno, neki plan ili program po kome se sve to odvijalo. Bez tog programa metamorfoza ne bi bila moguća.

 

I otvori se jedna druga knjiga, knjiga života

Vratimo se čovjeku. Kada umre, tijelo se vraća zemlji u bilo kojem obliku. Program koji je od onoga „praha“ učinio da ja budem ja i nitko drugi, sadržan je u mojem genetskom kodu, upisan u mom genomu. Moje tijelo je ostvareno i živi po toj jedinstvenoj formuli. Kada umrem, taj program, ta formula nije nestala. Bog je pamti i čuva je za trenutak kad će je ponovno aktivirati. Znamo također da Bog poznaje naše kompletno životno iskustvo. Ništa njemu nije skriveno. To životno iskustvo je također dio mene; bez njega ja ne postojim. Ono je pohranjeno u svjesnoj i nesvjesnoj memoriji svakog čovjeka. I taj će dio sa smrću propasti, jer je ovisan o materijalnoj strukturi našeg mozga koji će se raspasti kao i cijelo tijelo. No kod Boga to ne propada. Sve je „zabilježeno“. Upravo slikom „zabilježbe u knjizi“ služi se i sv. Ivan u Otkrivenju kada kaže: "I otvori se jedna druga knjiga, knjiga života. I mrtvi bijahu suđeni po onome što stoji napisano u knjigama, po djelima svojim."(Otk 20,12).

Imamo dakle tri bitna elementa koji određuju svakog čovjeka na Zemlji: njegov genetski kod, njegovo životno iskustvo i „prah zemaljski“ u kojem je to realizirano – dok smo živi. Smrt znači da je program deaktiviran (ali nije nestao), duhovni sadržaj - životno iskustvo arhivirano (u Božjoj „memoriji“), a „hardware“ – tijelo, kao nepotrebno, poslano na reciklažu. To je samo slika, jako pojednostavljena, ali je realna i nije je baš teško razumjeti. Nekada ljudima ove „slike“ nisu bile pristupačne. Danas, nama jesu.

 

Zov Uskrsa je i zov na pravu, konačnu slobodu

O drugom dolasku Isusovu u koji također vjerujemo jer nam je On to zajamčio, Bog će ponovno „aktivirati“ ono što je neko vrijeme bilo u stanju mirovanja, i mi ćemo opet biti tu, u uskrsnulom tijelu. Oni koji ne vjeruju nemaju kamo smjestiti prva dva elementa nakon smrti, oni nestaju. Vide samo kamo je završio ovaj treći… Rezultat je: ništa. I u tome je razlika. Zato sv. Pavao, ne bez razloga, poziva vjernike da ne budu kao oni "koji nemaju nade" (1. Sol 4,13).

Dakako da ovime nisu riješena sva pitanja koja se u vezi s uskrsnućem tijela javljaju. Vrlo je zanimljivo i korisno razmišljati i o nekim ostalim aspektima uskrsnuća. Gledajući Isusovo uskrsnuće prepoznajemo istog Isusa, čak u potpuno istom fizičkom tijelu jer se ono nije raspalo u grobu. Ali vidimo npr. da se njegovo tijelo dematerijaliziralo, ono više nije podložno zakonima vremena i prostora. Ono je „slobodno“.

Zov Uskrsa je i zov na pravu, konačnu slobodu… Slobodu od straha da ćemo sa smrću nestati.

 

(Tko se želi dublje informirati o ovoj temi s korišću može poslušati opširno i iscrpno predavanje prof. dr. Tomislava Terzina na web adresi: https://www.youtube.com/watch?v=YpeUVdV18jw
- Naučni dokazi vaskrsenja)

"PETO EVANĐELJE"

 

PRIČA SA TORINSKOG PLATNA
Isusova Muka, Smrt i Uskrsnuće

 Uvod

Objasnimo naslov: Torinsko platno ili Sindona je komad platna u koje je bilo umotano Isusovo tijelo kad je, skinuto s križa, položeno u grob. Poznato je pod tim nazivom, jer se od 1578. g. čuva u Torinu, gdje se, u Kapelici Svetog Pokrova kraj katedrale, nalazi do danas. Radi se o lanenom komadu platna tkanog na tipičan način u antiki, veličine 437x111 cm.

Želeći što bolje upoznati i približiti si Muku i Smrt Isusovu ja sam se kroz dvije korizme (2019. i 2020.) potrudio upoznati s ovom izuzetnom relikvijom koja iznenađujuće puno govori o Isusu u toj situaciji. Zato ovo platno neki s pravom nazivaju "Peto evanđelje". Nema ni jednog drugog predmeta na ovome svijetu koji je toliko proučavan sa svih mogućih znanstvenih aspekata kao ovo platno. I stalno se dalje proučava. Angažiraju se znanstvenici raznih profila iz čitavog svijeta. Zato ima i mnoštvo materijala koji se može proučavati. Treba spomenuti da ima i onih koji niječu autentičnost ove relikvije, no na njih se ja ovdje neću puno osvrtati; nije ni vrijedno (osim za same znanstvenike).

Crkva dozvoljava štovanje platna kao relikvije, međutim ne izjašnjava se  službeno  o njegovoj autentičnosti. Potiče daljnja istraživanja. Nitko ne mora vjerovati da je ovo Platno autentično. To je ostavljeno osobnoj procjeni i pobožnosti svakoga vjernika.

Platno se povremeno (ne često) izlaže na štovanje, pa se organiziraju hodočašća  i sl.  Posljednji pape su također pokazali veliko poštovanje prema ovoj relikviji. Međutim – treba naglasiti – NIJE DOGMA.

Nakon mnoštva pročitanog i odslušanog materijala osobno vjerujem u njegovu autentičnost. Zato se odlučujem ovo pisati i približiti svakome zainteresiranome.

Cilj mi je pomoći čitaocu da može bolje i realnije približiti Muku Isusovu svom razumu i svom srcu. Platno o tome priča konktretno, jasno, bez uvijanja i ublažavanja, upečatljivo do boli... Nastojat ću donijeti što više konkretnih činjenica.

 

Povijest

Ova relikvija ima svoju povijest. Ona je dijelom zamagljena, jer povijesnih podataka, pogotovo iz najstarijeg vremena ima malo. Iako svrha ovog napisa nije upoznati se detaljno s njezinom poviješću, radi stanovitog kompletiranja cjelovite slike o platnu, prikazat ću ukratko njegov povijesni put/hod.
- oko 30. g. platno je u praznom Isusovu grobu.
- oko 100. g. nalazi se skriveno iznad gradskih vrata u Edesi.
- oko 550. ponovno otkriveno u Edesi.
- 944. preneseno je u Carigrad.
- U vrijeme IV. križarskog rata (1203.- 1204.) platno se nalazi u Carigradu, zatim nestaje i nakon oko 150 godina javlja se
- 1355. u Lirey-u (Francuska).
- 1453. predano je vojvodi Ljudevitu I. Savojskom i od tada se nalazi u vlasništvu talijanske kraljevske obitelji Savoja.
- 1502. premješteno je u Cahmbery, gdje je 1532. oštećeno u požaru.
- 1578.  preneseno je u Torino gdje će ostati do danas; 1694 postavljeno je u kapelici  Svetog      Pokrova, koja se nalazi između katedrale i vojvodske palače.
- 1898. prvi put je fotografirano i od tada je predmet trajnog izučavanja.

 

Istraživanja

Platno je počelo otkrivati svoje tajne tek u XX. stoljeću, nakon prve fotografije. Interes je enormno porastao kod vjernika, a posebno kod znanstvenika. Razvila se i posebna znanstvena disciplina: sindonologija. (Prema talijanskom nazivu za platno: sindona)

Prijelomni trenutak u povijesti razumijevanja i odnosa prema ovoj relikviji dogodio se 1898. g. kada je fotograf Secondo Pia prvi put fotografirao platno. Fotografije, odnosno negativi koje je dobio bili su zapanjujući. Otkrili su iznimna svojstva slike tijela na platnu koja se golim okom nikada ne bi mogla vidjeti. Secondo Pia će kasnije zapisati: „kada sam pri razvijanju negativa prvi put ugledao na ploči njegovo sveto lice, ostao sam bez riječi…”

Za platno se zainteresirao znanstveni svijet. Fotografski negativ je otvorio put za nova istraživanja. Prva se tome posvetila već 1902. g. mala skupina znanstvenika sa Sorbone (Pariz). Otkrivali su se detalji, jedan za drugim, koji su sve više govorili u prilog autentičnosti platna, dok su se ideje o srednjovjekovnom falsifikatu jedna za drugom istopile. Već na prvi pogled bilo je vidljivo da, kad bi se radilo o falsifikatu, bio bi to najingeniozniji i nevjerojatan falsifikat u povijesti, djelo vrhunske vještine i lukavosti,  zapisao je jedan istraživač.

Znanstvenici su tada uz niz novih spoznaja došli i do zaključka da „slika tijela sa platna u sebi uključuje neku vrstu projekcije… implicirajući da je platno promijenilo boju zbog emanacije iz ljudskog tijela.“ Konstatacija koja upućuje na to da je slika na platnu zapravo nastala u trenutku uskrsnuća.

Te su spoznaje dramatično potvrđene i proširene 1976/78. godine, kada je formiran „Projekt istraživanja torinskog platna“ (STURP, Shroud of Turin Research Project). Crkva je naime tada dozvolila većoj skupini znanstvenika da temeljito prouče platno. Bio je to stvarno impozantan pothvat u kojem je sudjelovalo 40 znanstvenika iz SAD-a i 10-ak iz EU. Iz SAD je dovezeno u Torino za potrebe proučavanja oko 40 tona raznih uređaja koji su korišteni za istraživanje relikvije na sve moguće načine kojima suvremena tehnologija raspolaže. Koliki je to bio znanstveni zahvat ilustriraju činjenice da je izvršeno 120 sati mjerenja, preko 100.000 s. studija, snimljeno 3000 mikrofilmova… Ova je studija iznjedrila mnoštvo važnih podataka o platnu i slici koja se na njemu odražava. Između ostalog korišten je NASIN uređaj VP-8 Image Analyser koji „stvara grafikon intenziteta sjena slike u obliku promjenjive razine reljefa“, što znači da može gradaciju tonova slike prenijeti u 3-D grafiku. Kada je slika sa platna unesena u ovaj uređaj, VP-8 je izbacio relativno koherentan portret muškarca s platna dokazavši da slika točno prati konture tijela. Rezultat je bio impresivan.

Platno je podvrgnuto još nizu neinvazivnih testova, skenirano pomoću fluorescentnog rentgenskog spektometra, pregledano je uz pomoć infracrvene spektometrije i termografije, snimano pod običnim i bočnim osvjetljenjem, pregledano također mikroskopski pa su napravljene i fotomikrografije itd. Sve se to radilo s primarnim ciljem ne bi li se otkrilo bilo kakav znak krivotvorenja. Nije ga bilo.

Stručnjaci su – kemičari i forenzičari – posebnu pažnju obratili na mrlje od krvi. Utvrđeno je nedvojbeno da se radi o ljudskoj muškoj krvi sa Y-kromosomom i da je krv AB-grupe koja sadrži visoke razine bilirubina što  govori za to da je dotična osoba doživjela veliki traumatski šok, odnosno da je bila izuzetno jako premlaćivana i mučena.

Isusovo mrtvo tijelo je pokopano oko dva i pol sata nakon smrti. Tijelo je bilo ukočeno i krv nije više izlazila. U grobu je bio 36 – 40 sati, no nema nikakvih zakova raspadanja. Krv AB-grupe je ista kao kod drugih euharistijskih čuda te na ubrusu u Oviedu.

Ovdje samo usput spominjem ubrus kojim je bila prekrita Isusova glava, a koji je, prema Evanđelju, u praznom Isusovu grobu bio smotan na posebnom mjestu (Iv 20, 1,7). Taj se ubrus/relikvija čuva u Oviedu u Španjolskoj te ima niz značajki koje se poklapaju sa onima na platnu u Torinu. Među inima je i krvna grupa.

Boja platna podsjeća na požutjelu boju papira koji je dugo bio izložen sunčevu svjetlu

Nameće se zaključak da je “požutjela” silueta tijela na platnu rezultat jakog, vrlo kratkog bljeska svjetla/radijacije čiji je izvor tijelo, a ne neki vanjski izvor: dakle dolazi iznutra prema vani, a ne obratno. Tom je prilikom promijenjena molekularna struktura površinskog sloja vlakana što mi vidimo kao promjenu boje (požutjelost).

Vrlo je značajno što se ustanovilo da su mrlje od krvi bile prisutne na platnu  prije nego je nastala žutkasta boja slike – obrisa ljudskog tijela. Osim toga mrlje od krvi imaju oštar brid što ne bi bilo moguće ako bi se platno povlačilo (prilikom otkrivanja ili pomicanja). Ta žućkasta boja (slika tijela) je zadnji otisak na platnu, a debljina te požutjelosti je svega jedna petina tisućinke milimetra. Znanstveno potpuno neobjašnjivo. Jedini zaključak koji se nameće jest da je nastala kao efekt trenutnog bljeska sunčevog svjetla iz tijela Kristova. To je mogao biti samo trenutak uskrsnuća.

Osim mrlja krvi i čudesne trodimenzionalne slike tijela na platnu je nađeno dosta zrnaca peluda raznih biljaka koje je platno pokupilo na svom putu od Jeruzalema do Torina. Zrnca peluda krajnje su izdržljiva i mogu opstati  tisućama godina bez propadanja. Proučavajući spektar peludnih zrnaca moglo se zaključiti u kakvim se prirodnim okolinama platno nalazilo tijekom svoga dugog povijesnog hoda. Svakako je najzanimljivije da se na platnu nalazi pelud od čak 28 vrsta cvijeća koje raste u okolici Jeruzalema, od kojih su neke vrste endemične, tj. rastu samo u okolici Jeruzalema.. Pelud iz tog područja najzastupljeniji je sigurno i zbog toga što su prilikom polaganja u grob oko njegova tijela stavili i tamošnjeg cvijeća. Isto se tako na platnu nalazi i vapnenačke prašine koja je karakteristična za okolicu Jeruzalema što su pokazale usporedne analize.

Ovakvih tragova ima i iz drugih krajeva gdje je platno boravilo na svom putu prema Evropi iako u manjoj količini. Za autentičnost platna međutim su najznačajniji oni koji vode u Palestinu odnosno u okolicu Jeruzalema.

Nikakvih međutim tragova pigmenta, neke nanošene boje ili slično

Nakon ovog velikog istraživanja Crkva više nije dozvoljavala  da se vrše istraživanja na platnu, osim u slučaju pokušaja određivanja njegove starosti metodom radioaktivnog ugljika (C-14). Testiranje sa ugljikom C-14 obavljeno je 1988. g. Tri su uzorka sa platna poslana u tri različita laboratorija na ispitivanje (Oxford, Arizona i Zürich). Rezultat je bio neočekivan. Prema njima platno potječe iz srednjega vijeka. Smjestili su ga prilično precizno između između 1260. – 1390. g. Izgledalo je da je platno doživjelo svojevrstan fijasko. Skeptici su likovali, ali provjeravanje metode ugljikom se nastavilo, pa se ustanovilo  na nizu konkretnih, provjerljivih primjera, da ona uopće nije pouzdana, ako nisu zadovoljeni svi uvjeti. Najveći problem je kontaminacija objekta koji se istražuje. To je bio problem i kod platna koje je doživjelo dva požara (1532. i jedan ranije), od čega je platno vidljivo oštećeno, a osim toga na njemu su kroz povijest izvedeni razni manji popravci. O ovome bi se moglo dosta pisati no za potrebe ovog članka smatram da je ovo dovoljno.

Danas te rezultate s ugljikom C-14 nitko ne uzima ozbiljno osim onih koji žele dokazati da je platno falsifikat iz srednjega vijeka.

U ovom kontekstu vrijedno je spomenuti ruskog znanstvenika iz Moskve prof. Dmitry-a Kuznetsov-a koji je svojim istraživanjem utvrdio da je platno staro cca 1900. g.

Ako je ova relikvija autentična, a sve govori da jest, onda imamo u rukama dokaz o centralnom događaju ljudske povijesti, a to je Muka, Smrt i Uskrsnuće Sina Božjega, Bogo-čovjeka Isusa Krista. Povijesni dokument neprocjenjive vrijednosti!

 

Bičevanje

Forenzička i druga istraživanja 'slike' Isusove na platnu omogućuju nam rekonstruirati što se s njime događalo na Veliki Petak, počevši od jutarnjeg suđenja pred Pilatom. Prva 'zabilježena' epizoda muke bilo je bičevanje u Pilatovu dvoru. Alat kojim su se rimski vojnici služili bio je bič, rimski flagrum, koji se sastojao od drška na kojem su bile privezane dvije ili tri kožne trake na čijim krajevima su bile pričvršćene oštre zglobne kosti životinja ili komadići olova (plumbate). Bičevala su ga dva vojnika svaki sa svoje strane. Po položaju rana vidi se da je desni bio viši i okrutniji. Udarci su doslovno derali kožu i meso. Remenje s biča obavijalo se oko Isusova tijela i nanosilo rane i s prednje strane tijela, po trbuhu, grudima, koljenima i butinama. Cijelo je tijelo bilo razderano udarcima biča. Prema židovskom zakonu osuđenik je mogao primiti do 40 udaraca bičem, ali rimske egzekutore taj zakon nije obvezivao. Njima je bilo važno samo da žrtva ostane na životu kako bi bila u stanju odteturati do mjesta raspeća. Osim glave i stopala jedino su ruke bile pošteđene od udaraca, što ukazuje na to da su bile svezane iznad glave o stup dok je bio bičevan. Platno nam govori da je primio oko120 udaraca koji su na tijelu ostavili oko 600 rana. Moglo bi se reći: cijelo je tijelo bilo jedna rana i zapravo je neshvatljivo kako je to razderano tijelo izdržalo još daljnju torturu.

Trnovo krunjenje

Vojnici „spletoše zatim vijenac od trnja i staviše mu na glavu“ (Mt 27, 29). Trnova kruna koju obično vidimo na Isusovoj glavi, a koju su nacrtali umjetnici, nema mnogo veze s pravim izgledom ovog „vijenca od trnja“. Na platnu, u području glave nalazi se mnogo peluda trnovite biljke stručno zvane gundelia tournefortii. Od nje su vojnici napravili nešto kao kapu ili šljem koji su Isusu nabili na glavu. Trnje se zabilo u glavu sa svih strana. Platno 'izvještava' da je na glavi bilo oko 50 ubodnih rana od trnja, od čega 13 s prednje strane, na čelu, te 30-35 na potiljku.

 

Križni put

Mjesto raspeća bilo je udaljeno svega 500-tinjak metara od dvora Pilatova. Kada je Pilat predao Isusa egzekutorima trebao je ovaj odnijeti na Golgotu  poprečnu gredu križa, tzv patibulum. Uspravna greda, stipes, nalazila se već na mjestu raspeća. Isus dakle nije (kao ni drugi osuđenici) nosio na Kalvariju cijeli križ kako se na slikama prikazuje, a što su slikari iz bogzna kojih razloga izmislili. To bi jednostavno bilo nemoguće i nije se prakticiralo. Patibulum su osuđeniku postavili na ramena preko leđa i onda mu za gredu svezali ruke. U Rimu se nalazi sačuvana jedna poprečna greda nekog križa iz tog vremena, pa se može pretpostaviti da je otprilike takva bila i Isusova. Zaključuje se da su joj dimenzije bile 13x13 cm, duga je bila oko 1,80 m, a teška 35 - 40 kg. Platno otkriva dva nažuljana mjesta na dodatno izranjavanim ramenim lopaticama što su očito tragovi nošenja te grede. Priložena slika može poslužiti kao ilustracija.

Isusovo izmrcvareno tijelo nije dugo moglo izdržati pa je posrnuo i pao. Kako su mu ruke bile svezane za gredu pao je (više puta?) bez ikakvog pridržavanja doslovno „na nos“, licem direktno na zemlju, udarajući koljenima o kamenito tlo. Tom prilikom povrijeđen mu je nos, a udarac lica o zemlju rezultirao je jakom oteklinom ispod desnog oka te brojnim ranama na koljenima, osobito desnom. Slika na platnu otkriva nam te detalje. Na vršku nosa pronađeni su ostaci zemlje i čestice kamene prašine pomiješane s krvlju.

Isus nije mogao iznijeti svoj patibulum do mjesta raspeća. Zapravo je čudo kako je uopće dotle stigao.Zato su vojnici morali prisiliti Šimuna Cirenca da mu ponese gredu dio puta.

 

Razapinjanje

Razapinjanje je bilo najokrutniji dio ove drame. Isusu su ruke čavlima pribijene na patibulum i to kroz zapešća, ne kroz dlanove kako se često prikazuje. Dlanovi ne bi mogli nositi težinu tijela na križu i razderali bi se. Čavli su zabijeni kroz prostor između kostiju zapešća gdje ne prolazi nijedna veća žila nego živac nervus medianus koji upravlja pokretima palca. Probijanje zapešća i prekid živca izaziva propadanje palca prema središtu dlana pa se zato na slici ruke na platnu vide samo 4 prsta (palac je otišao ispod). Priložena skica pokazuje mjesto gdje je čavao probio zapešće.

Na platnu se vidi da su ruke položene na donji dio trbuha, prekrižene lijeva preko desne. Položaj ruku otkriva da su one duže nego što bi smjele biti, što govori za to da su u ramenima bile iščašene.

Otisak stopala na platnu otkriva da su oba stopala bila pribijena na križ jednim čavlom. Da bi se to moglo izvesti morao je na križ ispod stopala biti postavljen mali potporanj (suppedaneum) koji je omogućio da noge mogu biti prikovane u protegnutom položaju. Lijevo stopalo postavljeno je preko desnog i onda su stopala zajedno probijena čavlom veličine oko 13 cm. Tako je u užasnim bolovima visio na križu oko 3 sata.

Riječi psalma „A ja, crv sam, a ne čovjek…“ (Ps 22,7) preslabo oslikavaju ovaj bezdan boli.

Smrt

Pitanje, koji je bio neposredni uzrok Isusove smrti na križu dugo je tražilo konačan odgovor. Danas se kardiolozi slažu da je od strašnih muka došlo do srčanog infarkta te da mu je jednostavno puklo srce. Krv je tada potekla u prostor oko srca (ondje se može nakupiti oko 2 l krvi), a potom u područje oko pluća. Od snažnog tlaka izazvanog velikom količinom nakupljene krvi javlja se u prsima neizdrživa bol. Ta je bol bila uzrok Isusovu smrtnom poviku o kojem nam govori sv. Matej u evanđelju: »A Isus opet povika jakim glasom i – ispusti dušu.« (Mt 27, 50)

Kratko nakon smrti dolazi do dijeljenja krvi od plazme: krv se nakupila u donjem dijelu a bezbojna tekućina, plazma, je ostala u gornjem dijelu grudi. Nakon što je Isus umro, prije nego će ga skinuti s križa, rimski mu je vojnik kopljem probio prsni koš s desne strane. Šiljak koplja ušao je u grudi između 5. i 6. rebra. Kroz ranu od koplja došlo je do naglog izljeva prvo krvi, a potom prozirne tekućine: »krvi i vode« kako je napisao sv. Ivan (19, 34). Na platnu se vidi ta rana veličine 4x1,5 cm što odgovara uobičajenim dimenzijama rimskog koplja. Oko rane su ostaci krvi odvojene od plazme što je očiti znak da je tada Isus već bio mrtav.

Pokop

Polazeći od tragova sačuvanih na platnu i dajući prednost upravo njima (zaobilazeći opise iz evanđelja) možemo prilično dobro rekonstruirati što se događalo s Isusovim tijelom nakon što je ono skinuto s križa. Vojnici su naime izvukli čavao kojim su bile pribijene Isusove noge, zatim su poprečnu gredu zajedno s tijelom bacili na zemlju, izvukli čavle iz ruku, vjerojatno uzeli gredu da im posluži za neko drugo raspeće i otišli. Tijelo su ostavili Josipu iz Arimateje koji je od Pilata dobio dozvolu da ga preuzme. On je kupio i platno za ukop. Kad su se vojnici udaljili prišao je sa svojim pomoćnikom i preuzeo krvavi leš ostavljen podno križa. Raširene ruke koje su već bile ukočene (rigor mortis) trebalo je nasilno privinuti uz tijelo i položiti ih preko prepona da mogu tijelo lakše okretati kada ga budu pripremali za ukop. Malo je bilo vremena da se obavi sve što je trebalo za ukop, pa se obavilo ono najnužnije, dok su preostali dio htjele dovršiti žene koje su došle na grob u rano uskrsno jutro (Mk 16, 1-2). Isus je trebao biti pokopan prije zalaska sunca, jer je drugi dan bila subota (šabat). Skinuta mu je trnova kruna, a zatim je odmah na Golgoti tijelo oprano kako je židovski običaj predviđao. Da nije to učinjeno na platnu bismo imali puno više mrlja i ostataka krvi. Ovako su puno jasniji tragovi bičevanja i drugih rana. Zatim je tijelo položeno na platno i istim platnom preko glave prekriveno odozgor, kako prikazuje priložena slika.

Na platnu se vide tragovi da je Isusu oko glave i donje čeljusti bila omotana posebna vrpca, što je u Židova bio običaj prilikom pokopa pokojnika. Taj se običaj dakle poštivao i kod Isusa a to objašnjava također razmak između prednje i leđne figure na platnu. Osim toga, kad je Isus umro glava se spustila prema prsima i tako se ukočila. Vidimo je u tom položaju i u ležećem stavu.

 

Uskrsnuće

Kako je nastala slika, obris tijela na platnu nema znanstvenog objašnjenja. Već je spomenuto da su lanene niti poprimile laganu žutkastu boju koja nije ničim nanesena na platno. Razni su pokusi rađeni kako bi se nešto slično postiglo na sličnom lanenom platnu. Tako su se stvorile i razne teorije koje međutim nijedna ne pruža zadovoljavajući odgovor. Ono što se ne može znanstveno dokazati, ali se znanstveno može pretpostaviti jest da se dogodio jedan izuzetno kratki bljesak sunčeva svjetla iznutra, iz tijela koje je platnom bilo omotano koji je ostavio taj trag. Tijelo se u tom trenutku dematerijaliziralo, a platno se samo sleglo ne pomičući se. Ali tu znanost staje. Jedan od znanstvenika iz ekipe koja je proučavala platno ovako je to izrazio: „Naša je ekipa provela stotine tisuća sati pokušavajući odrediti kako je nastala slika i nije našla nikakav odgovor na to pitanje. Mi možemo reći što nije, ali vam ne možemo reći što jest.” Zaključak koji se tu vjerniku nameće je logičan: To je trenutak uskrsnuća.

Jedan je pak drugi znanstvenik ostavio dojmljivu izjavu: “Sjedio sam u 3 s. ujutro, sam, u tišini. Gledao sam Platno i pitao se: Što osjećaš? … nešto me se snažno dojmilo. Lice ima veoma smiren izražaj, a tijelo je strahovito izmrcvareno. To jednostavno ne ide zajedno…”

Stojeći pred platnom, tim najistraživanijim predmetom na svijetu, i mi ostajemo „bez teksta“. I to s mnogo razloga. Jedan je svakako i spoznaja da nam je Bog ostavio ovaj „opipljivi“ dokaz kako bi nam približio središnji događaj našeg spasenja, i pomogao nam da ga mi ne bismo „promašili“….

Platno je znanstvenicima omogućilo napraviti, kip u stvarnoj veličini, trodimenzionalni prikaz čovjeka koji je bio omotan platnom. Prof. Giulio Fanti sa Sveučilišta u Padovi je sa svojom ekipom na temelju preciznih mjerenja stvorio „karbonsku kopiju“ tijela u 3D tehnologiji. Izjavio je: Vjerujemo da konačno imamo preciznu sliku onoga kako je Isus izgledao na ovoj zemlji… Prema našim studijama, Isus je bio čovjek izvanredne ljepote. Vrlo snažan, visok oko 180 cm, dok je prosječna visina u to vrijeme bila oko 165 cm. I imao je kraljevski i veličanstveni izraz lica."

Veliki talijanski kipar G. L. Bernini (1598 -1680) napravio je svoje posljednje kiparsko djelo, lik Isusa nazvan „Salvator mundi“ (Spasitelj svijeta) Kip se nalazi u crkvi sv. Sebastijana izvan zidina u Rimu. Djeluje iznenađujuće i neobjašnjivo kako se lice Isusovo na tom kipu poklapa s onim koje smo dobili sa platna.

  

 

 

Zaključit ću ovo izlaganje sa još jednom čudesnom pojavom u povijesti Crkve (starijoj i novijoj) koja koincidira sa platnom na jedan iznenađujući i čudesan način. To su tzv. Euharistijska čuda kojih u povijesti Crkve ima više, no ovdje nas zanimaju samo ona znanstveno istražena. Kod Euharistijskih čuda radi se naime o posvećenim hostijama  koje su se u raznim okolnostima čudesno preobrazile u komadić ljudskog tkiva/mesa. Među mnogim istraživanjima tih čudesa spominjem kardiologa dr. Franka Serafini-a koji je medicinski istražio pet euharistijskih čuda i o tome napisao knjigu „Un cardiologo visita Gesu“. Kod svih je pronašao da se uvijek radi o tkivu miokarda, srca koje je strahovito izmučeno, uvijek se radi o krvi AB-grupe i – što najviše zapanjuje – laboratoriji su otkrili da je srce živo, stanice pulsiraju, srce kuca. Isto pokazuju i rezultati drugih istraživača. Ono što sa platna otkrivamo o mrtvom tijelu, ovdje vidimo na živom.

DVIJE BOŽJE KNJIGE

 

DVIJE BOŽJE KNJIGE
od kojih je jedna ozbiljno ugrožena

Kada sam bio mali, župnik nam je na vjeronauku govorio da je dragi Bog 'napisao' dvije knjige o sebi i predao ih ljudima da, čitajući ih, njega što bolje upoznaju. Jedna knjiga  sadrži njegovu riječ, njegove poruke, ispisane ljudskim jezikom u knjizi koju zovemo Biblija ili Sveto Pismo. Druga se knjiga zove Priroda ili Svijet koji, na svoj način, pripovijeda o njemu, svome Stvoritelju. Prva knjiga još nije došla do svih ljudi, mnogi još ne znaju za nju, dok je druga od početka otvorena svima za čitanje te iz nje mogu o Bogu naučiti jako mnogo, zapravo sve ono bitno što o njemu treba znati kako bi mogli uspostaviti ispravan odnos s njime, a i mnoge druge važne stvari za život ljudi…

Tako naš župnik nama, malim školarcima, uz – dakako – mnogo primjera koje i mala djeca mogu razumjeti i ugraditi u svoj životni stav.

Slijedeći taj slikoviti govor ovdje mi je progovoriti o ovoj drugoj knjizi koja je danas znatno „ugrožena“, jer iz nje malo tko čita, a osim toga u njoj je svašta 'našarano', 'stranice pogužvane', 'istrgnute' itd. – sve slikoviti izrazi, ali mislim da su pogođeni.

Istina i ona se prva knjiga pokušava ugroziti. Tako imamo na pr. „izdanje“ Biblije koje su za svoje potrebe izdali homoseksualci, gay-biblija i dr.  No time se ovdje nećemo baviti.

 

Bog se otkriva u prirodi

Bog je, kako je spomenuto, želeći se svima otkriti u svojoj beskonačnoj ljubavi pred čitavim čovječanstvom 'otvorio' ovu drugu knjigu, knjigu svoga stvorenja. Zato će sv. Pavao u poslanici Rimljanima, uočavajući „bezbožnost i nepravednost ljudi koji istinu sputavaju nepravednošću“,  moći zapisati ozbiljno upozorenje: „Jer  što se o Bogu može spoznati očito im je: Bog im očitova.  Uistinu ono nevidljivo njegovo, vječna njegova moć i božanstvo, onamo od stvaranja svijeta, umom se po djelima razabire tako da nemaju isprike. Jer premda upoznaše Boga, ne iskazaše mu kao Bogu ni slavu ni zahvalnost, nego ishlapiše u mozganjima svojim te se pomrači bezumno srce njihovo. Gradeći se mudrima, poludješe…“ (Rim 1, 18-22). Jasno se vidi kako Pavao zna da čovjek gledajući stvorenje može upoznati Boga. I kad ga je kao takvog upoznao logično je da mu se pokloni i da mu dade slavu. No on to ne čini. Kako onda, tako ni danas. Ali onda slijede i posljedice takvog zanemarivanja. U nastavku teksta Pavao ih nabraja. Nevjerojatno – kao da čita današnje novinske vijesti i komentare… (cfr. Rim 1, 26-32).

Situacija koja nam dolazi pred oči iz ovog Pavlova teksta nije samo izvještaj iz prošlosti. Ona se može aktivirati uvijek. Neće biti teško prepoznati je i danas.

Podsjetimo se da je i sam Isus računao sa knjigom stvorenja koju je imao „kao na dlanu“, pa je koristio prirodu i njezin specifičan „govor“, da bi ilustrirao i približio slušateljima istine i vrjednote Božjega kraljevstva. Usmjeravao je njihov pogled na ljiljane, na vrapce, na trs i loze… i preko njih na brižnog Oca i svemoćnog Gospodara.

Taj stav i način gledanja nije bio stran čovjeku koji je živio intimno povezan s prirodom. Na jednoj razini koja nije zahtijevala nikakvu posebnu učenost, čovjek Isusova vremena (i prije njega) kao i kasnije, sve do pred koje stoljeće znao je 'čitati' iz te Božje knjige i stjecati znanje koje mu je pomoglo uobličiti svoj odnos prema njemu. (Izuzevši dakako one o kojima govori sv. Pavao.) Zanimljivo je, da je vjernik tako mogao bolje razumjeti i napisanu Riječ u drugoj knjizi, Bibliji, te sinergijski oformiti jedan usklađeni, uravnoteženi odnos prema Bogu – jer je znao pomalo sve staviti na svoje pravo mjesto. Ovdje bismo se mogli sjetiti raznih crkvenih Otaca i svetaca, te velikih kršćanskih mislilaca i njihovih spisa. Za to nema mjesta, pa ću ja ovdje kao paradigmatski primjer spomenuti samo sv. Franju Asiškog. Bez velikih i učenih preduvjeta, jednostavno gledajući očima i slušajući ušima, Franjo je znao vidjeti i čuti kako mu Bog progovara iz mnoštva prirodnih pojava koje su zračile ljepotom, skladom, mudrošću…, i sve su ga zvale da se Bogu pokloni i da ga s ljubavlju slavi. Tako je čitao ovu knjigu sv. Franjo i milijuni jednostavnih kao i vrlo učenih kršćana kojima je iskustvo prirode, svijeta, kozmosa, bilo iskustvo „veličanstvenih djela Božjih“.  Kako je to bilo moguće?

Kršćani staroga kao i srednjeg vijeka su riječi sv. Pavla: „u njemu živimo, mičemo se i jesmo“ (Djap 17,28), te one; „on je prije svega i sve stoji u njemu“ (Kol 1,17) shvaćali puno doslovnije nego mi danas. Tako formiran um nije mogao ništa percipirati a da ga to na bilo koji način ne poveže s Bogom. On je jednostavno svuda vidio „prst Božji“. Takvom je umu knjiga Božje prirode bila stalno otvorena i čitka. Ne želim reći da i danas nije moguće na tako jednostavan i duboko religiozan način 'čitati' knjigu Božjeg stvorenja, no stvari su se s vremenom tu jako zakomplicirale.

 

Govori li priroda i danas o Bogu?

Govori, i to mnogo jasnije i jače nego je govorila nekada, no problem je u tome što ljudi to „ne čuju“, ili ne žele čuti, ili se pak od njihovih očiju skriva. Knjiga je otvorena, ali koliko ljudi u nju žele gledati i čuti što im ona govori? Ovaj napis želi na to upozoriti.

Jedan od razloga za to je svakako i dosta rašireno mišljenje da se vjera i znanost ne podnose. Budući da ovu knjigu proučava znanost, ne očekuje se da bi ona igdje mogla naići na nešto što upućuje na Boga. A budući da se razne ideologije (ateističke i materijalističke)  trude uzeti znanost „pod svoje“, problem postaje još zamršeniji. Kada takva znanost, emancipirana od Boga, prožme sustav obrazovanja, dobijemo upravo ovo što imamo: u prirodi se tragova Božjih ne vidi, zbrisani su. Ova tvrdnja nema ništa s time da znanost mora biti autonomna u svom istraživanju. Ali ima s time, da znanost ne može dati odgovor na sva pitanja (koja i sama istražuje), a ona ih ipak daje, pa i nameće. Pa kada na kraju dobijemo kao zadnji odgovor da se nešto dogodilo „slučajno“ ili „samo od sebe“, ili „kroz milijarde i milijarde godina“ ne preostaje nam drugo nego jednu vjeru zamijeniti drugom.

Ako se znanstvene činjenice oslobode bilo kakvih ideoloških natruha (uz ogradu da one nisu i ne mogu uvijek biti „zadnja riječ“, jer je znanost po sebi stalno upućena na daljnja istraživanja) pred našim će očima opet biti otvorena knjiga koja će nam govoriti o Bogu Stvoritelju i o njegovim čudesima. Na svoj specifičan način. Možda će se u nama probuditi i urođena sposobnost za divljenje koja je, čini se, danas dosta duboko zaspala.

Pogledajmo to na jednom primjeru: čudo života na zemlji. Kada je 60-tih godina prošlog stoljeća Carl Sagan iznio svoje procjene o nastanku (mogućnosti) života na zemlji i u svemiru, pretpostavljalo se da su potrebna samo dva uvjeta koji moraju biti apsolutno zadovoljeni da bi se život kakav je danas na zemlji mogao pojaviti. Ali, do 2001. godine broj savršeno podešenih karakteristika nužnih za pojavu života skočio je na 150. (Da li su kasnije otkrili još neke, ne znam.) Ako samo jedan uvjet nije zadovoljen, život je nemoguć. Time je mogućnost (ovakvog) života bilo gdje u svemiru praktično svedena na nulu. Što više, čini se i krajnje nemogućim da naš planet podržava život. Statistički i logički gledano, bilo kakav oblik života ovdje ne bi uopće trebao postojati i nas ne bi trebalo biti. Naše postojanje je u biti statistička i znanstvena nemogućnost. Brojčano izraženo, izgledi za život na zemlji su manji od 1:1073 (to je brojka 1 nakon koje slijede 72 nule; 1 duodecilijun). A ipak smo tu, jer je sve to zadovoljeno; poklapa se neshvatljivom preciznošću.  Možda je ovo prva stranica u ovoj Božjoj knjizi koju bismo trebali pogledati. Bog ili „slučaj“? Što ćemo vjerovati?

 

Biologija i genetika

Posebno su zanimljiva znanstvena otkrića na području biologije i genetike. Tu se otvorila još jedna stranica ove knjige sa neslućenim uvidima u životne funkcije čije se postojanje ne može objasniti nikakvim do sada primjenjivanim metodama istraživanja. Genom koji je pročitan 2003. g. je jedno neopisivo čudo, zapravo zbir čudesa, u tom mikro-svijetu. DNK molekula, podijeljena u 23 para kromosoma sačinjena od 4 građevna bloka (nukleotida ili "slova") kojih u molekuli ima oko 3 milijarde i 600 milijuna, sa genima u kojima su zapisane šifre, recepti našeg postojanja. I tako u svakoj jezgri svake stanice našeg organizma kojih pak ima do 100 milijuna. I sve to skladno, savršeno funkcionira jedno s drugim, da bi čovjek mogao u normalnim prilikama živjeti 100, pa i više godina. Sva živa bića imaju DNK koja je samo kod svake vrste drukčije 'posložena'. Čovjek ostaje zadivljen, bez riječi, kao nekada kad je gledao u zvjezdano nebo (i danas bi mogao, jer i to je dio ove knjige, ali to ćemo preskočiti). Pjesnik Staroga Zavjeta ovo nije znao; više je slutio i slutnja ga nije varala (očito zato što je bio blizu Izvoru): „Hvala Ti što sam stvoren tako čudesno, što su djela tvoja predivna.“ (Ps 139,14).

No, što se danas dogodilo? Upravo ono o čemu govori sv. Pavao. Lakomi, beskrupulozni gramzljivac-čovjek je shvatio da je uspio ući u zaštićeno područje gdje se nalazi bogatstvo neslućenih razmjera. Nije stao zadivljen pitajući se čije je zapravo to bogatstvo, nego je ušao unutra „kao slon u draguljarnicu“, gledajući samo kako bi što ukrao i unovčio. Proglasio se vlasnikom, uključio svoju tehnologiju obukavši je u „humane ciljeve“, i počeo doslovno krasti i prodavati.  I što imamo danas? Genetički inženjering, patentiranje živih bića, trgovinu genima, proglašavanje ljudskim izumom i patentiranje nečega što je samo oteto iz prirode (Ured za patente SAD, 1987. g.), GMO, novi zalet eugenike, genetski modificirane blizanke (u Kini), miješanje životinjskih vrsta (himere), čak s ljudskim genima (za sada 'eksperimentalno'!)… Ne, u tom društvu ova knjiga postaje nečitljiva. Jedan je mrak dijelom pokrio ovu Božju knjigu. Važno je, međutim, da te monstruozne činjenice ne zarobe naš pogled.

Jer tu danas dobivamo odgovore i na određena pitanja koja su nam se postavljala čitajući Bibliju. Tamo nam je dosta toga nejasno, ne znamo kako bismo neke stvari razumjeli. Pogledajmo nešto. Jedno od intrigantnih pitanja bilo je stvaranje Eve od Adamova rebra. To se pokušavalo tumačiti na razne načine. No, potpuno zadovoljavajućeg odgovora nismo imali. Danas nam je biologija dala ključ za rješenje problema, pa ne treba više biti nikakve sumnje. Sada znamo da se u našim rebrima nalaze matične stanice koje su izuzetno potentne i u kojima se nalazi potencijal za izgradnju kompletnog organizma. Bog nije uopće trebao posegnuti za nekim novim „čudom“. Jedna Adamova matična stanica dala je Evu na prirodan način. Trebao je samo Božji impuls. A riješena je i dilema s izvađenim Adamovim rebrom: rebro je jedini dio našeg tijela koji ima sposobnost regeneracije. Ako si odrežete prst, neće izrasti novi, ali rebro hoće. Lijepo je kad nam saznanja iz prirode osvjetljuju pitanja koja nam se pojavljuju u Bibliji.

Molekularna biologija i genetika otkrivaju i zanimljivu, ateističkoj znanosti neobjašnjivu tajnu genealogije čovječanstva. Među ljudskim genima postoje naime dva 'izuzetka' koji nisu podložni rekombinacijama  pa nam oni omogućuju praćenje povijesti čitavog čovječanstva do samog početka. Prvi je y-kromosom (muški spolni kromosom) koji se nasljeđuje samo po očinskoj liniji (žene ga ne posjeduju). Pratimo li njega dolazimo do samog početka, do Adama, i vidimo da je ljudski rod potekao od jedne osobe. Drugi je mitohondrijski DNK koji se nasljeđuje isključivo po majčinskoj liniji i imamo ga samo kod žena. No ovdje, u čitavom čovječanstvu imamo tri tipa mitohondrija. Zašto baš tri?  Ako u Bibliji tražimo odgovor doći ćemo do tri pra-majke od kojih se čovječanstvo ponovno razmnožilo nakon potopa. To su supruge Noinih sinova Sema, Hama i Jafeta. Ovo nije dogma koju moramo vjerovati, ali svakako interesantno otkriće koje naš pogled usmjerava tamo kamo treba.

Spomenimo još jedan mali, ali zanimljiv i znakoviti detalj. Kada Bog daje Abrahamu naredbu o obrezanju (Post 17. 10-13) kao znaku Saveza, on određuje da se ono ima obaviti osmog dana nakon rođenja. Pitamo se zašto baš osmog dana? Istraživanja biologije krvi 70-tih godina prošlog stoljeća pokazala su da je upravo toga dana, ni prije ni kasnije, količina protrombina u krvi najveća i koncentracija K-vitamina najviša. Protrombin je odgovoran za zaraštanje, a K-vitamin za epitelizaciju rana! Abraham to nije znao, ali Stvoritelj jest.

Nije biologija jedina 'stranica' ove knjige koja nam govori o Stvoritelju. Geologija, paleontologija, atomska fizika, astrofizika,… daju nam niz podataka gdje možemo vidjeti „prst Božji“ na djelu. Ne možemo se, dakako, upuštati ovdje u tu širinu. Ovih par šturo navedenih primjera mogu nam poslužiti samo kao ilustracija i usmjeriti naš pogled koji se više tu "ne snalazi".

Danas se treba više truditi

Božju knjigu stvorenja trebamo opet ozbiljno uzeti u ruke. To će koštati napora i rada. Današnje generacije ljudi odgojene su i obrazovane gledajući u prirodu i svijet u kojem su vješto obrisani ili barem zaobiđeni tragovi Stvoritelja. Umišljeni gospodari svijeta uzimaju si pravo trgati i čupati Božjom mudrošću satkano tkivo prirode prema svojim suludim zamislima i idejama igrajući se boga i želeći zasjesti na njegovo mjesto. Neki se rezultati znanosti vrlo teško probijaju u javnost. Cenzura je rijetko gdje tako rigidno primjenjivana kao baš na području današnje „službene“ znanosti koja dominira obrazovanjem. I tu nastaje problem koji kršćani, u ovakvom okruženju, ne mogu riješiti (samo) na način kako su to činili u prošlosti.  Tu neće biti dovoljno samo gledati i slušati (kao nekada) nego će se trebati probiti i do nekih znanstvenih istraživanja i rezultata. Nerijetko i kroz prepreke.

No isplati se potruditi. Iz ove knjige zrači veličanstvena ljepota kojoj samo Bog-Stvoritelj može biti autor. Mnogi su mu se istinski znanstvenici tu i poklonili. Ovaj članak želi upozoriti da nitko od nas ne mora (pa i ne smije) izgubiti tu priliku.

LITANIJE SV. ROKA

 

Gospodine, smiluj se.
Kriste, smiluj se.
Gospodine, smiluj se.
Kriste, čuj nas.
Kriste usliši nas.
Oče nebeski, Bože, smiluj nam se.
Sine, Otkupitelju svijeta, Bože, smiluj nam se.
Duše Sveti, Bože, smiluj nam se.
Sveto Trojstvo, jedan Bože, smiluj nam se.
Sveta Marijo, moli za nas.
Sveta Bogorodice, moli za nas.
Sveta Djevo Djevica, moli za nas.
Sveti Mihovile, moli za nas.
Sveti Gabrijele, moli za nas.
Sveti Rafaele, moli za nas.
Svi sveti anđeli i arkanđeli, molite za nas.
Svi sveti zborovi i redovi blaženih duhova, molite za nas.
Sveti Roko, veliki sljedbeniče Božji, moli za nas.
Sveti Roko, pravi nasljedniče Isusa Krista, moli za nas.
Sveti Roko, preziratelju svih ovozemaljskih ispraznosti,
moli za nas.
Sveti Roko, potpuni primjeru djevičanske čistoće,
moli za nas.
Sveti Roko, ljubitelju evanđeoskog siromaštva, moli za nas.
Sveti Roko, potpuni izvršitelju svih krjeposti, moli za nas.
Sveti Roko, utočište bolesnih, moli za nas.
Sveti Roko, jakosti slabih, moli za nas.
Sveti Roko, liječniče svih koji boluju od kuge, moli za nas.
Sveti Roko, zaštitniče svih napuštenih, moli za nas.
Sveti Roko, prijatelju anđela, moli za nas.
Sveti Roko, blaženi među patrijarsima, moli za nas.
Sveti Roko, slavni prijatelju proroka, moli za nas.
Sveti Roko, apostolski čovječe, moli za nas.
Sveti Roko, mučeniče ljubavi Božje, moli za nas.
Sveti Roko, sljedbeniče Isusa Krista, moli za nas.
Sveti Roko, zaštitniče tijela, moli za nas.
Sveti Roko, strahu zlih duhova, moli za nas.
Sveti Roko, primjeru živima, moli za nas.
Sveti Roko, tješitelju umirućih, moli za nas.
Sveti Roko, naš najvrjedniji zaštitniče, moli za nas.

Milostiv budi, oprosti nam, Gospodine.
Milostiv budi, usliši nas, Gospodine.
Od svakoga zla, oslobodi nas, Gospodine.
Od svakoga grijeha, oslobodi nas, Gospodine.
Od kuge, glada i rata, oslobodi nas, Gospodine.
Od svih predstojećih opasnosti tijela i duše,
oslobodi nas, Gospodine.
Po Tvojim najsvetijim gorkim patnjama i smrti,
oslobodi nas, Gospodine.
Po Tvojim najsvetijim vječnim zaslugama
oslobodi nas, Gospodine.
Po zagovoru Tvoje dobre majke Marije,
oslobodi nas, Gospodine.
Po zagovoru Tvog vjernog sluge i sljedbenika sv. Roka,
oslobodi nas, Gospodine.
Po zagovoru Svih svetih, oslobodi nas, Gospodine.

Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta,
oprosti nam, Gospodine.
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta,
usliši nas, Gospodine.
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta,
smiluj nam se.

Sv. Roko, moli za nas,
da dostojni postanemo obećanja Kristovih.

 

Pomolimo se.

Veliki sveti Roko, koji si od Boga pozvan biti poseban zaštitnik protiv kuge i svih drugih teških bolesti, u tebe se čvrsto pouzdajemo. Sačuvaj naše tijelo od svih zaraza. Još više te molimo da nas zaštitiš od grijeha, te najveće bolesti koja nas muči. Pomozi nam da iskorijenimo zle strasti i da se po tvom primjeru kajemo za svoje grijehe, te Bogu iskazujemo milu ljubav za naše spasenje, na tvoju čast i radost i na čast Trojedinog Boga, koji živi i kraljuje u vijeke vjekova. Amen.

       ili

Pomolimo se.

O, Bože Spasitelju, Isuse Kriste, Ti si u svojoj punoj blagoj providnosti i očinskoj mudrosti svetog Roka postavio za moćnog zaštitnika protiv zaraznih bolesti i preko njega udijelio obilje blagoslova bližnjima u tjeskobi. Zbog njegovih zasluga smiluj se i nama, kad je naše zdravlje ugroženo i kad nas strah od smrti zahvati. Odvrati anđela smrti da imamo vremena za kajanje, jer Ti ne želiš smrt grešnika, nego da se obrati i da živi. Amen.

KAKO SE RIJEČIMA MIJENJA ČOVJEKA

U zadnjih pola stoljeća naša je kultura doživjela velike promjene koje se i dalje događaju. Drugim riječima, nastaje jedna nova kultura čiji se obrisi već jasno prepoznaju, a njen razvoj, "mainstream", nepovratno je zauzeo određeni kurs. Nema ništa čudnoga i neobičnoga u činjenici da se kultura mijenja; ona se uvijek mijenjala kao što se mijenja i razvija sve na ovome svijetu uključivši čovjeka. Neobično je i ne samo čudno, nego neprirodno i zabrinjavajuće što se ona ovaj put ne mijenja spontano i prilagođeno novim životnim okolnostima nego dirigirano i nasilno.

Promjene se događaju na više-manje svim razinama života; društvenog i osobnog. Oni koji usmjeruju promjene znaju kako se to čini. Možda će čitatelju čudno zazvučati da je najjače i najefikasnije oruđe i oružje koje se tu upotrebljava govor, odnosno RIJEČI. Tom aspektu suvremene kulturne revolucije bit će posvećeni redci koji slijede. Ostalim se aspektima ovdje nećemo baviti.

Navest ću jedno iskustvo, staro 30-ak godina, koje je mene prvi put upozorilo da se tu radi o nečem što je sudbonosno važno, a kraj čega prolazimo praktično ne zamjećujući ništa.

Priča mi jedan naš ugledni glazbenik, profesor glasovira, kako je imao sjajnog studenta koji je, nakon što je kod njega diplomirao, dobio stipendiju za nastavak studija na konzervatoriju Tchaikovsky u Moskvi. Vrativši se sa studija trebao je u Zagrebu održati jedan klavirski koncert sa Bachovim djelima. Zamolio je svog bivšeg profesora da bi prije nastupa pred njim odsvirao što je pripremio e bi čuo njegovu ocjenu i mišljenje. Nakon što je tako odsvirao jednu Bachovu kompoziciju koja je bila naslovljena određenim stihom iz nekog psalma (Bach ima mnogo takvih kompozicija), pripovijeda profesor, stao je i čekao moje mišljenje. Rekao sam: tehnička izvedba je besprijekorna, ali nije bilo pobožno, manjka pobožnost. Nemalo se začudio i upitao me: "Profesore, a što je to 'pobožno'?"…

Znamo da riječ "pobožnost" pokriva neki sadržaj. U rječniku ovog mladog glazbenika nije bilo te riječi, i dosljedno, nije bilo ni tog sadržaja. Zaključak se nameće sam od sebe; dalekosežan, sudbonosan zaključak: Ukloni riječ, uklonio si sadržaj. Ne daj mu da nauči riječ, onemogućio si mu usvojiti određeni sadržaj. Drugim riječima: sa ili bez određene riječi kojom se imenuje neki sadržaj mentalni profil čovjeka je drukčiji.  (Ne gubim iz vida činjenicu da nema 'svaka riječ' jednaku težinu.  U govoru su neke riječi samo veznici, prilozi i sl. - ne mislim na njih.)

Važnost govora/riječi za oblikovanje života, osobnog i društvenog, uočili su davno mnogi mudri ljudi; znaju to i danas mnogi. Nažalost znaju to (bojim se) mnogo više oni koji s tom činjenicom manipuliraju na štetu čovjeka i njegovih kulturnih dosega, dok mnogi drugi (mi) to ni ne primjećujemo. Ovaj napis Vam želi pomoći da tu istinu posvjestite, ako je još niste (ili niste dovoljno) svjesni.

Navest ću primjer velikog kineskog kulturnog i socijalnog reformatora Konfucija (551. do 479. prije Krista). Imao je, kažu, šestotinjak principa reformi na kojima je objedinjavao kineski narod. Netko ga je pitao, ukoliko bi mogao provesti samo jednu reformu a sve bi druge morao izostaviti, koju bi proveo? Reformu jezika - rekao je - obnovu pravilnih riječi.

Evo još nekoliko misli i citata mudrih ljudi koji će nam pomoći da shvatimo (u ovom smislu i kontekstu) važnost riječi, a onda i jezika u cjelini.

Filozof  Heidegger definira jezik kao "kuću bitka": "Riječi i jezik nisu omot u kojem su stvari zapakirane kako bi njima trgovali oni koji pišu i govore. U riječima i jeziku prvo nastaju stvari i jesu. Iz tog razloga zloupotreba jezika, u praznoj priči, u sloganima i frazama, uništava naš autentičan odnos prema stvarima."

Zaključak je razumljiv: Ako su riječi 'kuća bitka', onda ono što učinite riječima, činite stvarima – zato je propaganda tako moćna. Jednako tako najmoćnije oružje totalitarne države je novi rječnik, izmijenjeni jezik. Nije slučajno  da se razne novoformirane grupe, kao sekte i sl. najprije pobrinu za neki svoj specifični žargon.

Ako više nemate riječ, poput slobode ili istine, … onda više nemate niti koncept slobode ili istine. Koncept je kao osoba. Ako ste beskućnik i nemate gdje živjeti, nećete dugo; umrijet ćete. Tako i ako nemate riječ, koncept će vrlo brzo umrijeti. A kada koncept umre, stvarnost umre.

Lingvistički inžinjering - naša društvena stvarnost

G. Orwell je jasno ukazao na nastajanje tzv. novogovora u suvremenoj kulturi.  Njegov je zaključak: „Politički kaos povezan je sa propadanjem jezika... vjerojatno se može postići neko poboljšanje ukoliko krenete sa verbalnog kraja.“

Peter Kreeft je to u određenom kontekstu ovako izrazio: "Kontroliraj jezik pa ćeš kontrolirati misli; kontroliraj misli pa ćeš kontrolirati ponašanje; kontroliraj ponašanje pa kontroliraš svijet."

Profesori sa Harwarda Kirk i Madsen su u knjizi "After the Ball" upravo na tim zasadama postavili jasnu strategiju homoseksualizma. Oni će reći „… manipuliranje  verbalnim oznakama (riječima i sintagmama) osnova su za sva apstraktna načela koja leže u osnovi naše predložene kampanje." Knjiga je bila svojevrsni priručnik homoseksualcima u njihovoj kampanji u Americi. Koliko je taj način borbe bio efikasan ne treba dokazivati.

Ova problematika nije ograničena samo na područje homoseksualnosti i dženderizma (rodne ideologije) iako je vjerojatno tu najvidljivija - no tek kad ljudi toga postanu svijesni.

U ovoj novonastaloj (i novonastajućoj) kulturi izloženi smo poplavi novih riječi i izraza (sintagmi) od kojih mnoge (namjerno!) nisu jasno definirane pa zbog toga nastaje pravi kaos u glavama. No i mnoge postojeće riječi se redefiniraju, odnosno prazne se od postojećeg, ustaljenog sadržaja i daje im se novi koji se niti ne obrazlaže, nego se kod upotrebe dotične riječi on jednostavno pretpostavlja. Ako se onda dvojica nađu pa razgovaraju koristeći određenu riječ jedan u tradicionalnom značenju, a drugi u nekom drugom, jasno je da prisustvujemo razgovoru gluhih. Samo za primjer parafrazirat ću Antonia Gramshi-a (osnivača talijanske komunističke partije) koji je, promovirajući "kulturnu revoluciju" kako ju je on zamišljao, govorio da se komunisti ne trebaju boriti "protiv" Božića nekakvim administrativnim mjerama, nego da Božiću samo trebaju dati novi sadržaj. (Komunisti ga nisu poslušali, ali zapadni liberali jesu. Vidimo to.) I tako dosljedno kod svega što se ne uklapa u određeni mentalni sklop.

Jasnoća se tu namjerno izbjegava da bi se na određeni način primoralo ljude da svaki sebi "pojasni" određeni pojam. Dakako, svatko to čini drukčije, i uspjeh je postignut: kaos.

Opet za primjer. Kada su na Pekinškom kongresu žena (1995.) predstavnice zemalja iz Trećega svijeta insistirale da im se pojasni pojam gender, predsjednica je u jednom trenutku rekla: "Gender nema definicije niti je treba." Dosljedno, ako se danas na području dženderizma argumentirano suprotstavite nekom pojmu, sintagmi, zaključku…, a vaš sugovornik "nema kamo", reći će vam da imate krivo, jer "to ne znači to". I točka.

Ako ne želimo upasti u koloplet namještenih zamki moramo uvijek biti na čistu što se misli kada se koristi neka riječ, pogotovo kada je ona od životne važnosti. Tu je naime nejasnoća namjerna i ciljana. Ključne su riječi ili nedefinirane, dakle nejasne, ili dvo­značne, čak višeznačne, ili im je tiho i neupadno promijenjen sadržaj, neke su riječi proskribirane, neke su po ukusu «obojene» (redovito negativno), ima i dosta novostvorenih…

Kada je papa Benedikt XVI pohodio Hrvatsku pozdravio ga je predsjednik Josipović i u svom govoru u određenom kontekstu spomenuo kako je on zauzet za obitelj. Čuo sam komentare dobronamjernih ljudi koji su se zbog toga osjećali sretni. Ali nisu znali da obitelj u Josipovićevim ustima ne znači "muž-žena-dijete" nego "obitelj u svim njezinim formama" (kako se to službeno opširnije kaže), a to konkretno znači: bilo tko, bilo s kim, bilo kada, bilo gdje…

Na tom se području susrećemo također sa promjenama određenih riječi i izraza kojima se eufemistički želi sakriti njihova prirodna zloćudnost i na taj način ih zaštititi od  protivljenja koje inače same po sebi izazivaju.

Poznato je da u diskusiji onaj tko nametne terminologiju za debatu, gotovo uvijek po­bjeđuje. Tako su zagovornici abortusa uspjeli pobijediti u tom ratu, jer su puno ranije, prije početka bilo kakve rasprave o toj temi, umjesto izraza abortus, nametnuli izraz 'pravo na iz­bor', ili 'slobodan izbor' (free choice). Zagovornici abortusa ispravno su shvatili da će biti puno lakše obraniti apstraktnu ideju koja zvuči pozitivno kao 'izbor' nego neograničeno ubijanje nerođenih beba. Isto tako 'prekid trudnoće' ne podsjeća na ubojstvo.

Izraz "slobodan izbor" uzdignut je do nepovredivosti i svojevrsnog absoluta u etici nove kulture, a u stvari ne znači ništa drugo nego da svaka žena ima pravo odlučiti o životu ili smrti svoga djeteta, kako hoće. Konkretno je dakle istoznačnica s abortusom. Iz samih se riječi međutim dade zaključiti i drugo. No to je samo za slučaj potrebe, da bi se ublažila reakcija na taj izrazito nekršćanski i nehumani stav. Makar koliko glupo bilo, kod  mnoštva ljudi to "pali". Tako će naša Predsjednica u predizbornoj kampanji glatko reći: "Ja sam protiv abortusa, ali poštujem slobodan izbor." (a mi ćemo pljeskati, jer i mi smo "protiv abortusa", a što je "slobodan izbor" ionako ne znamo, odnosno 'mislimo da znamo').

Na svim egzistencijano važnim područjima koristi se orwelovski "novogovor" kojemu je osnovna značajka izokrenutost, princip da ništa nije onako kako se kaže, nego obrnuto. Tako je kritika pretvorena u "govor mržnje",  cenzura u "zaštitu od diskriminacije", a petljanje države u osobni život pojedinca je "zaštita ljudskih prava", različitost postaje "nejednakost". Različitosti su 'stereotipovi' koji trebaju nestati, jer su "diskriminatorni".

Diskriminacija je posebno važna riječ, koja ovdje znači "sve i ništa", ali se ona može primijeniti gdje i kako se hoće i postaje poluga kojom se može pokrenuti  progon bilo koga, na kraju i zbog bilo čega. Pratite li stvarna događanja i društvene procese u Europi uočit ćete da je ova riječ 'alat' koji se gotovo isključivo koristi na području tzv. "rodne jednakosti" (gender equality) koja pak postaje mjerilo napretka i razvitka određenog društva.

Neke se riječi zamjenjuju drugima. Tako se otac i majka mijenja u 'roditelj 1' i 'roditelj 2'. Seksualnost biva zamijenjena sa 'seksualnom orijentacijom'. Da se djeca ne bi morala osjećati kao muško ili žensko u Norveškoj je - mjesto on i ona - izmišljen novi zajednički rod "hen".

Naša je kultura već obilježena sa preko 2000 novih ili promijenjenih riječi/pojmova koji se ne odnose samo na područje rodne ideologije nego na razne aspekte društvenog i osobnog života. Navest ću ih nekoliko (bez tumačenja) radi ilustracije: konsensus, partnerstvo, civilno društvo, nevladine udruge - NGO, civilno društvo, participativna demokracija, seksualna i reproduktivna prava, homofobija,  prava čovjeka, prava žena, prava djece,  kulturalna sloboda, dijalog među civilizacijama, emancipacija (žena, djece),  dječji parlament, parlament mladih, tolerancija …

Neke riječi moraju nestati

Treba upozoriti na još jedan izuzetno važan aspekt ovog procesa reprogramiranja društva, ovaj put pomoću istiskivanja određenih pojmova i riječi.

Mnoge su takve riječi već izgubile vrijednost (dekonstruirane su)  s tendencijom da nestanu iz globalnog svjetskog jezika. Evo ih pregršt: istina, ljubav, savjest, karitas, muž, žena, roditelji, otac, majka, sin, kći, brat, sestra, osoba, obitelj, zajednica, komplementarnost, identitet, djevičanstvo, čistoća, sram(ežljivost), pristojnost, čednost, sreća, radost, nada, vjera, dobro, zlo, grijeh, trpljenje, žrtva,  služenje, autoritet, prijatelj-neprijatelj, narav, hijerarhija, pravda,  javno dobro, moralnost, zakon, zapovijed, dogma, misterij, …, navedimo i već spomenutu pobožnost.

Ako vam je ovo teško vjerovati provjerite u školskim udžbenicima vaše djece da li se i koliko ovi izrazi tamo javljaju. Neke ćete još naći, a nekih već uopće nema, premda bi ih trebalo biti kad bi se htjelo da djeca stasaju kao normalni ljudi… Možda će Vam postati jasno i za čim zapravo ide (ili bi htjela ići) i naša toliko razvikana  reforma obrazovanja.

Eksperti rodne ideologije razradili su fantastičnu strategiju kako se do cilja dolazi vrlo malim koracima. Na pr. budući da im je cilj istisnuti iz društvene svijesti sve što bi naglašavalo muškost i ženskost (bipolarnost ljudskog roda), oni uvode u zamjenu - gdje god je moguće - rodno neutralne termine. U duhu te strategije riječi muž i žena mijenjaju se u suprug i supruga, gdje muškost i ženskost etimološki uopće ne dolaze do izražaja. Time je učinjen prvi korak. Kad dođe vrijeme supruga i suprugu zamijenit će 'partneri'… Nakon toga?...

Sada se upravo nalazimo pred novim valom termina i sintagmi kojima se želi pripremiti teren za "Veliki reset" društva. Njegovi stratezi znaju da se bez novih pojmova i izraza ne može promijeniti postojeći mentalitet. Kako uvijek, tako i danas. Zato imamo "novo normalno" koje uopće nije normalno nego abnormalno; imamo "socijalnu distancu" koja uopće nije socijalna nego zapravo fizička, ali točno znači ono što su "socijalni inženjeri" odredili i može se mijenjati prema njihovoj procjeni. (Nije važno što u socijalnoj znanosti i komunikologiji imamo poznate barem četiri prirodne socijalne distance, što oni vjerojatno i ne znaju). Važno je da se riječima 'pokrije' nova stvarnost koju je netko izmislio i isplanirao. Kad postoji riječ/izraz koji je prihvaćen, mora postojati (nastat će) i ono što taj izraz 'pokriva'.

Problematika je vrlo opširna, a uvid u nju jako zamagljen. Gornji redci mogli bi unijeti malo svijetla…

KORONA-KRIZA I NOCEBO-EFEKT

Pred nepunu godinu dana svijet je uplovio u krizu koja je temeljito prodrmala kompletni način života zadajući ljudima u osobnom i društvenom životu udarce od kojih mnogi glavinjaju ne snalazeći se, a mnogi i tonu sve dublje gubeći svoj psihološki profil do neprepoznatljivosti. Kovid 19 je, bilo planski bilo slučajno (u što ovdje ne želim ulaziti) jednostavno pokorio čovječanstvo.

U Krčkoj biskupiji baš ove godine obilježavamo 100. obljetnicu smrti našeg velikog biskupa Antuna Mahnića. On se spontano javio u mojim mislima čim se ova kriza pojavila. Nisam mogao zaobići pitanje: Što bi Mahnić učinio danas?

Ovim (poduljim) napisom pokušavam sebi odgovoriti na to pitanje. Taj predani duhovni pastir se svakom izazovu svoga vremena, duhovnom i vremenitom, nastojao konkretno i čvrsto suprotstaviti. Između ostaloga Mahnić je vrlo dobro znao da se ljudima u nekim stvarima može pomoći samo tako da ih se pouči. Sjetio sam se lista Pučki prijatelj... i drugih njegovih inicijativa kojima je pomagao našem otočkom puku izvući se iz materijalnih i duhovnih nevolja koje su ga mučile.

Potaknut time odlučih napisati nešto o (malo poznatom) nocebo-efektu, opasnosti koja je uvijek aktualna, ali u vrijeme ove korona-krize posebno. Vidi se to na svakom koraku.

Placebo

Da bismo objasnili što je to nocebo-efekt dobro je krenuti od poznatijeg, placebo-efekta, jer se u konačnici radi o dva procesa koji se razlikuju samo po tome što djeluju u dva suprotna pravca.

To su medicinski pojmovi. Placebo-efekt je prvi uočio francuski psiholog i apotekar Émile Coué. Vidjevši kako sugestija vrlo pozitivno djeluje na pacijente, on je im je davao nekada pravi lijek, a nekada neku zamjenu koja je samo tako izgledala. I vidio je da oba "lijeka" jednako djeluju. Kasnije se to potvrdilo pri kontroliranim pokusima kada su liječili pacijente dijelom pravim lijekom, a dijelom nekom zamjenom koja je samo izgledala kao lijek. Pacijenti nisu znali da sudjeluju u eksperimentu i da polovica njih pije pravi lijek a druga polovica neku zamjenu koja s lijekom nije imala veze. Dakako da su svi jednako očekivali da će im lijek pomoći. Rezultat je bio iznenađujući. Veliki broj onih koji nisu uzimali pravi lijek također je ozdravio. Ovakva istraživanja ponavljana su mnogo puta i rezultat je uvijek bio približno jednak.

Ovaj efekt nazvan je placebo. O čemu se tu zapravo radi?

Naš organizam je doista čudesan, opremljen sposobnostima koje su mu potrebne za održanje u najrazličitijim okolnostima. Jedna od tih je i sposobnost samo-iscjeljenja ili samo-ozdravljenja. Pa iako to vidimo svaki put kad se na pr. porežemo (rana sama zacjeljuje), ljudi nisu iz toga još mogli zaključiti da je ta sposobnost u nama daleko "obuhvatnija". Nije Psalmista u St. Zavjetu slučajno zapisao: "Hvala Ti što sam stvoren tako čudesno, što su djela tvoja predivna." (Ps 139).

Autonomni i nesvjesni procesi

Mehanizmi koji se tu uključuju po sebi su spontani i odvijaju se u domeni autonomnog i nesvjesnog, bez sudjelovanja naše svijesti i volje. Ipak nisu ni sasvim neovisni od naše svijesti. Iz svjesnog dijela našeg "ja" mi ih možemo nekada pokrenuti, usmjeriti, poticati. Nekada je to čisto nesvjesni proces koji kreće sam od sebe, a nekada ga mi svjesno možemo pokrenuti svojim mislima, kao što je to na pr. slučaj sa placebom: Mi smo "mislili" da nas lijek liječi i ozdravili smo. U stvari smo ozdravili zahvaljujući ovoj čudesnoj sposobnosti našeg organizma koji se sam izliječio, pri čemu su naše "misli" u ovom slučaju imale presudnu ulogu. Naše vjerovanje je "kormilarile" procesom. Na primjeru placeba otkrivamo "mehanizam" koji je tada bio na djelu, no zapravo se ista stvar događa svaki put kada se organizam "izvuče" na pr. iz neke bolesti, a da mi to uopće ne znamo. Nekad, međutim, mi i svojim mislima, dakle svjesno, usmjerujemo i podržavamo taj proces. Poznato nam je kako se bolesnici koji su "pozitivno" raspoloženi daleko bolje i brže izvuku iz bolesti nego oni koji se "prepuste", ne žele se boriti ili čak vjeruju da nemaju šanse. Liječnici će nam reći da su takvi praktično izgubljeni.

Uloga svijesti, ako se ona uspije tu uključiti, je kao uloga kormilara koji usmjeruje taj podsvjesni proces, jer on je "kao takav" slijep; on sam ne prepoznaje što je dobro a što zlo za organizam. Što više, mi možemo njegujući u svojim mislima neke dobre ili pak loše navike/stavove s vremenom iste ugraditi u našu podsvijest, tako da one postaju dio tog autonomnog sustava i kasnije odatle autonomno djeluju, i bez našeg razmišljanja ili voljnog uključivanja. Treba znati da ti podsvjesni procesi ne poznaju vrednovanje. Jednako su revni i kada nas vode spasu i kada nas vode propasti. Oni samo raspolažu snagom koja djeluje u pravcu u kojem su automatski usmjereni ili kako ih (eventualno) usmjeruje naša svijest, kojoj - kako rekosmo - ipak nisu nedostupni. Jedan primjer je spomenuti placebo-efekt gdje mi nešto 'svjesno' vjerujemo i time usmjerujemo proces. Po sebi je to "motor" koji samo ide naprijed, ne zanima ga pravac...

Da bismo dobro razumjeli cijelu priču potrebno je znati još nešto.

Naš je organizam opskrbljen imunološkim sustavom bez kojega ne bismo mogli ni očuvati zdravlje, niti ugroženo zdravlje ponovno stabilizirati. Tu igraju važnu ulogu i razni hormoni (ima ih puno) koji su potrebni za normalan razvoj i izgradnju organizma u smjeru kako je on početno 'naštiman' od Stvoritelja.

Svi znamo da je imunološki sustav taj koji brani organizam od nasrtaja raznih 'neprijatelja' koji bi ga mogli destabilizirati i ugroziti. Budući da živimo u okruženju gdje takvih "neprijatelja" - štetnih bakterija i virusa - ima uvijek i mnogo i stalna su prijetnja organizmu, jasno nam je koliko je važno imati solidan imunitet koji se od tih "neprijatelja" uspješno može braniti.

No mi možemo biti ugroženi i izvana na način gdje nam ta unutarnja obrana, imunitet, ništa ne znači. Kad vas napadne medvjed ili kad prijeti poplava ili požar, imate na raspolaganju samo dva načina kako se možete spasiti: ili se boriti i pobijediti opasnost (medvjeda ili požar), ili pobjeći i tako spasiti glavu. Organizam u tom slučaju reagira krajnje racionalno i logično prebacujući svu svoju obrambenu snagu tamo gdje je najpotrebnije. Sada nije važan imunitet ni hormoni razvoja i rasta već drugi hormoni, tzv. hormoni stresa kao što su adrenalin i kortizol, koji će 100% angažirati organizam u obrani od ove opasnosti. Organizam u tom slučaju neće trošiti ni gram energije tamo gdje mu tada ne treba. Sad se treba spasiti od požara, a ne jačati imunitet protiv virusa ili bakterija. Ovakve situacije su srećom rijetke i kratko traju, pa je i naš organizam za njih opremljen na odgovarajući način. Kad opasnost prestane organizam se vraća u normalnu ravnotežu bez oštećenja. U stanju tog ekstremnog stresa organizam neće dugo izdržati, negdje će se nužno polomiti. Vidimo što se događa s ljudima u ratu... Nismo stvoreni da ratujemo niti da se stalno borimo sa zvijerima. Ako takva situacija nastane, nju treba što prije okončati.

Ovo razumijevanje podsvjesnih (autonomnih) procesa u našem organizmu (među koje spada i samo-iscjeljenje) te stanovita korespondencija ili odnos između svjesnog i podsvjesnog omogućuje nam da shvatimo narav placebo-efekta. Ali ne samo!

Potpuno se isti proces događa i kod nocebo-efekta, s time da kod placeba proces ide u konstruktivnom, a kod noceba u destruktivnom pravcu. Opet su u igri misli/vjerovanje, samo ne dobre, nego loše.

Objasnit ćemo to na jednom primjeru.

Poznat je slučaj radnika koji se na kraju radnog vremena slučajno zatvorio u hladnjači koja se iznutra nije mogla otvoriti. Znao je da se u večernjim satima uključuje hlađenje na vrlo niske temperature i shvatio je da mu nema spasa. Slučajno se dogodilo da baš te večeri radnik koji je trebao uključiti hlađenje nije došao i hladnjača se kroz noć uopće nije hladila, nego je temperatura prirodno čak malo rasla. No ujutro, kad su otvorili hladnjaču, našli su čovjeka mrtva, smrznuta.

Sličnih slučajeva ima još. Ne tako puno, jer se ne mogu raditi eksperimenti koji bi ugrožavali čovjeka. Zato iskustva stječemo iz slučajnih događaja koji međutim vrlo jasno pokazuju da nocebo djeluje jednako kao i placebo. Čovjek misli, uvjeren je da će se s njim dogoditi nešto loše i to se, gotovo nepogrešivo, događa. Opet, kao i kod placeba, nema vanjskog uzroka koji bi imao takve posljedice. Samo je organizam bio krivo usmjeren lošim uvjerenjem i mislima. To rezultira strahom, a strah je izuzetno opasno stresno stanje. Organizam se tada oslanja na hormone stresa za koje zapravo nema vanjskog razloga; imunitetna obrana - koja bi ga jedino mogla spasiti - biva zanemarena, on troši energiju gdje ne treba i na kraju gubi bitku. Uništio je sam sebe. To je nocebo. Ne mora uvijek završiti smrću, ali usmjeren je tamo...

Zanimljivo je uočiti kakve, u najmanju ruku čudne reakcije iskazuju ljudi kada naiđu na neko ozdravljenje za koje se predmnijeva da je bilo rezultat placebo-efekta. Gotovo se odmahuje rukom. Kao da bi ozdravljenje pomoću lijekova tek bilo pravo i punovrijedno. Placebo koji je potpuno prirodan, besplatan, ništa ne košta i nema nikakvih nuspojava nije vrijedan pažnje ni zahvalnosti. Nocebo, koji je kao takav manje poznat, čini se, doživljava istu sudbinu. Obezvređivanje prvoga u najmanju ruku umanjuje njegovu efikasnost, što ne mora biti tragedija. Obezvređivanje drugoga može završiti smrću. To jest tragedija.

Zašto je to sada toliko aktualno?

Pandemija straha

Gledajući stvarnost vidi se da nije korona-virus (Covid 19) najveći neprijatelj koji nas je napao određenom fizičkom bolešću, pandemijom (o kojoj ovdje ne želim govoriti), nego se na krilima korone proširila veća opasnost, psihička bolest, pandemija straha. Nije mi ovdje namjera govoriti o tome kako je do toga došlo, kako je to na određeni način usmjeravano itd. Važna nam je neosporna činjenica: ljudi se boje. Neki se panično boje. Nije ni čudo. Zahvaljujući izvještajima koji sa svih strana pljušte, logično je očekivati da će stariji ljudi (kaže se nakon 65 godina) misliti: ako me uhvati, nemam šanse. Ali ne samo oni. Gledajući oko sebe možemo reći da je cijelo društvo zahvaćeno pandemijom straha. A gdje je strah tu više nema racionalnog razmišljanja ni reagiranja. Ljudi žive u masovnoj psihozi. Tu se sve vidi kao opasnost. Ne vidi se ni razlika između istine i laži. Hormoni stresa, kortizol, adrenalin,... dominiraju sustavom i iscrpljuju ga koncentrirajući sve obrambene snage prema neprijatelju kojega se doživljava enormno većim nego što jest, a koji se ionako na taj način ne može pobijediti. Strah međutim vrlo efikasno iscrpljuje organizam ostavljajući ga bez obrambene snage (imuniteta) koja bi mu tada jedino mogla spasiti život. U tom slučaju aktivirao se je nocebo-proces i ljudi s takvim uvjerenjem doista nemaju mnogo šanse. Ozbiljni medicinari već govore da je među umrlima "od korone" vjerojatno više onih koji su umrli "od straha od korone" nego od same korone. (Ne uzimam ovdje u obzir one koji su umrli od drugih patologija što se, evidentno, nastoji radikalno umanjiti, na pr. ne dozvoljavajući da se vrše obdukcije. Korona je i kod mnogih takvih mogla odigrati određenu ulogu, ali to je druga priča.)

Da li ovo onda znači ponašati se kao da opasnosti nema? Nipošto.

Kako se ponašati?

Opasnost postoji, no ona sigurno nije toliko velika koliko je velik "strah", druga, mnogo veća opasnost. Od samog virusa moći ćemo se (možda) obraniti držeći se nekih općih epidemioloških mjera (makar "s figom u džepu", ako imamo razloga da im ne vjerujemo). Od straha međutim možemo se obraniti jedino trijeznom razboritošću kao razumni ljudi koji su dobro informirani. Tada nećemo biti preplavljeni mislima koje nas guraju u iracionalan strah. K tome se kao kršćani, vjernici možemo mirno predati u Božje ruke, znajući da nas Bog nikad ne ostavlja, što je na kraju najvažnije. To je doista najbolji izbor koji nam stoji na raspolaganju gledajući na problem i iz čisto zdravstvenog aspekta. U bolesti je organizmu potreban mir a ne strah. Opušteno stanje oslobađa organizam koji je prije strahom bio blokiran, u grču, da se slobodno može svim raspoloživim snagama boriti i oduprijeti virusu koji bi ga mogao ugroziti. Tu si možemo pomoći samo održavajući i jačajući prirodni imunitet koji je jedina prirodna brana ovoj opasnosti. Strah to nikako nije. On slabi ovu branu i stavlja u pogon destruktivni nocebo-proces koji nas doslovno može uništiti. Koliku pak blagotvornu ulogu kod svega toga može imati doživljaj nutarnje sigurnosti koju pruža svijest o Božjoj prisutnosti i Božjoj brizi za nas možemo tek slutiti, dok nismo to i doživjeli. Kad to doživimo, za strah više nema mjesta. Kad nema straha, nema okidača za nocebo i barem smo s te strane sigurni. A to nije malo.

Malo drukčijim rječnikom rečeno: Sve ove 'mjere' kojima nas žele zaštititi imaju jedan porazni efekt - htjeli to oni koji ih naređuju ili ne (sasvim je irelevantno) - hoće nam utjerati strah i onda nas, nakon nekog vremena, psihički slomiti. Ako se to dogodi, izgubili smo bitku. Zato se to dogoditi ne smije!....